Božica Jelušić: DOK IMAŠ OKOLIŠ, IMAŠ SVIJET / Enerika Bijač

ENERIKA BIJAČ: OKOLIŠ NAŠ – SVAGDANJI, Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, Zagreb, 2021., 92 str.

 

Enerika Bijač, iskusna autorica, slikarica, urednica, antologičarka i animatorica pjesničkih energija, oglasila se novom knjigom, koju bismo mogli od prve nazvati zbirkom usredištenja, prikupljana, sumiranja lirske građe i životnih iskustava. Zbirka je komponirana u tri uravnotežena ciklusa, pri čemu se pazilo čak i na broj pjesama, u svrhu balansiranja građe. To su: Maslini u lice (19 pjesama), O stablo oslonjena (18 pjesama) i Zeleno, zeleno (19 pjesama). Razvidna je simbolika: DRVO, kao os svijeta, kao aksis koji povezuje nadzemlje, središnji prostor i celestijalni, duhovni svijet, njezina je trajna opsesija.  Pri tom joj značajno pomaže slikarski opažaj, tehnika hvatanja i komponiranja detalja, razvijena u druženju s kistom.

Čvrsto je vezana uz oba zavičaja: mediteranski u kome je ponikla, i panonski, za koji se životom i radom opredijelila. Stoga i stihovi nose obje komponente: osunčanost, zračnost, pucketavost i vibriranje boja s jedne strane, te sjenovitost, zaklonjenost i svježinu s druge. Sve to dolazi bez napora, kako je u nekom trenutku ponese oduševljenje i nagib prema krajoliku. Evo primjera: „I ostajem // na domak milja, vrijeska, kadulje i smilja u modro, / zeleno, nadasve ljubičasto, osrebreno“. U tom i takvom krajoliku najčešće se obraća dvjema reperima: maslini i jablanu. Maslina, po svojoj drevnosti, svetosti,  odabranom poslanju (kao „čuvarica luči“), po zlatnom i dragocjenom ulju s asocijacijom na drevne obrede, gotovo da dobiva status „živoga idola“. To je simbol dugovječnosti, otpornosti, trajanja, neuništivosti, koji traje „od djetinjstva svijeta“. Maslina oponira ljudskoj krhkosti i kratkovječnosti te nedorečenosti. Njen život traje bez obzira na sve te je u očitoj suprotnosti sa životom ljudskim, koji je i na svom vrhuncu sposoban urušiti se u samoga sebe.

Stječe se dojam da su ciklusi, koncentrirani oko nosivih naslova: Maslini u lice, O stablo oslonjena i Zeleno, zeleno  u svojevrsnoj gradaciji: prvi je ciklus najkompleksnijih stihova i s najviše filozofskih unutarnjih promišljanja i refleksija, drugi je malo izravniji i konkretniji u slikama, dok je zadnji,  komparativno prema ostalima lirski najjednostavniji. Zajednički nazivnik cijeloj knjizi priroda je kojoj se autorica vraća u ovo vrijeme kada za društvenu i socijalnu komponentu življenja ostaje malo prostora. Nekako se čini da vrijedi ovaj lucidni opažaj: „Čempresi u slobodi grabe k nebesima“. Čovjek pak, prignječen, opominjan, nadziran, manipuliran i na mnoge načine, samo troši „tintu godišnjih doba“, dok mu život škripi ujarmljen u konvencije, poslušnost, strah i uzaludan, jalov gnjev. Tu tematiku uvjetovane međuljudske otuđenosti te bijeg u sigurno krilo prirode pjesnikinja razrađuje kroz stihove u kojima ne pronalazimo drugih ljudi, samo autoricu i to u njezinu duhovnom i intimnom obličju stopljenom u prirodne elemente. Stoga je znakovit ovaj dijalog s MASLINOM: „Kako ne reći riječ / tebi u lice, svrnuti pogled na svoje, dok svijet se razdire, / u nabreklim žilama huči pred vratima pakla / tvoja  ljubav nije ga makla u tvoje, / on u svoje glavom u bezglavlje“.

Pojam oslanjanja ili naslanjanja na stablo, čest u zbirci, dio je intimnog razgovora s prirodom, pokazuje autoričinu duboku svezu s motivima vlastitoga  obožavanja. Priroda joj donosi sigurnost, mir, vraća je u iskonsku pripadnost koju ništa ne može poremetiti. Od zagrljaja sa stablom traži utjehu i oslonac. S čežnjom i mrvicom nostalgije, promatra: „Na vodi dva malena otoka zelena – m / zelena lađa do lađe“, naglašavajući tako našu trajnu inzularnost, činjenicu da smo u struji vremena sami, no da je to moguća cijena one više slobode, gdje od priručnog materijala: kamenčića, korijenja, zalutalih sjemenki i sitnoga bilja gradimo svijet po svojoj intimnoj mjeri. Otoci barem znaju da su sami i tako traju od pamtivijeka. Čovjek, pak, doživljava jedno pakleno prokletstvo, kome se nije nadao: nose ga „spirale straha od nestanka ljudskog dodira“, i još eksplicitnije: „Svijet razapet na distanci od dva metra muči se, ostaje bez daha“.

