Naslovi nakladnika

Rat između muslimana-Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zaviča­ju, Uskoplju-Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jednostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. Ovaj je roman jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko-bosanskohercegovačka književnost ovoga trenutka ima...

Pisac koji je htio postati Andrić naše­ga doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spo­minje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovje­dačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvi­jezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa...

Ljestve kao biblijski simbol Jakovljeva penjanja u nebo u romanu Ljudmile Ulicke simboliziraju duhovni rast kao trajnu obiteljsku težnju. Na kraju romana jasan je i smisao Nabokovljeva epigrafa: „sablast bitka“ ovdje upućuje na nasljedne osobine u naraštajima obitelji i sudbinske situacije koje potvrđuju da nijedan čovjek zapravo nije slobodan zbog društvene i političke stvarnosti, u čije je mreže uhvaćen svatko tko se bori protiv njih...

Posve slobodnom interpretacijom u svijest je, čitajući najnovijega Šalata, moguće dozvati Gudelja, donekle čak i Dragojevića. Dakako, autohtonost autorova pisma time nije dovedena u pitanje kao ni ukupna ocjena kako je posrijedi vrlo dobro književno ostvarenje kojemu će se znatiželjniji čitatelji, siguran sam, vraćati...   

„EZAN“ ILI POZIV NA ČITANJE IVANA ŠOJAT: EZAN, Fraktura, Zaprešić, 2018., 381 str.   I dok autorica ovoga u isti …

Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko-izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocjene „solidno“ (osim dviju, „Bubamare“ i „Lunaparka“), a primjetna je i stanovita pripovjedačeva stečena rutina kojom se vješto koristi...

Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i mislilac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini...

Premda je zaista izazovno sažeti knjigu ovakve vrijednosti u tek nekoliko riječi, mora se reći barem ono što je neupitno: „Fizika tuge“ pametno je, provokativno i zabavno štivo o tuzi, knjiga koja izaziva i ganuće i smijeh i dubinsko suosjećanje sa cijelim svijetom. Gospodinov je uistinu strastveni kolekcionar priča, sakupljač kratkih kronika, otkupljivač sjećanja, koji zna da je najvrjednije što može ostaviti – priča...

Naglašena je autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti. Držim da ovu knjigu Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čitateljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.

  ROMAN „IN VITRO“ KORANA SERDAREVIĆ: EKSPERIMENT IRENE TOT, Fraktura, Zaprešić, 2017., 235 str.   Čitajući knjigu Korane Serdarević naslovljenu …

Riječ je o nepravilnostima u radu tzv. nevladinog sektora, ali i o zloći, porivu za manipuliranjem ljudima, emanaciji moći koja proizlazi iz osobne slabosti, o sadizmu i ponižavanju kao izrazu isticanja hinjene nadmoći, iza koje se zapravo krije svijest o vlastitoj osrednjosti. Istovremeno, ovo je roman o društvenom kameleonstvu; kroz likove pojedinih Dorinih kolegica, autorica piše o spremnosti na dodvoravanje i iskazivanje zadivljenosti spram nadređenih – društveno i politički važnih i moćnih – te na odlučnost u rušenju...

Priča o šoferima s terena uokvirena je sofisticiranim uvodnim, odnosno završnim, autorskim razmišljanjima o univerzalnoj krivnji zbog nepodnošljive lakoće gubitka ljudskosti i teškoća pri suočenju s istinom. Pritom autor, otkrivajući i svoju nazočnost u djelu, napominje kako je književna istina neopipljiva, jer se razlikuje od stvarnosti, jer je i ona svojevrsna varka koja teži biti istinitijom od stvarnosti..., ali varka koja ide u korist prevarenoga.

Da bi nam se svidio, ne moramo ovome romanu tražiti značenjske slojeve koji nadilaze inače jako dopadljivo, dinamično i napeto ispričanu priču. Likovi okupljeni u tršćanskom svratištu obični su mali ljudi, ali sa stavovima, ili pak zabludama, o aktualnim političkim, nacionalnim i vjerskim prilikama koje pred drugima zdušno brane. Predočena je i zorna moralna slika toga vremena, poglavito kada je riječ o traumama nastalima zbog potisnutog erosa. Moralnu dimenziju imaju i epizode u kojima izviruje pitanje domoljublja ili odanosti režimu...

Knjiga „Ljudi ne znaju šutjeti“ podijelila je književnu kritiku. Marko Pogačar i Davor Ivankovac zbirku su ocijenili negativnom ocjenom. S druge strane, Livija je Reškovac o knjizi pisala vrlo pohvalno. Ovim tekstom pokušat ću obrazložiti razloge ove podijeljenosti te ukazati na kvalitativne oscilacije rukopisa neupitno iznimnoga potencijala, ali mjestimično upitne izvedbe. Dojam je kako se iza dijela kritičkih osvrta na ovu zbirku Šojatove krije izvanknjiževna pozadina koju bismo, žestokoj ispolitiziranosti medija usprkos, morali znati zanemariti kada ocjenjujemo estetsku vrijednost teksta.

Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heidegger, Heraklit, Nietzsche, Benjamin...), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen...), književnost (Blake, Esterházy, Maruna...), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer...), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj.