Biserka Goleš Glasnović: PRIPITOMLJENA LJUBAV ILI ANTIRATNA UTOPIJA / Tomislav Domović

TOMISLAV DOMOVIĆ: HRVATSKI BOG AMOR, VBZ, Zagreb, 2020., 159 str.

 

Posljednja zbirka pjesama Hrvatski bog Amor suvremenoga hrvatskog pjesnika Tomislava Domovića sinteza je njegova dugogodišnjeg djelovanja na hrvatskoj poetskoj sceni i srž njegovih poetskih žeravica skupljenih u petnaest dosadašnjih zbirki. Već naslovom referira se, u najboljoj pjesničkoj maniri, na ispisano i pisano, s uvidom u čin pisanja kao čin čitanja jednoga teksta svijeta, kako je o dobroj poetskoj praksi zaključio kritičar Zvonimir Mrkonjić.

Ali i na svoj stvarni i poetski životopis. Parafraziramo li Domovićev životopis prema lirskom zapisu Moj život, ukazat će nam se snažna osobnost koja ne zazire od pasije što se odvija u odnosima života i smrti, Erosa i Thanatosa. Ali jednako tako prizemljuje se u stvarnu periferiju svoga rođenja i djetinjstva (Rođen u Zagrebu. Na periferiji) te na svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti (Živio na pjesničkoj periferiji). U odmaku pjesničkoga iskaza od pjesnika i čovjeka Domovića, nastavit ćemo poetsko putovanje koje završava i ponovno započinje: Umro. S molitvom i kurjacima. S planinom u magli. / U Hrvatskoj. Lako. / S ljuticom pod uzglavljem. / U boljem snu. To svojevrsno metafizičko putovanje nastavlja se i nakon smrti, i nakon napisane pjesme, u nizovima u kojima je, kako svjedoči ova Domovićeva zbirka, pjesnički Thanatos ostao u sjeni pjesničkoga Erosa. Podrazumijeva se kako će se u takvim odnosima pjesnički iskaz, koji se nije odrekao uzvišenosti svoga poziva, svoga dara, posve slobodnog i neovisnoga od tekuće pjesničke produkcije, obratiti čovjeku našeg doba. I pribrati se u svijetu u kojemu su stvari umnožene, ali razdvojene, riječi slobodne, ali obezvrijeđene, čovjek u središtu, ali ujedno i odbačen na periferiju, iscrpljen borbom za slobodom s kojom ne zna što bi započeo.

Stihovi pjesme Čovjek našeg doba suprotiva pjesniku potvrđuju upravo navedeno. Obrativši se čovjeku našega doba, pjesnički iskaz u 1. osobi jednine upozorava: Počasna si straža u već proživljenom umiranju / Pjesnik leti, njegova plaća uzdah je slova / Tvoja, milostinja je određena suvišnim potrebama. Odgovor na pitanje što je periferija, a što središte – ponovno nas pita. Mogući preokreti koji su se događali bilo u umjetnosti, bilo u znanosti, mogući su i u jednoj individualnoj pjesničkoj poetici ako je uspjela stvoriti nov svijet drukčiji od svih ostalih napisanih i upravo pisanih. To je neponovljiv stvaralački čin u kojemu je moguće iz periferije postojanja posijati sebe: Posije sebe. U Panoniji. Izraste u Mezopotamiji. / S odabranima sipi u brašno. / U kuli babilonskoj. (iz pjesme Pjesnik). Raspet između pjesnikovanja kao zasluženog zadatka i nezasluženog dara, i kada sumnja, Domović ne odustaje. U pjesmi Gibanje alata pjesničkome poslu, na svoj hiperboličan način, pridaje oznaku pomicanja planine za što nije dovoljno pomicanje olovke, već i telepatska svemirska duša.

