Biserka Goleš Glasnović: PJESME LJUBAVI IZ(A) PJESAMA SMRTI / Ninoslav Žagar

NINOSLAV ŽAGAR: PJESME RIJEKE, Stajer-graf, Zagreb, 2020., 147 str.

 

Zagrebački pjesnik i novinar Ninoslav Žagar dosada je objavio četiri zbirke pjesama te knjigu priča Na vodi. Nova zbirka pjesama Pjesme rijeke sastoji se od četiri ciklusa. Prva tri izabrana su iz već objavljenih zbirki pjesama Skladište nestalih (1994.), Vrtovi guste ljepote (2001.) i Visoke magle (2014.). Posljednji ciklus zbirke čine nove pjesme naslovljene Vijenac od pjene.

Ako bismo povezivali Žagarovu poetiku s nekim od (ne)običnih zanimanja iz njegova stvarnog životopisa, mogli bismo pomisliti kako je riječ o kontroverzi ili pak paradoksu koji čak pomaže u interpretaciji njegove poetike. Nekad aktivni boksač, a sada uporan i strpljiv ribolovac koji na „fejsu“ pratitelje zadivljuje riječnim i ribičkim fotografijama. Odustati od borbe, od poezije opstanka i prepustiti se rijeci, prihvatiti smrt i prije no što je došla pa tek onda započeti pisati, oživljavati boga koji je već umro i poželjeti mu novu smrt kako zapisuje u pjesmi drugoga ciklusa Vrtovi guste ljepote Jalovi bal: …Trebalo je krvi Božje / Da ovaj živalj prodiše vidom / No nazor se očituje plitkim – obrnuti je slijed od očekivanoga. Od velikih voda prema kapljicama do padanja uvis ili, kako navodi u pjesmi Jedinstvo tijela i sna: …Gorjeti kao svijeća / Od tjemena do dna.

Ako pak nastojimo Žagarovu poeziju odrediti prostorom i vremenom, pozvat ćemo se na pogovor knjizi Kratki uvid u Ninoslava Žagara prije (a možda i poslije) čitanja njegove poezije Marijana Grakalića. Riječ je, dakle, kako navodi Grakalić o autoru koji se u poeziji javlja osamdesetih godina u Zagrebu u boemskim krugovima, a prisutan je u popularnoj kulturi s početcima novovalnoga pokreta. I zaključuje kako se za razliku od brojnih kasnijih književnih i pjesničkih mahera Žagar nije etablirao.

U kronološkom slijedu od izbora pjesama prve zbirke do novih pjesama i na poetskoj i na razini strukturiranja zbirke pratimo obrnuti slijed od premijere smrti pjesničkoga iskaza ili njezinoga eha, koji odjekuje gotovo u svim pjesmama prvoga ciklusa, do povratka na rijeku u pjesmi Vratiti se na rijeku posljednjega ciklusa.

Umorne i rijetke riječi, kako ih označuje pjesnik, saževši ih u dobru metaforu pomast za stih, uz ciničan zaključak u pjesmi istoimenoga naslova odjekuju novovalno u surječju vremena u kojemu su nastale. Navodim stihove iz pjesme Pomast za stih: …Trupla mrtvih / Još kratko zaudaraju / Pa se rascvjetaju / I tu nitko ne može / Izvući nikakvu korist / Samo pjesniku tad / Posao krene.

Stihovi prvoga ciklusa Skladište nestalih pogađaju odmakom od interpretacije života i suočavanjem sa smrću u bezbroj inačica i nazočnošću gotovo u svakoj od izabranih pjesama te u tematskoj i stilskoj usklađenosti odsustvom uobičajenih „ukrasnih sredstava“: sjeme smrti u očima dječaka (iz pjesme Očeve oči); krasno umiranje (iz pjesme Premijera); …i kao da se od smrti ne rastajemo tužni… (iz pjesme Umorne, rijetke riječi); …Svu tu studenu noć / Umirao sam na podu… (iz pjesme Ipak); …iza svake riječi / Čuči neka smrt… (iz pjesme Povodom sprovoda); izbrusiti smrt do srca (iz pjesme Domaća zadaća); …Obavijest o mojoj smrti / Zatekla me je daleko od doma… (iz pjesme Nekoliko sati nakon)…

