Biserka Goleš Glasnović: ADAPTACIJA SLAVNOGA FILMSKOG DVOBOJA / Franjo Nagulov

FRANJO NAGULOV: BILO JEDNOM NA DIVLJEM ISTOKU, MeandarMedia, Zagreb, 2020., 179 str.

Naslov trećega romana Bilo jednom na Divljem istoku plodnoga pjesnika (jedanaest zbirki pjesama) i kritičara Franje Nagulova ironijski se osvrće na kultni film Sergia Leonea Bilo jednom na Divljem zapadu (1968.). Zamjenom sintagme divlji zapad sintagmom divlji istok najavljen je i prostorni okvir romana. Glavni lik Zlatko Srijemac predstavljen je in medias res – već prvom rečenicom prvoga poglavlja: … četrdesetogodišnji stanovnik provincijskog mjesta što se voli nazivati gradom, autor triju zbirki kratkih priča i profesor književnosti… Unatoč svom zanimanju i pozivu, doima se poprilično dosadnim likom kao literarni izbor. Ispija kavu u neatraktivnom kafiću u predgrađu nedaleko od svoga podstanarskog stana, preživljava zahvaljujući honorarnim poslovima i roditeljskoj pomoći te jedva da se sjeća jedine ljubavne epizode u kojoj njegova draga odlazi s lokalnim policajcem. Iz kratkih replika koje je razmijenio s konobaricom Jasminom, koja mu nije ništa više od povremene vikendaške sugovornice, iskrsla je zajednička tema iz novina koje Zlatko svakodnevno ne prelistava, golišava fotografija djevojke Zvjezdane čiji su hobiji joga, trčanje te izrada selfija… Dovođenje u smislenu podudarnost ili u bilo kakvu magijsku poruku početka romana i sudbine glavnoga junaka slučajnošću koja se dogodila u kafiću preuzetna naziva Zvjezdana prašina i imena djevojke iz senzacionalističkih novina, otklonit će fokalizator u 3. osobi jednine najavljujući priču bez pomoći mitske, metafizičke ili slične motivacije s ironijskim odmakom koji će se stupnjevati od cinizma do neočekivana sarkazma na kraju romana. Zanimljivo je usporediti demistifikaciju galicijskog postkomunističkog društva u Galicijskim pričama Andrzeja Stasiuka i demistifikaciju slavonskoga poslijeratnog društva u Nagulovljevu romanu. Stasiukovi tragični likovi završavaju u groteski, a Nagulovljevi u nekoj tihoj, nevidljivoj tragediji koja gotovo da nije moguća u relativiziranju različitih svjetonazora i etičkih načela suvremenoga svijeta.

Tako će prvi dan Zlatka Srijemca završiti konzumiranjem jeftine pileće kupovne juhe u podstanarskoj sobi kao postizanje kozmičke ravnoteže. Strukturiranje prvoga poglavlja pak najavljuje zanimljiv razvoj teksta, svojevrsnu interpretaciju fabulativnoga tijeka koji se odvija u svega mjesec dana,  ne samo bilo jednom, već i bilo negdje na istoku. Premda prostor nije imenovan, kritika i osvrtanje na političku i socijalnu zbilju razvidno i vrlo oštro prokazuju hrvatsko suvremeno društvo. Riječ je o gradu na istoku Hrvatske koji autor naziva mjestom što se voli nazivati gradom. Ta će se perifraza dosljedno provoditi do kraja romana, gotovo pretjerano naglašeno poput (ne)namjerne autorske poetske intervencije koja ritmizira beznadnu stvarnost Zlatka Srijemca dovodeći je do napetoga filmskog finala.

Kad je riječ o kronološkom vremenu, očekivano je kako će se pogledom fokalizatora fiksiranoga na misli i slutnje glavnoga lika to vrijeme dalijevski rastegnuti i izobličiti poput njegova sata na kojemu je uvijek deset minuta do devetnaest. Po ulasku u podstanarski stan Srijemac bi uvijek pogledao na sat čije su baterije otkazale i koji je zaustavio na pet do dvanaest kako bi ga podsjećao na njegovo osobno vrijeme i izvršavanje obveza prije no što bude prekasno. Također ćemo, pomoću neizravnog unutarnjeg monologa, doznati kako taj plastični sat kupljen u kineskoj trgovini neće biti povod žala za bivšom djevojkom koja mu ga je darovala.

