Željka Lovrenčić: BEZ OPTIMIZMA, ALI S NADOM / Nela Stipančić Radonić

NELA STIPANČIĆ RADONIĆ: PUKOTINE NEMIRA, Naklada Bošković, Split, 2021., 102 str.

 

Pred nama je četvrta pjesnička zbirka autorice Nele Stipančić Radonić, naslovljena Pukotine nemirā. Na prvi pogled zaključujemo da je u njoj ova istaknuta prozaistkinja i vrsna pjesnikinja u potpunosti posvećena riječi te da nastavlja kročiti uspješno utabanim putovima misaone lirike. Njezin je recept za uspjeh promatranje oko sebe, simbolika i promišljenost.

Već sam naslov simbolizira ono što osjećaju gotovi svi koji žive u aktualnom trenutku. Jer, čitavo je čovječanstvo uznemireno zbog neizvjesnosti i pandemije koja neprestano prijeti i mnogi se pitaju Quo vadis, svijete? Naša pjesnikinja vješta je promatračica svega što se oko nje događa, ali i u svojoj nutrini, jednako tako ne može izbjeći strepnju. Brine je budućnost čovječanstva. Sama sebi postavlja pitanja.

Odgovore na njih pokušava dati u četiri ciklusa zbirke. Njihovi naslovi su: Dvi tri lūde, Dvi tri polusnene, Dvi tri tonu teške i Dvi tri mudre. Jesu li oni uzrečice? Tek nabacane misli? Otkrijmo!

U prvome se ciklusu susrećemo s osobom koja je istinski zabrinuta za budućnost svijeta, za svoju i sudbinu čitavoga ljudskog roda. Kako bi smogla snage za preživljavanje u  teškim vremenima, u prvoj pjesmi naslovljenoj „Stvari kojih nema“ suočava se sama sa sobom: A ja tražim uporno nešto drugo; / stvari, kojih nigdje nema; odgovore na važna pitanja.

Uporno traži ono što je u prošlosti bilo dobro, sprema se na putovanje na koje nikada, ili barem ne tako skoro, neće otići. Jer, poput mnogih od nas, ostat će (prisilno) čamiti u kući i slušati vijesti u medijima, koje će je zasigurno rastužiti. Počet će razmišljati o  aktualnoj situaciji, o prolaznosti, nestajanju nekadašnjih vrijednosti, općoj ljudskoj ravnodušnosti prema svemu, pa i prema umjetnosti, što je jedna od glavnih „odlika“ današnjega doba. Upravo te teme dotiče se u pjesmi „Jučer na pogrebu“: Kao nekom nevidljivom trakom zalijepljena svima usta / a pogledi zatočeni. Kakav prizor! / Bez i jednoga muka, riječi, jauka… / Jučer na pogrebu Umjetnosti.

Današnji svijet jednostavno nema vremena za umjetnost i slične „tričarije“. Svi nekuda zabrinuto jure žudeći za Njegovom Visosti novcem. Žudnja za materijalnim odavno je preplavila osjećaje koji ostaju skriveni u dušama tek rijetkih. Ljudi danas ne mare za ljepotu svoga jezika, za prirodu i njene čari; ne zanimaju ih knjige: ni proza, a još manje poezija. Ovo je uistinu čudno doba, vrijeme internetskih mreža i otuđenja. Koliko su svi postali hladni, čitamo u pjesmi „Stalna zima“.

U njoj zapažamo da je autorica ne samo promatračica nego i oštra kritičarka tmurne sadašnjosti u kojoj se najviše cijene oni zabundani ohološću sve do grla, / a neki i krznima od pohlepe, samoljublja, / te lažnog sjaja, ali ističući ga da se što bolje vidi. (Pjesma „Zabundani“). I nameće se pitanje: kamo ide svijet koji je „Na rubu pameti“, svijet u kojemu su društvene mreže i lažni sjaj važniji od prirode i ruža, od prozračnosti šuma i spokoja vode.

Pjesma „Sjećanje na prošlost“ oproštaj je od svijeta u kojemu smo donedavno živjeli: Prošlo je vrijeme snažnih riječi, / jačih i većih od svih pogibelji ljudskih i nevolja; / prošlo je vrijeme književnih i pjesničkih bardova, / naklona i pljeska duhovnim velikanima u dvoranama; / Prošlo i iščezlo je sve to i odavno iza nas. Nažalost, to je sada prošlost. Sadašnjost su „potresi, ruševine, klizišta, nove bolesti i zaraze, lockdowni i vijesti o smrti, brojenje mrtvih u svakom novom danu“. Takvu stvarnost sada živimo na ovome predivnom planetu „punom mora, šuma, oranica, proljetnih mirisa“. Pjesnikinja se u ovome ciklusu bavi nekim ljepšim prošlim vremenima, trenutnom situacijom, ali i svojim osjećajima vezanim uz nju. Sama sebe preispituje i traži unutarnju snagu kako bi opstala u vremenu bezumlja i tuge.