Okrenuvši leđa stvarnosti, odustavši od komunikacije pjesnički se iskaz odlično snalazi u tami, izbjegava dvojbu koja bi ga mogla suočiti s drugima. Izlaz je za sebe graditi grob, kako zapisuje u pjesmi Lice lutanja i biti mrtav i slobodan bez potrebe boriti se, likovati, kako zapisuje u pjesmi Mravi u kavi. Stoga se pjesnički iskaz obraća jedino samome sebi opravdavajući vlastitu odsutnost od života – ili starom bradatom Bogu koji je već u intertekstualnom pogledu davno umro, ali kojemu ponovno želi smrt. Pri tome je stari Bog prikazan rastvaranjem ustaljenih govornih fraza pa je brada koju je sam sebi stvorio prvi sijeda, a njegov odlazak argumentira se dolaskom vraga koji ipak dolazi po svoje. Prisutnost starozavjetnih motiva pojavljuje se i u pjesmi Pokolj kao posljedica krvave ljudske povijesti koja je započela bratoubojstvom.

U drugome ciklusu metaforički naslovljenom Vrtovi guste ljepote svojevrstan je povratak životu i vodama i svijetu u kojemu se izmjenjuju četiri godišnje zime kako i završava pjesma Vječiti led: …No padalinama nikad kraja / Drvlje i paščad pred pragom / Već guta vječiti led / I svikli Eskimi tu će zalutati / Od ovog okrajka svijeta / I proljeće bi, bojim se / Ovaj put moglo odustati. Smrt kao temeljno nadahnuće i dalje se, no skrovitije, provlači Žagarovim stihovima. U pjesmi Inačica pjesnik se u bipolarnom iskazu razdvaja u onoga što ostaje u turobnu svijetu i onoga što odlazi kako bi se ponovno ujedinili – u smrti. Također se kao svojevrsno utočište pojavljuje Eros. U padanju ili padanju uvis, kako sam, kao jedno od obilježja njegove poetike, već navela. To padanje započinje u pjesmi Utočište posvetom Branku Miljkoviću kao jednom od mogućih pjesničkih uzora do vrlo prizemne sinegdohe Erosa u kojoj su ženska bedra sasvim dovoljan lijek od sveprisutne smrti. U pjesmama ovoga ciklusa napušta se prvotan hladni, mirni ton i uvodi se konvencionalnija ritmizacija i poetska izražajna sredstva koja se nastavljaju, čak nešto naglašenije, u sljedećemu ciklusu Visoke magle. Povratak poetskoj konvenciji razvidan je u pojedinim naslovima: Ispred kristalnih predvorja, Tirkizno jutro, zvjezdana ljuljačka, Govor vatre i pismo vode, Uvijek kad zatvorim oči… Također i svojevrsno spajanje pjesničke preuzetnosti i vulgarnosti svakodnevice koja se pojavljuje kao (ne)očekivan završetak u evociranju i obraćanju bivšim dragama: …Stojim uzvišen i sam navrh strme litice / Hladan / Kao kurvino srce. Pjesnički jezik popularizira se i u ritmu, ponavljanjem, uobičajenim inverzijama, posebice u odnosu pridjeva i imenice, povremenim (ne)namjernim rimama te učestalim aliteracijskim sintagmama reminiscirajući na klasike hrvatske poezije. Ujevićeve ure kad se javljaju duše uočavamo u pjesmi Trebalo bi vidjeti u sljedećim stihovima: …Taj zamak iz kojeg ne mogu kad hoću / tvrd je i opkoljen strašnom tišinom / Od koje kosti bole glasno / Kao zatočenik noći koje još plamte / I veru se uz kičmu kano kasni sati… U svojevrsnu povratku rijeci, ljubavima i životu pojavljuje se uskrsli bog u jednoj od pjesama najkraćih i najbližih šutnji kao iskonskom pjesničkom govoru. U pjesmi Sjena 2 pjesnički iskaz uspijeva sažeti svu svoju osobnu poetiku, od zatravljenosti rijekama i vodama, polemiziranja s bogom do pjesničkoga postupka u kojemu je krenuo drukčije, uzvodno kako je već spomenuto: Nagnuh se nad rijeku / I namjesto svoje / Ugledah sjenu Krista / Možda tlapnja ali / Učini mi se da plovi / Uzvodno.

