Biserka Goleš Glasnović: VRIJEME SNOVA ILI DONKIHOTIZAM / Mirko Ćurić

MIRKO ĆURIĆ: VRIJEME SNOVA, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2021., 124 str.

 

Nova knjiga Vrijeme snova hrvatskoga književnika, Đakovčanina Mirka Ćurića nastavak je njegova plodna i raznovrsna rada (prozaik, pjesnik, kritičar, dramski pisac, urednik, kulturni djelatnik). Knjiga se sastoji od dva ciklusa u koja je uvršteno sedam priča i osam crtica tematski povezanih naslovima Vrijeme snova i Donkihotizam. Pojam donkihotizam u surječju Ćurićeva govora bliskoznačnica je pojmu vrijeme snova. Pojmove je moguće istraživati na dvjema razinama, na razini Ćurićevih stvarnih likova, čije vrijeme snova završava neminovno  njihovom fizičkom smrću – i zaboravom iz kojih će ih spasiti nova iluzija ili nova zbiljnost, književni donkihotizam koji uzaludno nastojanje pretvara u stvaralački čin.

Uvršteni prozni tekstovi povremeno izmiču žanrovskoj klasifikaciji umetanjem memoarskih, povijesnih, dokumentarnih, putopisnih i kritičkih dijelova te kratkih ogleda o pojedinim slikarskim i kiparskim djelima u strukturu priče i crtice. U Ćurićevim pričama tijek događanja učestalo je retrospektivan i fragmentaran pa sjećanje na živote izabranih likova započinju na grobljima. Prva priča zbirke Vrijeme snova započinje pričom Orden i posvećena je vojvođanskom književniku Petku Vojniću Purčaru i njegovu priznanju za stvaralaštvo na hrvatskome jeziku i riječima koje je sačuvao unatoč struji koja ih je htjela ponijeti, koja je htjela da se utope i nestanu… I iznevjerenim očekivanjima nakon što je u Zagrebu primio orden za osobite zasluge u očuvanju hrvatske kulture. Koliko orden pa i nagrada, i priznanje  kao nominalni znak, potvrđuje vrijeme snova postavlja se u priči kao smisao ili besmisao stvaranja i idealizma u različitim ozračjima i fragmentima. Od Novomajurskog katoličkoga groblja u Petrovaradinu gdje je Purčar sahranjen, preko svjetala Predsjedničkih dvora gdje su ordeni dodijeljeni, do utjehe u običnoj krčmi koju, citirajući Šopa, Ćurić naziva starim napuštenim brodom, dodavši – kako se tek krčma preobrazila u dvor riječi.

Kada govorimo o osobi autora čiji se donkihotizam ogleda i u nastojanju, unatoč općemu stavu, da se Đakovo proglasi europskom prijestolnicom kulture, govorimo i o autorovim izborima glavnih likova koji su nužno subjektivni, ali gotovo uvijek povezani  istim prostorom, gradom u kojemu se autor rodio i u kojemu živi. Izuzmemo li likove biskupa Strossmayera, koji se pojavljuje u nekoliko priča, Vlahe Bukovca i Marije Jurić Zagorke, ostali su likovi zaboravljeni književnici, slikari, kipari pa i jedan đakovački rabin kojemu je posvećena priča Vrijeme snova u povodu dolaska švedskoga književnika Görana Rosenberga u Đakovo kako bi istražio đakovačku dionicu u životu rabina Markusa Ehrenpreisa.