Naslov Nagulovljeva romana nije samo filmski aluzivan, već se kao dio filmskog remek-djela reinterpretira jednim od najpoznatijih filmskih dvoboja western produkcije u surječju hrvatske stvarnosti, u dvorištu skromne kuće u predgrađu gdje žive Srijemčevi roditelji. Stoga se i glavni lik na stvaralački zanimljiv način oblikuje u svojoj dvojakosti, kao stvaran i kao fiktivan lik. Usporedivši sudbinu zaboravljenog književnika Mikija, gotovo jedinog pozitivca, i njegovo djelo Šesto stoljeće hrvatske književnosti koje je jednako odbačeno i od lijevih i desnih autoriteta, s glavnim likom svoga romana, autor zaključuje: Na tome je tragu, naposljetku, bio i sam Srijemac, dionik ruba, izopćenik iz svih struja i struktura, nositelj mlade sredovječnosti koja ga, s obzirom na uopćena shvaćanja zbilje, čini svakim danom spomena manje vrijednim. Nakon što nije dobio posao u Ustanovi za znanost, kulturu i društvena pitanja i nije riješio svoje temeljne egzistencijalne potrebe te nakon što je pretučen u kafiću Zvjezdana prašina, san mu se pretvorio u zbilju u kojoj je odigrao dvoboj s ocem iz omiljenoga im filma Bilo jednom na divljem zapadu.

Posve suvremen po izabranoj temi i njezinoj interpretaciji u ironijskom odmaku koji raste do hiperboličnog sarkazma, autor romana Bilo jednom na divljem istoku ostaje klasičan u njegovu strukturiranju. Roman je podijeljen na jedanaest poglavlja. Svako bismo poglavlje mogli nasloviti na temelju bitnog činjeničnog događaja, primjerice: Susret s Popovim, Susret s Ravnateljem, Susret s Ocem… Radnja u vremenskom fragmentu od mjesec dana teče kronološki bez sporednih radnji nekim logičkim slijedom koji vodi i vidi  fokalizator u 3. osobi jednine najavljujući diskretno tragičan završetak, montirajući, primjerice, kadar koji prikazuje opasnog psa u dvorištu Zlatkovih roditelja križanca hrvatskog i mađarskog ovčara u predgrađu poznatog psa neobuzdane ćudi.

Dramska se napetost ostvaruje kratkim dijalozima, započevši banalnim razgovorima s konobaricom Jasminom, pa se nastavlja u rastućim verbalnim sukobima s Predsjednikom Ustanove i Ocem u kojima Zlatko Srijemac unatoč svojoj  apatičnosti, introvertnosti i anksioznosti i unatoč etiketi kukavice i nekoga tko nikada ne bi mogao biti ratnikom – dodijeljenoj mu još u djetinjstvu – ne pristaje na kompromis i poput tragičnog antijunaka  ne odustaje od ideje kako bi dobio posao da je njegov otac, branitelj mjesta što se voli nazivati gradom, poginuo braneći ga na prvoj crti bojišta zajedno sa svojim suborcima. U raspletu događaja cinizam je surovo izvjestan – jer posao nije dobio potomak ili potomkinja poginulog branitelja, već ljubavnica Nakladnika, Ravnateljeva prijatelja i suradnika, studentica treće godine nekog fakulteta.

Temelji Nagulovljeve prozne poetike naizgled su čvrsto postavljeni na klasičnom modernizmu. Iznad fabulativnog slijeda slika je društva, a svrha romana je p(r)okazivanje društvene i političke zbilje uz kritički stav koji se na primjeru romana Bilo jednom na Divljem istoku ostvaruje i kao osebujan autorski pogled u zaoštrenom kritičkom odnosu bez trunčice sentimenta. Stoga se u interpretaciji društvenih i političkih okolnosti u koje je postavljen glavni lik učestalo umeću esejistički i kritičarski dijelovi, a pripovijedanje podupiru i interpretacije triju priča čiji je autor glavni lik, a čija se angažirana književnost bavi vrlo aktualnim temama revizionizma, odnosa prema Bogu i umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu budućnosti. Razvidno je kako je naznačeni modernistički okvir romana vrlo elastičan u dominaciji neizravnoga unutarnjega monologa glavnoga lika i intertekstualnosti unutar strukture romana te adaptaciji filmskoga predloška.

