Željka Lovrenčić: BESMISAO I UZALUDNOST RATNIH OSVAJANJA / Stanko Krnjić

STANKO KRNJIĆ: RATIŠTE RIJEČI, Ogranak Matice hrvatske u Podstrani – Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Podstrana – Mostar, 2020., 79 str.

 

Poezija pjesnika i stomatologa Stanka Krnjića (Stolac, 1969.) iznimna je književna pojava. To potvrđuju i brojne nagrade među kojima se posebno ističe Nagrada „Dragutin Tadijanović“ za knjigu Sto i jedna mala pjesma 2019. godine. Vezano uz pjesništvo ovoga pjesnika, često se ističu „jasnoća“ i „britkost“, a dodala bih i izravnost te iznimnu otvorenost za komunikaciju sa čitateljem. Razvidno je da pjesnik želi uvući čitatelja u svoj svijet i zadržati ga u njemu što duže. Krnjićeva se poezija također odlikuje misaonošću – autor se neprestano propitkuje o svijetu koji ga okružuje. Ali, kao što i sam tvrdi, najviše ga zanima „unutarnji svijet čovjeka pojedinca u ovom svijetu“.[1] Dakle, zanimaju ga psihologija, duhovnost, čovjekova bit i postojanje. U ovoj se poeziji često susrećemo s biblijskim motivima.

Akademik Zvonimir Mrkonjić o ovome pjesniku s juga ističe: „Stanko Krnjić ima smjelost pisati kao da nitko prije njega nije pisao pjesme.“ „Skupni izraz za Krnjićevu poeziju je poezija kao ljubav i ljubav kao poezija. Ona je izraz pjesnikova bitka, njegovo bȉlo i njegov živi tonalitet“.[2]

Nakon što sam pročitala nekoliko knjiga ovoga uistinu vrsnog pjesnika, njegovu bih poeziju prvenstveno odredila kao duhovnu (uspoređuju ga sa Šopom) i introspektivnu. Jer on rado istražuje područje ljudske duše, ono skriveno u čovjeku. No također bilježi događaje iz svakodnevice. Kao što glasi naslov jedne njegove zbirke, Stanko Krnjić je pravi „kroničar svega“. Poput marljive pčele prati sve što se događa oko njega, ali i u svojoj i nutrini ljudi oko njega. Čini se da je za njega upravo čovjekova nutrina neistražen univerzum na čije ga istraživanje potiču razne emocije – od patnje i tuge do zanosa i sreće.

Godine 2020. Krnjić objavljuje novu knjigu. Već naslov svjedoči ozbiljnost tematike: Ratište riječi. Zanimljivi naslovi njegovih ranijih zbirki Korijeni, Sto i jedna mala pjesma, Zrak poprskan narančom ili Mrvice za Lazara upućuju na misaone, ljubavne, filozofske i biblijske teme. Zbirka Ratište riječi drugačija je. Razvidno, njena je tema rat. Pjesnik naglašava da je to „knjiga o svim ratovima, a ratovi uvijek pokreću lavinu misli, dobar dio njih se pretoči u riječi“.[3] Dakle, riječ je o stihovima nadahnutima ratnim zbivanjima u kojima je, braneći našu domovinu od napada udruženih velikosrpskih snaga, sudjelovao i autor ove knjige.

Ne volim ratne teme. Izbjegavam književna djela takve tematike. Ako i pogledam poneki ratni film, dobar dio okrutnih scena preskočim.

Ali ovu sam Krnjićevu zbirku pročitala u trenu jer se u njoj uistinu susrećemo s vrhunskom poezijom. Ovo promišljeno djelo nije (samo) opis unutarnjih i vanjskih zbivanja nego i duboko razmišljanje o ratu i o ljudima prisiljenima biti na suprotstavljenim stranama iz različitih razloga. Jasno je da je lirski subjekt koji pjeva ove stihove rodoljub te da je njegova uloga u ratnim zbivanjima opravdana. Očit je njegov humanizam.

Zbirka se sastoji od pedesetak pjesama podijeljenih na tri ciklusa naslovljena: Na početku, U grotlu i Povratak. Međusobno se nadopunjavaju i isprepliću. Započinje posvetom suborcima i Proslovom koji je, zapravo, simpatična pjesma u trubadurskom stilu naslovljena Vojna. U stihovima posvećenima „prelijepoj vili“ pjesnik-trubadur ne izražava bojazan da će poginuti, nego da će biti ranjen i živ, a mrtav (str. 9).