Paradoks pojma donkihotizam razvidan je u Ćurićevim tekstovima upravo onako kako ga je odredio hrvatski književnik Ante Armanini: …kao spomenik svima koje je povijest prešutjela, a izginuli su u uzaludnim bitkama, svima koji su izgorjeli u tajnim vatrama… Dakle, uzaludnim nastojanjima svojih literarnih junaka Ćurić podiže spomenik spasivši ih od zaborava. Navodim samo neke od njih. Đuri Frankoviću, hrvatskome književniku iz Mađarske, posvećena je priča Zaobići svoju zvijezdu u Lukovišću, nadahnuta njegovim etnografskim istraživanjem hrvatske baštine. Kiparov nadgrobni spomenik priča je koja započinje na đakovačkome groblju ispred grobnice hrvatskoga kipara, arhitekta i nadglednika gradnje katedrale Vatroslava Doneganija, čiji se materijalni spomenik od gipsa narugao njegovim lijepim mramornim kipovima koje je oblikovao na đakovačkoj katedrali. Obimniji prozni tekst podijeljen u tri poglavlja San Ludovica Seitza uvodi nas u sudbinu nekoliko likova, književnika Nikole Tordinca te talijanskoga slikara Ludovica Seitza koji na Strossmayerov poziv dolazi u Đakovo kako bi oslikao katedralu. Nižu se reminiscencije, od Tordinčeva zapisa o fresci koja je krasila grob Seitzova djeteta, koje je bilo sahranjeno na đakovačkome groblju, a koji je danas jedino svjedočanstvo – jer je freska uništena, što autor potvrđuje citirajući Tordinčev zapis: da ostane braći liepa uspomena, da su jednom bili, ko što nikad više na ovome svietu. Navedenom epilogu Ćurić je izgradio zanimljiv zaplet, vrhunac i rasplet u kojemu će čitatelj s pozornošću pratiti nimalo jednostavne odnose umjetnika i biskupa, ljubitelja umjetnosti. Ali ne samo mladoga slikara Ludovica Seitza i njegova mecene, već i osoba koje autor uspijeva uhvatiti u njihovim različitim psihološkim profilima. Uvjerljivosti ovih odnosa doprinijet će svrsishodno umetanje činjenica, posebice citiranje izvorne korespondencije razmijenjene između likova koji su upleteni u njihove odnose. Razvedena radnja dokumentirana činjenicama i u koju se uvode fiktivni dijalozi ostvaruje se i kao nacrt za mogućnost romanesknog oblikovanja u kojemu se Ćurić već ogledao.

U vremenu Ćurićevih snova još je jedan san posvećen likovnome umjetniku, dobro znanome hrvatskom slikaru Vlahu Bukovcu i njegovu odnosu s đakovačkim mecenom Strossmayerom u surječju političkih i društvenih odnosa u tadašnjoj Hrvatskoj, u vrijeme bana Hedérváryja. Priča donosi  niz dosad nepoznatih epizoda iz slikareva umjetničkog rada ponovno potičući na razmišljanje o donkihotizmu i suprotiva mu materijalizmu u odnosima na Bukovčeve izbore kada je riječ o naručenim djelima koja slijede nametnutu ideologiju i djelima koja ne ovise o tome te su iskaz jedino umjetničkoga izbora i slobode. Navodim dva primjera Bukovčeva umjetničkog (ne)djelovanja. Prvi, koji Čurić predočuje opisom vrlo uspjeloga Bukovčeva portreta svoga dobrotvora: …ispred pompejanski crvenog zida sjedi biskup u jednostavnoj crnoj svećeničkoj odori. Oko vrata mu visi zlatan križ. Desna ruka mu je u krilu, a lijeva naslonjena na stolić. Staračko lice mu je smireno, produhovljeno, pravi je narodni pastir. To je slika velikana! Ne trebaju mu oznake biskupske časti da bismo shvatili kako je ispred nas velik i uman čovjek. I drugi primjer: nikad ostvarenu, a naručenu Hedervaryjevu apoteozu mudre i plemenite vlasti i vjerne joj sljedbenike umjetnosti i znanosti. Premda je Bukovac, tek uz nagovor, odbio narudžbu, što Ćurić argumentira njegovim zapisom …ako činim sliku to je činim za dobit moj kruh, razvidan je i autorov stav koji posve podržava Strossmayerovo zgražanje nad kompozicijom u kojoj bi središnja figura umjetničkoga djela bio ban Hedérváry i njemu odani pristalice nametnutoga sustava.