U posljednjemu ciklusu Vijenac od pjene koju, ponovimo, čine nove pjesme, Žagar se predstavlja kao zreo pjesnik koji je uspješno primijenio modernistička iskustva iz ranoga stvaralaštva i konvencionalna iz svoga kasnijeg poetskog rada u nekoliko pjesama koje bismo mogli označiti uspješnim pjesmama u prozi, primjerice Kruh od jučer i Jutro kao otvorena knjiga. Stekao je osobno vrijeme koje više ne treba smrt kao početak, ali s kojim se nastavlja suočavati bez preuzetnosti popisujući povijest svojih padova na poetski primjeren način. Njegova poetska sinusoida, u intertekstualnom pogledu već znana, na nov način prikazuje, uspješno reciklirajući staru temu individualne i kolektivne ljudske povijesti. Riječ p a l i rastavljena u stihove koji padaju našla se i u pjesmi Vjetar i prašina kao naznaka mogućega eksperimentiranja jezikom koji se, nažalost, nije dogodio, ali koji se učvrstio ugrađen, kao krajnji „izlaz“ u pjesmi Sinusoida: …Od nulte do najviše / Pa polako / Natrag / Ravno kroz nulu / Do maksimalne / Negativne / U jednoj periodi / Puni krug / Opisan / Čitav Život / Koji sve opetuje / I novi uspon riše / I ispisuje / Još jedan pad.

Moto zbirka Pjesme rijeke citat je fizičara i filozofa Blaisea Pascala, pjesnika znanstvenika koji više potvrđuje opću poetsku praksu negoli samo izvjestan kraj tj. smrt, kako ga autor zbirke citira – jer Žagar u izostanku autentične Ljubavi – živi sa Smrću.

NINOSLAV ŽAGAR (dhk.hr)

Izabrani Blaisov citat: Posljednji je čin krvava, kako god bila lijepa komedija u svemu ostalome; baci se najzad šaka zemlje na glavu i time je zauvijek kraj, provocira na repliku. Na Descartesovu metodologiju o tome kako se ne prihvaća ništa što nije primjereno našoj spoznaji i kako je spoznaja zdanje u kojem se gradi od jednostavnog prema složenome, mlad i boležljiv sin kraljevskoga namjesnika u Normandiji Blaise Pascal odgovara kako ta metoda može, primjerice, odrediti geometrijsku udaljenost od točke do točke, ali ne i kvalitetu puta, raznolikost svega što nas okružuje od tonova glasova, načina kretanja i okusa i mirisa voća… Cartesiusovom metodom ljudi će shvatiti stvarnost kao što će gledatelj u kazalištu, neprijeporno, otkriti mehanizam koji glumca diže uvis. Filozof, fizičar i pisac koji je otkrio prazninu smatra da čovjek stiješnjen između svoje ograničenosti i bezgraničnosti koja ga okružuje, treba spoznavati srcem i intuicijom jer beskraj nikada neće prestati biti beskrajnim, a naše spoznaje ograničenima. Navedeni odgovor provokativnom motu zbirke samo je potvrda Žagarove pjesničke teze kako možemo započeti stvarati i od smrti same.

U četiri desetljeća pjesnikovanja samo su četiri autorove zbirke pjesama, ističe pisac predgovora i izbornik uvrštenih pjesama Tomislav Domović, upozoravajući na Žagarova neprekinuta nastojanja da disciplinira unutarnji glas u vremenu kad je objaviti zbirku pjesama lakše nego reći – dobar dan!

Stoga je zbirka pjesama Pjesme rijeke dobrodošao uvid u poetski opus Ninoslava Žagara, koji ga predstavlja u neočekivanu osvjetljenju od modernističkih početaka do zrelih ostvarenja u kojima se uspješno komplementira jednostavan postupak bez ukrašavanja i klasična ritmizacija u strukturiranju poetskoga teksta te uporaba konvencionalnih pjesničkih sredstava, metafore i usporedbe, ponekad bliska pjesmi u prozi. Poput sinusiode kojoj se posvećuje i koja simbolično predstavlja njegov glas, mogao bi nastaviti s novim usponom koji riše još jedan pad i obrnuto, prihvatimo li njegovu poetiku što oduvijek pripada životu – i Poeziji.

 

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.