Adrian Cvitanović: RADOST ČITANJA / Wisława Szymborska

WISŁAWA SZYMBORSKA: SVIJET KOJI NIJE OD OVOGA SVIJETA, Fraktura, Zaprešić, 2020., 165 str. S poljskoga prevela: Đurđica Čilić.

 

Wisława Szymborska (1923. – 2012.) poljska je pjesnikinja, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 1996. godine i jedna od najvećih intelektualnih, moralnih i pjesničkih ikona druge polovine 20. stoljeća u Poljskoj. Pjesnički je put započela pedesetih godina u vrijeme vladavine rigidnoga socrealizma, a tek je trećom zbirkom Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti) iz 1957. godine privukla pozornost kritike i čitatelja. Opus Wisławe Szymborske je začudno nevelik, riječ je o ukupno manje od četiri stotine pjesama koje je napisala za života, ali koje su ostavile trajan i upečatljiv trag ne samo u poljskoj nego i u svjetskoj književnosti. Njezine su pjesme napisane jednostavnim, nepreuzetnim stilom, prijemčivim prosječnome čitatelju, a u njima većinom progovara o svakodnevnim životnim problemima s kojima se može poistovjetiti svatko od nas. Dakako, osim svakodnevice, pjesnikinja progovara i o vječnim pitanjima života i smrti, pravde i istine, morala i etike, odnosa pojedinca prema društvu, odgovornosti toga istog pojedinca, ali i intelektualca prema svijetu koji ga okružuje, te ljubavi. Ma o čemu u pjesmama pisala, Szymborska ne zauzima nadmen i apodiktičan stav, čitatelja ne nastoji ničemu podučiti, ne želi mu prenijeti nikakvu poruku niti mu nametnuti vlastiti stav. Za pjesnikinju je iznimno nenametljiva, povučena, rekli bismo gotovo samozatajna. Bilo da progovara o velikim temama života i smrti, društvenoj i političkoj svakodnevici, ljubavnim jadima ili pukom ranojutarnjem odlasku na posao, Szymborska čitatelju ostavlja da sam odgovori na pitanja koja u pjesmama postavlja. Ona kao autorski glas nije sveznajući pisac iz kule bjelokosne, koji širi svoj nauk među pastvom ili sljedbom. Nema u njezinome pjesništvu nezajažljive potrebe angažiranoga intelektualca da iskaže stav i glasno odjekne u javnosti. Dakako, sve to ne znači da Szymborska nije vrhunska, angažirana intelektualka ili kako ne želi da se njezin glas čuje. Pristup kojim je Szymborska prišla čitatelju, njezina otvorenost i širokogrudnost, nepretenciozna, nenapadna upućenost u životne stvari, njezin rukopis koji od čitatelja ne zahtijeva svetačku usredotočenost, upućenost i ustrajnost, učinili su od pjesnikinje jednu od najpopularnijih osoba u poljskome književnom životu druge polovine dvadesetoga stoljeća. Szymborska je sramežljivo, samozatajno objavljivala zbirke pjesama koje su osvajale sve šire čitateljske krugove i stjecale sve pohvalnije kritike. Kulminacija se zbila 1996. godine dodjelom Nobelove nagrade za književnost, koja je pjesnikinju dočekala posve nespremnom. Szymborska ni u najluđim snovima nije pomišljala da bi mogla dobiti takvu pohvalu za pjesničko djelo i to ju je toliko pogodilo da se nekoliko godina od šoka gotovo nije uspjela oporaviti. Izlazak iz svojevrsne izolacije, ulazak na svjetsku pozornicu pod lupom zasljepljujućih reflektora toliko je pogubno djelovao na pjesnikinju da je izgubila nadahnuće; naime, tek je 2002. objavila zbirku Trenutak (Chwila) koja je označila njezin povratak pjesništvu. Stekla je veliki krug poklonika, jednako u intelektualnim i u krugovima prosječnih čitatelja. Kritika također nije ostala nijemom prema autoričinu daru. Njezine se zbirke pjesama neprestano ponovno objavljuju, a Szymborska je jedna od najprevođenijih poljskih spisateljica uopće; djela su joj prevedena na četrdeset i dva jezika diljem svijeta.

Wisława Szymborska nije nepoznanica domaćem čitatelju. I kod nas je brzo stekla kultni status, njezine su pjesme dosad na hrvatski prevodili legendarni Zdravko Malić, utemeljitelj studija polonistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i Pero Mioč, prevoditelj koji se dokazao svojim tumačenjima poljske poezije. Zdravko Malić intenzivno se bavio prevođenjem Wisławinih pjesama, što je kulminiralo 1997. godine objavljivanjem zbirke Radost pisanja, u kojoj je profesor objavio svoj izbor iz pjesnikinjina opusa. O popularnosti navedene zbirke dovoljno je reći da je smjesta rasprodana te da je se teško može naći u našim antikvarijatima. Szymborska je smjesta upisana u domaći čitateljski prostor, njezino je ime poznato i strasnim zaljubljenicima u pjesništvo te domaćim književnicima, pjesnicima među kojima je stekla gotovo kultni status.