Čitajući Ćurićeve priče koje na drukčiji način govore o dijakronijskom pogledu na đakovačku baštinu i koje bi posve izvjesno poslužile kao dobro štivo mnogim istraživačima i povjesničarima pa i zanimljivo štivo znatiželjnom čitatelju, pomislili bismo u prvom razumijevanju pročitanoga kako bi i to bilo dovoljno. No, umjetnički tekst ne bi se smio zadržati samo na prvoj razini zanimljivosti. I upravo zbog toga valja upozoriti na razinu koja, ne odmah vidljiva, emanira iz napisanoga. Riječ je o dijalogu s današnjicom i našom društvenim pojavama. U kakvim su odnosima individualne umjetničke slobode i nametnuti sustavi koji naručuju, koji nagrađuju prema svojim ideologijama i svjetonazorima? Ili koji potiču ono što se sviđa etabliranima, zadanim ponašanjima i uvriježenim mišljenjima i općemu (ne)ukusu? Što je idealizam u suvremenom svijetu, u svijetu globalizacije, u kojemu je čovjek slobodan poželjeti sve što smatra svojim individualnim pravom, a paradoksalno nestaje u gomili u kojoj je sve dopušteno, u kojoj su se izgubile jasne granice u kriterijima etičkoga i estetskoga?

Ćurićev diskurs tradicijski je u načinu pisanja i tematskim izborima. Posve je izvjestan zagovor, bilo autora svjetske književnosti (crtica U Macondu posvećena je Gabrielu Garcíji Márquezu), do prizivanja kanonskih autora europskoga kulturnog kruga (zanimljivo je kako se u dva teksta spominje popularni sastav The Beatles), te posebice oslanjanjem na autoritete iz povijesti hrvatske književnosti (Držić, Gundulić, Kranjčević). Također i u motivima koji se ponavljaju od smrti (u prikazu groblja, sahrana i grobljanskih spomenika), zvijezda koje korespondiraju sa zemaljskim u nekom dosluhu s vječnošću i posve zapadnjačkim svjetonazorom, romantičnim i pomalo sentimentalnim, u kojemu se žaluje nad prolaznošću, za razliku od istočnjačkoga u kojemu je riječ o ljepoti prolaznosti. No, autorov donkihotizam opire se – jer jedini način da se pobijedi prolaznost  jest umjetnost. Tada stvarno vrijeme ne postoji, tada govorimo o vremenu snova u kojemu vlada vječna sadašnjost. Tada postoji umjetnički prostor i umjetnička stvarnost drukčija ili možda i stvarnija od same stvarnosti. Ne negirajući povijesne činjenice i vjerodostojno prikazanu korespodenciju među nekim likovima u Ćurićevim pričama, zaključujemo kako nije riječ o dijakronijskom slijedu koji teče kronološki, već o fragmentarnu svijetu snova u kojima se nižu različite epizode u određenu prostoru. Realističnost pak toga prostora potvrđuje grad Đakovo koji se kao glavni i jedini ambijent pojavljuje u gotovo svim tekstovima zbirke Vrijeme snova. Promatrajući zbirku kao cjelinu i navedeni ambijent kao lajtmotiv, zaključujemo kako je glavni lik, lik koji bdije nad Ćurićevim tekstovima, njegov duhovni mecena i učitelj – đakovački biskup Strossmayer, romantik i dobrotvor, pragmatik i graditelj. Tekst Mladi kralj, kojim započinje drugi ciklus Donkihotizam, više je panegirik nego crtica iz života mladoga biskupa koji poput kralja ulazi u Osijek i Đakovo.