Kako roman neizravno poziva u semantičke rasprave, valja se osvrnuti na riječ junak u različitim surječjima. Od mogućeg označavanja Zlatka Srijemca glavnim junakom romana do imenovanja Zlatkova oca ratnim junakom. Dvoboju u kojem će sudjelovati glavni lik koji nije literarni junak i sporedni lik koji je stvarni junak jer je obranio svoj grad, motivacija je slavni filmski dvoboj. Hipotetski okršaj koji je imao na raspolaganju samo jedan pištolj nakraju se dogodio s vrlo neočekivanim završetkom, daleko od raspleta u slavnom filmskom dvoboju. Prilika je to i da se prikažu stavovi o junačkom umiranju: Svojedobno je o tome Otac govorio komentirajući filmska uprizorenja srcedrapajućih višeminutnih umiranja junaka čije mukom izgovorene oproštajne misli uvelike asociraju na radijske želje i pozdrave. Onaj koji je umirao prosutih crijeva na njegovim rukama, naime, nije govorio. Hroptao je, stenjao, bolno uzdisao, no govorio nije. I nastaviti esejizirati o ljubavi i mržnji, o narodu i mudrosti. Kako se osvrćem i na izostanak nečega što se zove Ljubav, a dodajem i najobičnije empatije, primjerice, kad Zlatkova sugovornica konobarica Jasmina odlazi, ne okrenuvši se, sa svojim partnerom koji ga je pretukao, navodim nastavak neizravnoga monologa glavnoga lika. Riječ je o ljubavi i mržnji: To samo potvrđuje nepobitnu međusobnu uvjetovanost ljubavi i mržnje, emocionalnih fundamenata zakonom prirode usađenih u ljudski rod, a u skladu s potrebom selekcije kao njezina kontrolnoga mehanizma koji se očituje na svim razinama postojanja.

Dijalozi koji zauzimaju znatno manji obim romana ispisani su na uzornom književnom jeziku bez dijalektiziranja, vulgariziranja i žargoniziranja (kao da autor nastoji provincijskom prostoru, izbjegavši govornu karakterizaciju likova, dati obilježje univerzalnosti). Također su, osim glavnoga lika, njegova studentskog poznanika Popova i konobarice Jasmine te nekih posve sporednih, ostali likovi označeni općim imenicama s velikim početnim slovima, npr. Ravnatelj, Nakladnik, Mama i Otac. Zanimljivo je to kako autor imenujući mjesto toponimskom novotvorenicom Amenovci, iz kojeg dolazi Ravnatelj i njegovi rodbinski i susjedski suradnici, neizravno upućuje i na svjetonazorski okvir svoga romana. Svojevrsna zagonetka otkriva se u parafraziranju treće Srijemčeve priče, kada se on priprema za dvoboj s ocem, u kojoj se zagovara smrt Boga, ukoliko se ona već nije dogodila i idejom kako bi za ljudski rod bilo bolje da Boga nema. Srijemčeva literarna priča temelji se na antiteističkim pogledima – ili zakašnjelo nihilističkim i anarhističkim.

U surječju pak romana, u kojem su prikazane i literarne priče glavnog junaka, mogli bismo pomisliti kako je  jedan od literarnih fiktivnih predložaka koji govori o odnosu prema Bogu motivacija za obračun s autoritetom, s ocem s kojim Zlatko Srijemac dijeli jedino ljubav prema filmu čija se ironična perifraza našla u naslovu romana i genetsku slabost dentalnog ustroja. Prikazom patrijarhalne obitelji iz koje je potekao glavni lik nije izbjegao opću nepromijenjenu i usvojenu sliku. Mama je kao dio takve obitelj prikazana kao posve pasivnan lik kome autor nije dodijelio više od dvije, tri replike u cijelom romanu. Osuđena na posve nevažnu ulogu i tihu patnju koju jedino ženski rod može podnijeti, neće moći utjecati na sudbinu svojih muškaraca.

Kontrapunkt  jednostavnim, ponekad ubojitim replikama, poduži su dijelovi u 3. osobi jednine, koji ih uokviruju poput dobrih kadrova i nadvijaju se nad njima poput filmskih planova od detalja do totala. Poput provlačećeg detalja maminih žućkastih očiju kao nagovještaja tragične budućnosti do totala tobožnjega grada: Prljavština na svakom koraku uvelike je odražavala tamošnje stanje kolektiva sačinjenog od ljudi koji bacaju smeće da ih se ne vidi, ljudi koji se na bačeno smeće ne osvrću i onih, a tih je najviše, koji bi bacili smeće za sobom ne strahujući hoće li ih tko primijetiti… Rečenice su višestruko složene i teku neuobičajenim redanjem s invertiranjem i umetanjem na granici suvišnoga, koje se ne želi disciplinirati u nakani da prokaže zastrašujuću zbilju hrvatske korumpirane provincije koju napuštaju oni koji su umjesto pobune izabrali bijeg. Taj teški barokni stil hiperboličan u svome podsmijehu bez izlaza u humornom zaokretu, bez pozlate i razigranih lijepih figura, razvidan je, primjerice, u usporedbi koja Srijemca kao mjesečara uspoređuje s brodolomnim morem iz kakve kičaste barokne poeme. Ili u prikazu doba „bilo jednom na divljem istoku“: Barbarska su doba zamijenjena dobom trbuhozboraca čije nesnosne mješine ne prestaju podrigivati maloumnom mnoštvu isporučene malomorgene upakirane u garanciju promjena nakon kojih će svaki dan biti ljetni solsticij dok će noću, na mareći za gregorijanski kalendar, momci odvaljeni kao od stijene s djevojkama rumenim poput idareda paliti krijesove, a zatim poći put obližnjih staja gdje će momci djevojke položiti na sijeno pa im demografski obnovljivo zadići haljine.