Đurđica Čilić, učenica Zdravka Malića te profesorica i docentica na Odsjeku za polonistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, već godinama ustrajno i gotovo jednako samozatajno prevodi poljsku poeziju, koju i predaje na fakultetu, a upućena je i u suvremene pjesničke tokove u Poljskoj; vrhunska je poznavateljica opusa najvećih poljskih pjesnika druge polovine dvadesetoga stoljeća: Czesława Miłosza, Zbigniewa Herberta i Wisławe Szymborske.

U zbirci Svijet nije od ovoga svijeta izabrala je stotinjak pjesama koje predstavljaju autentičan izraz pjesnikinjina autorskoga jezika i reprezentativne su za njezin opus. Dakako, u toliko oskudnome opusu, kao što je onaj Szymborske, nije se moglo izbjeći pjesme koje je preveo Zdravko Malić, ali Đurđica Čilić učinila je da ih mi, koji ih otprije znamo, čitamo kao posve nepoznate, udahnuvši im svoj, usudili bismo se reći, autorski pjesnički izraz. Opčinjenost poezijom Wisławe Szymborske očituje se u svakoj prevedenoj pjesmi. Jednostavnost stila i pjesnikinjina izraza o kojima smo ranije govorili dobili su autentičan izraz prevoditeljice/čitateljice/traduktološke pjesnikinje. Radost pisanja, kako glasi naslov jedne od važnijih pjesama u autoričinu opusu, ona „tišina – i ta riječ šušti na papiru i razmiče riječju šuma uzrokovane grane. Na bijelom papiru pripremaju se za skok riječi koje se mogu loše rasporediti, rečenice što opkoljuju, pred kojima neće biti spasa. Radost pisanja mogućnost zaustavljanja“, ta radost pisanja osjeća se jasno u prevoditeljičinu rukopisu, kojim jednako kao i autorica nastoji jezgrovito izreći baš sve. Psalam, pjesma koja se ubraja u „složenije“, započinje lamentacijom koja nam puno govori: „O, kako su propusne granice ljudskih država! Koliko samo oblaka preko njih nekažnjeno plovi, koliko se pustinjskoga pijeska presipa iz zemlje u zemlju, koliko se planinskih kamenčića kotrlja na tuđi posjed u provokativnom skakutanju!“, pa nastavlja „možemo li uopće govoriti o kakvom-takvom redu, kad se čak ni zvijezde ne daju rasporediti kako bismo znali kome koja svijetli?“.

WISŁAWA SZYMBORSKA (poets.org)

Birajući pjesme koje će uvrstiti u autorski izbor, Đurđica Čilić pazila je na tijek zbirke, nižući pjesme koje kao da jedna drugu nadopunjuju, iako nisu poredane kronološki. Poezija, ljubav, svakodnevica, društveni komentar, zapis običnoga dana, ulomak nekog slučajnoga prizora, prepričavanje novinskoga članka, sve se te slike nadovezuju jedna na drugu u svojevrsni koloplet autoričina univerzuma. Szymborska uglavnom rabi slobodan stih, ali joj se tu i tamo „dogodi“ i rima. Čilićeva se i tu sjajno snašla; navest ćemo primjer kratke pjesme Epitaf: „Ko zarez staromodna tu počiva autorica par pjesama. Spokojno sniva u zemlji darežljivoj, iako vlasnica trupa ne bješe članicom pjesničkih grupa. Na ploči nema znakova slave tek ovi stihovi, čičak i sova. Putniče, izvadi iz torbe mozga svoga sprave i na tren se zamisli nad sudbom Wisławe.“ Szymborska često koristi motiv iz svakodnevice ne bi li prenijela osjećaj, dojam, što prevoditelju može zadati poprilično glavobolje. Pogledajmo kako se prevoditeljica sjajno snašla u kratkoj pjesmi Vermeer: „Sve dok ta žena u Rijksmuseumu u naslikanoj tišini i usredotočenosti mlijeko iz vrča u zdjelu iz dana u dan prelijeva, svijet ne zaslužuje smak svijeta.“ Autoironija kojom Szymborska izvrgava poruzi i samu ulogu pjesnikinje izraz je našla u pjesmi Neki vole poeziju: „Poeziju – ali što je ta poezija. Nemali je broj nesigurnih odgovora na to pitanje već dan. A ja ne znam i ne znam i držim se toga kao spasonosnog rukohvata.“

Prevoditeljica je pjesnikinjin glas majstorski prenijela na hrvatski jezik, uhvativši bit autoričina izraza, dohvativši puninu jezika koji jednostavnim glasom izražava svakodnevne životne istine. Nastojeći biti njezinim glasnikom u drugome jeziku, Đurđica Čilić dala je ovom izboru vlastit autorski pečat, stavši time uz bok svome učitelju Zdravku Maliću. Ljubav kao pokretač svijeta koji drži život u ravnoteži i daje pojedincu smisao te predstavlja suštinu poezije sažeta je u završnome stihu pjesme Ljubav na prvi pogled, kojim ćemo završiti ovaj kratak prikaz: „Svaki je početak zapravo samo nastavak, a knjiga je događaja uvijek otvorena na sredini.“

ĐURĐICA ČILIĆ (poskok.info)

Nadam se da će Wisława Szymborska ovim hrvatskim prijevodom steći nove poklonike, a nedvojbeno je da bi se u zbirku Svijet koji nije od ovoga svijeta svatko trebao zaljubiti na prvi pogled. Otvorio ovu knjigu bilo gdje, nasumce.

 

(Adrian Cvitanović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.