Ciklus Dvi tri polusnene… započinje pjesmom „Moje oči zaljubljene u lavandu“, koja najavljuje nešto vedrije pjesme. One upućuju na sve što je u životu (bilo) lijepo: cvrkut ptica, ljeto, putovanja, muzeji koji kriju svakojaka blaga. Svemu se tome pjesnikinja u mislima utječe kako bi, kao što piše u pjesmi „U potrazi za brodovima“, pobjegla što dalje od našega vremena. I „od tragične sudbine 21. stoljeća“, koje nam je donijelo Covid, zatvorena kućna vrata, strah i nemir, crne sjene, smrt.

Neizvjesnost naše trenutačne sudbine sažeta je u antologijskoj pjesmi „U tišini ove noći“. Razmišljajući o kraju (ov/akv/oga) svijeta, pjesnikinja izražava misli mnogih od nas: A ja se tišine noći plašim / i ne sklapam dugo oči / kraj čaše crnog vina na stolu / za kojim sa mnom nemir sjedi. Dok sjedi u možda besanoj noći, poput one u kojoj je Poe susreo gavrana, Nela Stipančić Radonić razmišlja o biblijskome kraju svijeta i konačnu padu naše civilizacije. Jesmo li zaista blizu tome? Je li ovaj svijet u kojemu je „Sve out“, jer više nema Čovjeka, uistinu na rubu provalije?

Treći ciklus Dvi, tri tonu teške… obuhvaća pjesme čija se tematika ne bi mogla nazvati vedrom i optimističnom: u njima se ponovno govori o sudbini današnjega čovjeka u opustošenu svijetu, u „vremenu skakavaca“. Usamljenost, nedostatak radosti i vedrine, mržnja, bahatost, smrad nabacana smeća, crne vrane koje slave pobjedu… odlika su modernoga doba. I onda se čovjek, kao što pjesnikinja piše u pjesmi „Osobna pitanja“, pita: Hej, ti? Što radiš? Kamo ćeš? Ona opet od života traži odgovore na neka pitanja na koja se mora dobiti odgovor u životnoj dobi kad nam se polako primiče jesen života, a i zima nije baš tako daleko. I ovdje se bavi tematikom vezanom uz sudbinu našega planeta, klimu, suvremeni život,  čovječanstvo; ali, također, razmišlja o vječnosti.

NELA STIPANČIĆ RADONIĆ (casopiskvaka.com.hr)

Optimizma nema – u pjesmi „Pisma“, primjerice, čitamo: To sivo, bezimeno vrijeme, što se lijepi stalno / po mislima, a čovjek ga uzalud tjera od sebe s gađenjem, / potrajat će barem još mjesecima, / a možda i godinama. I stalno oko nogu puzati zima. Od duge tužne zime pjesnikinju spašava „obični bijeli papir“. Papir, simbol pisanja koji sve podnosi, pomaže i liječi, koji oporavlja od tuge izazvane samoćom…. Možda bi trebalo učiniti ono što pjesnikinja navodi u pjesmi „Zvukovi“: I čovjeku ne preostaje drugo, nego zaključati vrata, / staviti katanac na dvorišnu ogradu, prenijeti psa / u svoju postelju. / I prespavati čitav dan. Tjedan. Mjesec. / A možda i cijelu godinu. Možda…

U završnu ciklusu naslovljenom Dvi tri mudre… autorica mijenja temu. Više nije (samo) kritičarka vanjskoga svijeta, već se okreće duhovnosti. Obraća se Isusu koji može ponuditi spas i nadu današnjemu čovječanstvu: Jedan pogled Tvoj dovoljan je da cijeli svijet obasja svjetlo / i rastjera tamu zauvijek. Zaziva i Djevicu Mariju. Poziva smrtnike da se posrame pred milosrdnim Bogom. Zaključuje da nam samo istina i dobrota mogu pomoći u borbi protiv mržnje i crnila.

Osim vjere, dušu nam krijepi i povratak iz svijeta u domovinu i „dom svoj“. Jer, kao što kaže Nela, samo zidovi doma mogu slušati jade i trenutačne nedaće nekoga tko dugo nije bio među njima.

Ovu je pjesničku zbirku napisala osoba koja, usprkos svemu, ipak vjeruje u čovjeka kojega mudre lije i druge životinje u završnoj pjesmi smatraju „najusamljenijim, najnemilosrdnijim, najugroženijim i najnepredvidljivijim stvorenjem na svijetu“, koje je ujedno „i sam sebi najveći neprijatelj“.

Jasni i pročišćeni stihovi, izravnost govora i sklonost da se kaže istina pod svaku cijenu neka su od njenih obilježja.

Usprkos ne baš blistavim slikama današnjega svijeta i nimalo vedrim tonovima, usprkos mraku i pesimizmu koji danas vladaju, usprkos boli i tuzi te nostalgiji jedne profinjene duše za nekim drugim, puno boljim vremenima, ova nas misaona i duhovna knjiga (ipak) okrjepljuje i daje snagu da krenemo u novo sutra.

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.