Popis svih objava

Po povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj  vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.

Zbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.

Poštovani čitatelji i suradnici, nakladnici i autori! Ovih je dana naš brojač pokazao preko petsto tisuća ulaza na stranice vašega i našega „STAVA“. Prvu smo kritiku objavili 5. veljače 2018. godine. Pa da nema književne kritike i da ju se ne čita... Svima hvala na suradnji, podršci i povjerenju. Idemo dalje!

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.

Ovaj „naš“ Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući „ljude iz sjene“ koji vuku konce tuđih života.

U vremenu i kulturi postmoderne, koja je umnogome urušila cijeli sustav tradicije i na njoj izgrađenih vrednota, u kojoj se knjiga preselila na mreže, a komunikacija pismima svoje mjesto prepustila inbox pretincima sa SMS-porukama, knjiga je i pohvala (zaboravljenoj) kulturi pisama, olovci i dobrome starom pisaćem stroju, koji su Maroevićevu i Paljetkovu prijateljsku odanost ustrajno bilježili!

Godišnja doba duše još je jedna osebujna autobiografska knjiga pjesnikinje Božice Jelušić, filigranska meštrija prepuna reminiscencija, refleksija i impresija o sebi i svijetu oko nje i u njoj, iskrena i duboka pohvala životu i svakome njegovom danu. Ona je u isto vrijeme dragocjen prilog našem autobiografskom štivu i dokaz njegovoga još uvijek rastućeg trenda.

U temelju je prije svega ljubav prema jeziku i svim njegovim denotativnim i konotativnim značenjima koje autorica istražuje, spajajući nespojivo, donoseći pjesme koje doista kao sige vise nad tom mrežom, u raskoraku između sna i stvarnosti, povijesti i svagdana, poetizirajući ljubav. 

Neovisno o autoritetima, Milanovo pjesništvo izvan svake sumnje odlikuje snažni ludizam slamnigovskog tipa, tj. poigravanje jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanje na književnu baštinu. Pisana slobodnim ili vezanim stihom, ritmički je ova poezija pomno osmišljena, k tome naš pjesnik vješto spaja svoju svakodnevicu i erudiciju. Neke pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter...

Osim pjesničkih slika u bojama i kolorizam te odmjerenu narativnost Bilosnićevih pjesama, valja navesti svojevrsnu refleksivnost pa i mudrost s osloncem na mitske slike i osobno iskustvo. Tomu treba pridodati svijest o istodobnosti mogućega ponavljanja i (ne)mogućega novog otkrivanja. U odnosima zaokupljenosti temom masline i svim razinama njezine metaforičnosti, mogli bismo zaključiti kako je zbirka kao cjelina posveta riječima. Onome što u svijetu prolaznosti ostaje... Koliko je maslina kao zemaljsko stablo postojana, tvrdokorna i uvjerljiva, kako je označuje pjesnik, toliko je neiskorijenjena, neiskorjenjiva i plodna kao vječno nadahnuće u mitskim prikazima svijeta i umjetničkim interpretacijama.

Ovdje možete pogledati snimke cjelokupnog programa 22. Pulskih dana eseja, održanih 25. i 26. listopada 2024., s temom „Je li vrijeme časopisa prošlo?“ Usto, snimak proglašenja dobitnika i dodjele Nagrade „Zvane Črnja“ za najbolju hrvatsku knjigu eseja te predstavljanje zbornika „Fala delu i težaku!“ posvećenog akademiku Josipu Bratuliću.

Paićeva Knjiga lutanja ponajmanje je lutanje bespućima suvremene misli i svijeta o kojemu progovara. Ona je ozbiljna, poticajna i obvezujuća knjiga, pisana diskursom u kojem je filozofska misaonost duboko prožela esejističko ruho, pa se čita sa zanimanjem i bez teškoća ili opterećenja. Na mjestima poput zrele intelektualističke proze...

Stilski i sadržajno knjiga je po sebi kapitalno umjetničko djelo, na kraju lanca neumrlih vulkana, još jedna bravurozna obrana ljudske seksualnosti, mješavina oprosta i j'accusea pred naletima transhumanizma. Čitalački, u konačnici svodi se na „postčovjeka“ – čemu umjetnost bez zrcalne ljepote gluposti, patnje, starenja i neželjene smrti!? Kreirano nizom sublimiranih praskova, za kojima ostaju velika zvjezdana polja kreacije, autor djelu nadaje sve ono što jedno rudimentarno i svjetonosno „podneblje“, poput nagoga ženskog tijela, može dati od svoje nedodirljivosti. Ogledalo, kao i njegova gospodara odraz, živi potrebu za tematskom metamorfozom suživljujući uronjenost u duhovne i duševne sfere. U njemu trajno titra erotska svjetlost – još jedna likovna autobiografija, iskrena, bez glavnoga lika i teatarski nužne šminke.

Dojam „već viđenoga“ ne popravlja ni – uvjetno rečeno – tehnička strana Katalpina romana. Mislim prije svega na pripovjedača i pripovjedne tehnike. Katalpin je pripovjedač u trećemu licu, hladan, odmjeren, ironičan prema svim likovima i nadmoćan u odnosu na njih (prepoznajemo to, između ostaloga, i po brojnim anticipacijama), lebdeći cijelo vrijeme „nad pričom“ kao zluradi promatrač. Dojam hladnoće u određenoj mjeri pojačavaju parataktičke rečenice, dakle one u kojima se zarezima povezuju dijelovi koji bi – osjećamo to čitajući – možda ili vjerojatno trebali biti odvojeni točkom. Nakon nekog vremena, ipak, pripovjedač može postati nekako naporan, naročito ako ste čitali druga autoričina djela...