Roman Bilo jednom na Divljem istoku izaziva različite odzive (i u tome je njegova vrijednost), istodobno ostavljajući gorak dojam u stalnom suočavanju s beznadnom društvenom i političkom zbiljom suvremene nam stvarnosti, ali i suosjećanje s različitim „istinama“ glavnih junaka. Također trećom pričom glavnoga lika neizravno upozorava zastrašujućom naznakom mogućeg književnog stvaralaštva u kojem je izostavljen subjekt – a kreator je računalo neutralnog naziva Autor. Svojom pak zauzetošću za određeni svjetonazor i književni angažman, koji Nagulov ne krije već ga kao autor učestalo ističe, provocira na promišljen kritički stav neovisan o svjetonazoru autora ili kritičara. Dakle, pitanje jest jesu li svi domoljubi i ratnici krezubi i ironični prema svojim udebljalim suprugama što sjede pred televizijskim ekranima, jesu li svi manjinci najispravniji kritičari društvene zbilje i jesu li sve monografije i memoari povijest lažnih branitelja – i možemo li s lakoćom ustvrditi kako je između Marxa i Isusa tanka granica. Postavljena pitanja retorička su – jer riječ je o djelu koje je na estetskoj razini samo svoja mjera i komentar kako u psihološkoj i sociološkoj kompleksnosti glavnog lika tako i u primjerenom metatekstualnom proznom govoru.

Kako roman motivira i na semantička istraživanja (autor rado tumači semantički aspekt pojedinih pojmova), razmatram riječ konačnica koju smještam više u politički, no literarni diskurs. Je li riječ o ironijskom prizvuku navedene riječi koja se toliko, ne odnarodila, već unarodila da taj narod koga Nagulov odlično dijagnosticira ne razmišlja o njezinu značenju, već o njezinu zvuku koji je jednako vjerodostojan kao i političari i javni djelatnici koji je rabe u svome govoru o sretnoj budućnosti. Navedimo jedan od Nagulovljevih zapisa o narodu: Tužno je to, ali nešto će se već promijeniti pa će se ljudi početi vraćati i onda će sve biti kako treba. Opet, količinski prilog prenamijenjen u prilog obmane, Zlatkovu se uhu činio početkom i krajem jedne od nebrojenih pohvala gluposti čije isprazne sadržajne sažetke većina gledatelja središnjih informativnih emisija uzima u obzir kao recept za bolje sutra. Djeca ih napuštaju bez trunka kajanja tražeći obećanu zemlju, a oni dalje vjeruju birajući birane. Narod jednostavno bira svoju nesreću sretan što je slobodan birati.

Kada se kao čitatelj i kao gledatelj nađete na kraju posljednjeg poglavlja pred filmskom scenom, u crvenom mjesečinom ispunjenom dvorištu u kojem se odvija dvoboj lišen mogućnosti pobjede jedne od dviju sukobljenih strana, oca i sina, čiji je svjetonazorski sukob na vrhuncu, odahnut ćete nad zadnjom replikom koja je samo jedan uskličnik, pred neriješenim ishodom u kojem ne postoji protagonist i antagonist, već samo dva ljudska bića s čijim „istinama“ suosjećate. Epilog koji slijedi moguć je kao razočaranje ili pak kao fiktivna katarza gdje je tragedija bila moguća. Zlatko Srijemac nije se probudio iz sna pa kad se u njegovu sobu na psihijatrijskom odjelu smjestio nepoznat muškarac predstavivši se kao Frank i uskoro hrkao nalik na usnu harmoniku, Zlatko se pri samom kraju: …iznova podsjetio na neuspješnu adaptaciju slavnoga filmskog dvoboja u njegovoj i Očevoj mu režiji. Pomislio je kako će se jednoga dana probuditi, no taj je dan bio beskonačan u njegovu rastrojenu umu. Posljednja rečenica romana,  jednostavna kao i prva Zlatko je Srijemac poludio, ponovno nas vraća na jedan završetak jednom davno, u neku književnu povijest iz koje je posljednja rečenica uskrsnula. Riječ je o završetku novele Misao na vječnost hrvatskoga modernog klasika Janka Leskovara:  Đuro je Martić poludio – također misleći da sanja.

 

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.