Ciklus Na početku obuhvaća devetnaest pjesama. Pjesnik se uglavnom bavi svojim osjećajima, sjećanjima, planovima; razmišlja o Bogu i sudbini. Premda sudjeluje u ratu, jasno je da je pacifist. U pjesmi Ratovati protiv sebe ističe: Rijetki su od nas svoje očeve upoznali, / na njihovoj strani sličnu pjesmu ponavljaju; / ratovi su ovdje češći od ljudskih života /a  ipak živimo, / s koljena na koljeno prenosimo to prokletstvo / kao riječ, / kao plač / kao osmijeh, ponekad (str. 12). Međutim, ovi su prostori takvi: ovdje se od iskona stalno ratuje, neprestano se ruši i ponovno gradi, čeka se nečiji povratak s ratišta… U pjesmi Odustajanje Krnjić razmišlja o sudbini svojih predaka i o vječnim ratovima koji prate njihovu sudbinu. Nitko ne ide prvi na bojište, ali nitko niti ne prekida snažnu ratnu nit. Pjesma Isto prosvjed je protiv rata, spoj prošlosti i sadašnjosti. Nekad su dvojica sada suprotstavljenih vojnika imala iste snove jer su rođeni iste godine: Imali smo istu godinu rođenja, / njegova je bila jesen, / a proljeće moje, / i iste smo knjige u školu ponijeli, / svatko svojim putom… Tako je bilo nekada. A danas: Na istom brdu ratujemo, / svaki na svojoj strani, / jedan prema drugom okrenuti, / i stom željom / jedan drugog čekamo (str. 16). Tužna je sudbina mladića otjeranih u rovove zbog bezumnih zamisli agresora. Rat, ratovi. Kako te riječi jezivo zvuče! Jednako kao riječi mina, ubijanje, smrt… Oni koji prežive i vrate se iz rata, kao što piše pjesnik u pjesmi Ratni ljudi, istodobno su ratni /  ljudi, / djeca / starci, / svatko u svojem dijelu priče (str. 19). Povratak kući i u mirnodopsku stvarnost donosi pak nove poteškoće.

I dok kroz ovaj ciklus fijuču metci, a rat kvari mnoge poslove, dok miris baruta oprašuje cvjetove masline i bodeži se oštre, Bog je zbunjen. Barem tako tvrdi Stanko Krnjić u pjesmi Zbunjeni Bog: zbunjeni naš Bog / ne voli nas istom mjerom kao njih, / ovaj put lud se pravi, /  ne čuje / ni naše / ni njihove molitve, / zajedno s Pilatom ruke pere, / odlazi, / ostavlja svakom njegove ruke / i cijevi u njima (str. 23). I u pjesmi Bog u čizmama govori o Bogu – odnosno, o našemu i njihovu Bogu. Uz blagu ironiju postavlja pitanje: hoće li se kao stari znanci / izgrliti i izljubiti, / a nas pustiti, / našim kapama pokrivene, / da dovršimo svoje poslove (str. 24). Kao da na ovome mjestu čitamo blagu aluziju na ponašanje političarâ.

Slijede pjesme o umornome Bogu kojemu se nekako ne dâ „petljati“ u zemaljske stvari (Zamke), ona o njegovoj nemoći (Božja nemoć), promišljanja o mogućoj pogibelji što neprestano vreba (Krvavo meso) i završna pjesma Zlatni duhani koja govori o neizvjesnom čekanju (pretpostavljam u rovu).

Drugi ciklus naslovljen U grotlu obuhvaća dvadeset i sedam pjesama. Ovdje je riječ o poetskim zapisima s ratišta, nekoj vrsti ratničkog dnevnika. Ponekad je mirno kao što kaže pjesnik u pjesmi Mirna 24 sata na ratištu, i tada ratnici imaju vremena za promatranje prirode i razmišljanje. Neki su stihovi gotovo plastične slike: Trave se počinju od okrajaka sušiti, / ondje je uvijek bilo najmanje hrane, / mravi su zaista vrijedni, / koračaju / jedan / za / drugim /, nemaju stanku za duhan; ili: Ovi naši hrastovi / manji su od slavonskih, / grbavi i puni ožiljaka, / kad rasteš među takvim ljudima /  i sam im počneš sličiti, / nigdje ćuk ne provlači noć / kao ovdje, / a žabe ne krekeću… (str. 35). Ovdje kao da nije posrijedi ratno vrijeme već spokoj seoske idile.