Prizivajući klasična uporišta, posebice antičkoga boga ljubavi koji bi izvan surječja naslovne sintagme ostao samo lijep krilati mladić s povezom na očima, koji i bogove i ljude ranjava ljubavnim zanosom, potiče nas na mnoga pitanja. Na ontološki status, i boga, i demona – i pitanje je li Amor nadljudsko biće ili nešto imanentno čovjeku. No, prije svega na njegov poetski status u Domovićevoj obimnoj zbirci pjesama. Pjesnički obzir vrlo razvidno iskazan u istoimenoj pjesmi dosljednom gradacijom ukida obzor koji dijeli nebo i zemlju. Ponavljajući stih Ne uvrijedih, pjesnički će iskaz navesti sve ono što ga dovodi do božanske tvari – od majke, oca, djece, domovine i vjere. Riječ je o jedinstvenu Domovićevu bogu, niti kršćanskom, niti antičkom, njemu, i ljudski i poetski, imanentnom. Uvodna pjesma Čekanje upravo je najavila obraćanje bogu koje ne ostaje bez odjeka: Bože, vrati mi pjesmu / Jedini vapaj u kojem osjećam se kao kod kuće / Jedinu ljubavnicu koju mogu ljubiti a da ne mislim o / prolaznosti.

Kada je riječ o atributu hrvatski, naglašenom i u naslovu zbirke, razvidna je autorova ambivalentnost. Naslovna sintagma osvrće se, posve izvjesno bez bilo kakve poetičke bliskosti, na okamenjenu sintagmu hrvatskoga klasika hrvatski bog Mars koja je – ispavši iz surječja njegova književna djela – postala svojevrsni jezični stereotip. Domovićeva sintagma hrvatski bog Amor neizravno i paradoksalno ujedinjuje njegovu ljudsku potrebu da bude anacionalan i potrebu bivšega ratnika da omekša jezični stereotip u kojemu se uz navedeni pridjev vezuje bog rata – bilo Mars, bilo Ares. U pjesmi Stihovi zvijezde zapisuje: Ružna pačad hrvatskog pjesništva / legu se iz hladnih jaja. Izvan jata… U sjeni. Pačja jaja iz kojih legu se nojevi. Finale ovoga raskošnog pjesničkog rekvizitarija usporedba je u kojoj se sličnošću povezuju dugonoge pjesme i ljepota Hrvatske. U pjesmi Žigice pjesma je pak dobar razlog za bijeg iz Hrvatske. Obrativši se uzvišenom apostrofom, poput mnogih hrvatskih klasika, svome hrvatskom jeziku u pjesmi Notirano srebro, Domović ujedinjuje ambivalentnost svoga odnosa prema domovini. Pokazuje kako baš taj jezik, kojemu je nemoguće oduzeti identitet, donosi razrješenje, donosi spasenje. Jer: više je u tebi krvi nego pjesme / no i krv pjevati zna / iz kajdanke usta, notiranog srebra / više je u tebi ljepote no što skromnik isplesti zna / a ti si bujica kad o ljubavi slovkaš / ti si bonaca kad bol raširi jedra.

Navedeni stihovi potiču na razmišljanje i zaključke o kakvom stilu i o kakvoj je poetici riječ. Antitetičnost, metaforičnost i hiperboličnost kao obilježja Domovićeva stila prepoznaju se kao intuitivni odmak od vrlo često dosadnih oponašatelja stvarnosti ili intelektualno oblikovanih poetika, odmak od trenda. Domović, moderni končetist, intuitivno se oslanjajući na barokni rekvizitarij, uspijeva izbjeći sentimentalnost i patetičnost. Tako se u skladu s pročitanim, zajedno s autorom, uplićemo u končetizam podržavajući njegov polet u kojemu je moguće „nerazborito“ stvaranje u nikad dokraja iscrpljenim stilskim figurama. Ili kako o končetu sjajno zapisuje književna povjesničarka Dunja Fališevac: Instrument prozvođenja končeta nije naime intelekt, nego ingenij, koji seicento oštro luči od intelektualnih moći čovjekovih, a označava stvaralačku, pronalazačku inteligenciju: ingenium je kreativni princip koji ulazi u područje fantastičnog, a označava sposobnost brzog, munjevitog hvatanja analogija među najudaljenijim predmetima i pojavama, moć zapanjujućeg sabiranja, zgrušavanja onoga što ne pripada zajedno, sposobnost stvaranja igralačkih kombinacija, kao i stvaranje čudnovatog i neobičnog.