Ciklus Donkihotizam u podnaslovu je žanrovski određen kao ciklus od osam crtica. Ako crticu kao književnu vrstu određujemo kriterijima kratkoće, jednim usklađenim malim svemirom i izborom u prikazu zbiljskih događaja bez ritmizacije i metaforičnosti pjesme u prozi, no ipak s lirskim i meditativnim asocijacijama, ističem kao posebno uspjele crtice San o crnim očima i jednom kibucu te Portret majke na zidu staračkog doma. Prva navedena u lirskom je tonu i govori o Ruti Frank, starici Židovki, koja umire u dalekome kibucu sanjajući neostvarenu ljubav koju je doživjela u Đakovu. U prikazu zbiljskoga događaja finale je naglašeno lirski i pojačava suptilnu tragediju koja se dogodila: …U kibucu koji će uskoro potonuti u pijesak, zajedno s njom i njenim snovima o đakovačkom sokaku, u ljetno doba, kada sijeno miriše, kada trešnje pucaju od slatkoće, a momci i djevojke se ljube u mraku, zaklinjući se na vječnu ljubav. Također napominjem da je u navedenim crticama razvidan utjecaj Frana Mažuranića (u nostalgičnu tonu i romantičnom prikazu), jednoga od naših najboljih autora crtica. Portret majke na zidu staračkog doma također je uzorno napisana crtica. Autor je u posjetu Nevenki Lovrić Baruh, đakovačkoj slikarici, koja umire u staračkome domu u Zagrebu. Uz svrsishodne dijaloge ostvaren je posve domišljen svijet koji slikarica napušta opraštajući se od svojih prijatelja i darujući svoje slike. U njezinoj sobi autor zapaža portret njezine majke također starice, koji je jedino ostao na zidu. Uvjerljiv je i snažan završetak u kojemu autor taj portret doživljava kao svojevrsnu utjehu u trenutku njezine smrti: Gledat će u osobu u koju se na kraju života pretvorila, onako kako se već stoljećima događa i dogodit će se, koliko god bježali od roditelja i djetinjstva i od sebe: sažet ćemo se kao mrtva zvijezda u svoj prapočetak, i bilo bi dobro da svatko ode sa svijeta gledajući sliku onoga u što se pretvorio. Sliku najveće ljubavi.

U drugi ciklus Donkihotizam uvršten je tekst Šang, Ceng, Jang i grupa Samuraji gdje autor svoj grad i djetinjstvo prikazuje na humorističan i samoironičan način, nekako opuštenije, pa tekst donosi odah u prikazu provincijske sredine i stjecanja umjetničkoga ukusa koji se učenjem i otvaranjem novih uvida posve promijenio. Dobrodošao kao kontrapunkt svojevrsnoj klasičnosti i romantizmu u prikazu značajnih Đakovčana i njihovih djela, a pomoću kojega ćemo bolje razumjeti književno stvaralaštvo zrelog autora Mirka Ćurića, koje nije samo plod nadahnuća, već upornoga i vrijednog rada i istraživanja.

Kako je svoj svjetonazorski pogled i sâm autor označio donkihotizmom, valja mi na kraju podcrtati, nakon što sam naznačila njegovu paradoksalnost, koje su to etičke i estetičke vrijednosti koje autor zagovara. I usuprot čemu ili komu su usmjerene – na što nas upozoravaju? Je li vrijeme snova unepovrat nestalo? Nastavlja li se umjetnost kao vrijeme snova i donkihotizma, kako se i sâm autor zapitao? Ima li nade za umjetnost koja ne odustaje u zagovoru klasične trijade Lijepo-Dobro-Istinito? Hoće li se ta klasična struktura urušiti pred slobodom u kojoj je sve dopušteno?

Zbirka priča i crtica Vrijeme snova upravo nas potiče na takva razmišljanja. Jesu li zli duhovi protiv kojih se borio Don Quijote prerušeni u dobre koji obećavaju sreću pa ljudi mogu činiti sve što im se sviđa i što požele? Ako donkihotizam Mirka Ćurić odredimo kao osobni svjetonazor i književnu poetiku, zaključit ćemo kako danas zagovarati tradicijske vrijednosti i pozivati se na vrijednosti baštine nije dobrodošlo niti „prosvijećeno“. Ako je uvjerenje književnika i kulturnog djelatnika Mirka Ćurića to kako bi Đakovo moglo biti europska prijestolnica kulture jedan od boljih primjera donkihotizma, onda ću, sa zadovoljstvom, ponovno parafrazirati Armaninija u tomu kako je autor uspio u svome uzaludnom pokušaju. Knjiga  Vrijeme snova spomenik je gradu čiju je povijest i sadašnjost autor uspješno oživio, ali i spomenik ljudima koji su  oblikovali i čuvali hrvatsku baštinu. Spomenik svima koji su izginuli u uzaludnim pokušajima, izgorjeli u tajnim vatrama i ponovno oživjeli u svijetu umjetnosti spašeni od zaborava.

 

(Biserka Goleš Glasnović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.