U ovome se ciklusu isprepliću idilične mirnodopske slike i okrutna ratna zbivanja. S jedne strane nailazimo na stvari o kojima do jučer bezbrižni mladići nisu ni sanjali: straže, rovovi, mine, šatori, kiša… S druge je strane pak život koji se, usprkos ratu, nastavlja: lijepa jutra, jugo, trešnja koja usred ničega nudi sočne plodove i jednim i drugim pripadnicima zaraćenih strana. Iz ovih stihova spoznajemo da su u ratničkom životu važne neke stvari koje su u normalnome sasvim uobičajene, čak i nebitne. Tako, primjerice, čitamo pjesmu o nekome sirotom zalutalom ovnu koji je skončao na ražnju i kojega naši vojnici jedu na položajima, zalijevajući ga toplom rakijom.

U uvrštenim pjesmama otkrivamo razna pjesnikova raspoloženja – od tuge i ozbiljne zabrinutosti za svoj život, do posustajanja i, konačno, mirnog prihvaćanja vlastite sudbine. Iznimno je dirljiva pjesma Monolog u kojoj se pjesnik obraća prijatelju i suborcu: Bezbroj si puta rekao da bi mi krvi dao, / sad tvoja obećanja / klize / po mome tijelu, / ispiru kamenu prašinu koju smo danima ovdje skupljali, / nemoj biti takav, / ostavi nešto za sebe, / ostavi, / diši duboko, /nemoj oči zatvarati /… Ovi su stihovi očajničko zazivanje života u trenutcima dok se on gasi. Radi se o vjerojatno najtežim trenutcima rata: uistinu nije lako kad odlaze oni s kojima se dijele bilo mirnodopski bilo ratnički dani.

Možemo zaključiti da je ovaj ciklus posvećen svima koji su bili u grotlu Domovinskoga rata, svima koji su s ratišta odlazili u gostionice po zaborav, onima koji su imali ratni Uskrs i duboko vjerovali u slobodu i domovinu… Razvidno je da pjesnik rat doživljava kao neku mutnu rijeku, kao poziv u smrt, kao nešto bestijalno i puno zloduhâ.

No, u općemu mraku, u svakodnevnom plesu smrti i u ispijanju rakije postoji nada u povratak, u novo sutra.

STANKO KRNJIĆ (slododnadalmacija.hr; foto: I. Brautović)

Upravo o tome riječ je u ciklusu naslovljenom Povratak koji obuhvaća šest pjesama. Započinje onom naslovljenom Rat je gotov. U njoj su još uvijek prisutni oprez i nevjerica: zar je moguće da će odjednom sve prestati? Slijedi pjesma Smrt koja završava vedro – pjesmom koja je krenula s usana sviju onih koji su je pobijedili. Neće više svakodnevno kružiti i odnositi ratnike.

Ali povratak kući donosi i PTSP. Nije baš sve ružičasto. Krnjić stihovima hrabro progovara o svojim poslijeratnim traumama. U pjesmi Nakon svega između ostalog kaže: Bojim jutra / crvenim tabletama uz pratnju većih, / žutih, / ako nekad oslijepim / lako ću ih raspoznati opipom, / a kad se ne probudim na vrijeme / zbog produžena djelovanja večernjih plavih kapsulica, / onda preskačem crvene i žute i / bez nekog posebna uvoda, / negdje oko podneva / nabrojim tri plave, gutam ih s puno vode (str. 67). Nakon svega, nakon sveopćeg mraka i zloslutne ratne pogube, ostaje tek praznina koju opjevava u istoimenoj pjesmi. To je sve.

Pjesnička zbirka Ratište riječi, za koju akademik Paljetak tvrdi da govori o „Domovinskom ratu, ali i o svakom ratu općenito“ (str. 76), završava simboličnom pjesmom Grobovi. Ovi stihovi iz nje sve kažu: Na kraju ćemo / sami leći u svoje grobove / iskopane u zemlji / gdje smo othranili svoje poraze.

Ima li ljepših riječi o besmislu i uzaludnosti ratnih osvajanja?

_____

[1] https://dulist.hr/stanko-krnjic-svaka-pjesma-mora-imati-svoj-nevidljivi-nastavak/470641

[2] https://zaklada-hazu.hr/stanko-krnjic-dobio-nagradu-dragutin-tadijanovic-zaklade-hazu/

[3] https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultrua/nova-zbirka-stanka-krnjica-ratiste-rijeci-je-knjiga-o svima-ratovima-ratovi-uvijek-pokrecu-lavinu-misli1021702

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.