TOMISLAV DOMOVIĆ (vecernji.hr)

Obimna zbirka od sto i pedesetak pjesama podijeljena je u tri ciklusa: Amorove sulice, Sapunica u ustima i Suza na vodenicu. Amorove nas sulice, uz učestale apostrofe Bogu, uvode u svijet našega doba suprotiva pjesniku. U taj svijet Domović uvodi svijet kao mogućnost, stvarniji od stvarnosti, oslobođen stega nacionalnog, svijet ljudske obzirnosti i ljubavi koja se konkretizirala u ljubav žene, majke i riječi, svijet poezije kao kruha. I čitamo Amorov svitak ispisan tintom zvijezda. Punctum ovoga ciklusa sjajan je fragment Nagovor pjesme Amorove natuknice: kako je lijep taj hrvatski jezik / napišem: usne su ti vjetronoše, i ti povodljivo kreneš / zibati vjetrenjače. Pjesnička pak sapunica na usnama kontrapunkt je bijesu, ratu, krvi i mržnji, čija se sveprisutnost razrješava u pjesmama Jurišnici, Zborno mjesto (antiratna utopija), Transfuzija… s najavom katarze u jednome od stihova upućenom neprijatelju: Nek’ umre od ljubavi! I bivanja u njegovoj koži u pjesmama Da sam ratni zločinac i Da sam ratni profiter. Antiratna utopija ostvaruje se posve u trećemu ciklusu, u suzi za vodenicu, u tradicijskoj metafori (u kojoj uvijek spava ironija kao i u sintagmi sapunica na usnama), a čije oživljavanje pogađa u srž svijeta okorjeloga u mehanici i napretku koji ne treba ljudske suze, niti zvuk zvona. Nekadašnji buntovnik sada je jednako uspješan vapajnik koji će se nakon dobro obavljena posla vratiti u tišinu, u samoću, u vlastitu pjesmu.

Pjesničko je putovanje doživjelo vrhunac u kojemu se ostvario početni pjesnički manifest i svojevrsna oporuka. Pjesnički se iskaz, oslobođen bilo kakva znaka ideologije pa i korisna domoljublja ili antidomoljublja, svojim osobnim pokretom izdvojio kao jedan od najizvornijih hrvatskih pjesnika čije nadahnuće nije posustalo niti se uokvirilo u neku od mogućih pjesničkih orijentacija. Jednako tako to se nadahnuće izglačalo u prepoznatljivu osobnom iskazu i gotovo nevidljivom, ali prisutnom stegom toga nadahnuća u okvirima onoga što je nastalo i što nastaje na vidljivu poetištu. Stalni boj Erosa i Thanatosa sada je, prošavši katarzu, doživio smiraj u kojemu je, suprotno i neočekivano, Thanatos ostao u sjeni Erosa.

Zbirka Hrvatski bog Amor spoj je životnoga i pjesničkoga iskustva oblikovanog u jedinstven poetski iskaz. Mudrost koja se vratila u okrilje vječnih ideala Ljepote, Dobrote i Istine, a koja je istodobno i hereza prema sveopćem obezvrjeđivanju tih ideala i riječi pa i jezika kao jedinog pravog identiteta pjesnika i čovjeka. Tražeći riječ, iskaz, govor, Domović želi proniknuti u svijet ponavljajući (ne)moguć zadatak: riječju objasniti nadahnuće, riječju objasniti neobjašnjivo. I upravo taj ga postupak izdvaja kao originalnu osobnost, u kojoj je pjesnički subjekt nestao postavši pjesmom. Započevši snažnom metaforikom potpomognutom kazivanjem i napetošću, usvojio je nova poetišta na kojima je, discipliniravši um i osjećaje – zavladao – oslobođen straha te osviješten i siguran pronašao svoj pjesnički iskaz u kojemu riječ jest tijelo, a pjesnički iskaz pjesma.

 

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.