S obzirom na bogato životno i pjesničko iskustvo, naša pjesnikinja nužno dolazi do ideje o mogućoj spasiteljskoj ulozi poezije. Ona oprezno, ali ustrajno preispituje moć riječi, tražeći neki pojas za spašavanje dobačen svijetu koji se u razornoj plimi utapa: „jer ključno je samo ovo vrijeme / što ključa / para što se puši vrela od tla / odižu se – dok ljudi gutaju obećanja / u krug. / Ipak, i opet okrećem / list po list ispisujem nadu / neka odjekne – ako poezija može, / na morskom valu neka ju nosi – / da hridi prkosi“. Još jednom će varirati motiv, ovoga puta eksplicitnije, s emfatičkim nabojem: „o, može li poezija svojom riječju (…) može li u ovom vremenu / zaljuljati misao svijeta / iz ljubavi čiste, iz svojih dubina, / iz duše širom u moćno sutra, / u jutra – vedra u krug?“. Dakako da su za nju to esencijalna pitanja, koja dotiču sudbinski izbor. Nalazimo im potvrdu i u jednoj tvrdnji Béle Hamvasa: „Čovjekova vrijednost ovisi o čistoći njegove sudbine i o dodirnutosti božanskim silama“. Mogli bismo pri tom, s malo slobode, zamijeniti prvu riječ: „PJESNIKOVA vrijednost…“ te bi nam se Enerikini stuhovi ukazali u novome svjetlu.

Premda ćemo u vješto upletene proplamsaje svakodnevice (koronavirus, zarobljenost, otuđenost, put u propast, zaustavljen život…) uočiti negodovanje i nezadovoljstvo aktualnim trenutkom, autorica ovu pojavu ne tematizira dublje, već je „nadglasava” onime što je nepromijenjeno od najranijih sjećanja, svojom pripadnošću prirodi. Njena komunikacija s prirodom dijalog je u kojemu se ona svojoj okolini, bilo stvarnosnoj ili kreiranoj u mašti, obraća mislima, dok joj okolina uzvraća jednostavno – svojim postojanjem. Svi načitani konzumenti, vidjet će ovdje i svjesno, izravno pozivanje na velemajstore lirike nadahnute prirodom: Tadijanovića, Kaštelana, dok će u filozofsku dubinu egzistencije, u onu našu neizbježnu „pukotinu u suhozidu“, zaviti s neizbježnim i bliskim joj Tinom Ujevićem. To su homagijalna nagnuća, koja istodobno ukazuju na duhovni prostor koji je definirao pjesnički svijet Enerike Bijač.

Dojam autoričine pripadnosti i stopljenosti – prirodnosti, kroz cijelu je zbirku  ojačan prirodnim elementima, pojavama i interakcijom s njima: zemlja, voda, zrak, sunce, vjetar, more, val, kamen, među kojima su kuće, bršljan, nar, čempres itd. Svoj doživljaj i supstancu lirike smješta u manje i detaljnije opažaje poput lista, grana, kore, korijena, ploda, ali ih i poopćava do razine „svijeta”. U svemu je nazočna neumitnost i prolaznost vremena u kojemu neke krhke stvari nestaju, a druge postaju simbolima trajanja. Sve ima svoj početak i kraj, osim vječnosti u kojoj je ljudski život poput malo vode na dlanu, vrijedan,  ali premalo cijenjen. Vrlo dobro znade staru istinu: Što nije zamijećeno i zabilježeno, kao da nije ni postojalo.

Zbog toga je oko, pogled, gledanje i promatranje najčešća sastavnica na koju se poziva, i njen najveći žal od iščezavanja: „To more kojim su plovile / moje oči – veće od mene, (…) / pune plime, / pune bijelih lopoča – to more / otišlo je“. Odjednom vidimo da je OKO, baš kao ono Horusovo, u egipatskoj mitologiji, jedno od ključeva za dubinsku interpretaciju njenih stihova. Ona naglašava: „oči dok traže riječi stihu, i prolaz životu“ na granici nebosklona, pa zatim: „Oslonjena, / trpim bol praznih očiju / što uokolo svijetom luta / što se množi u korov našega doba – / i guši“. U jednoj efektnoj metafori nalazimo: „Oči mi u skoku / raspuknut nar“, a na drugome mjestu pak „oči skupljaju – vire / neviđenu daljinu, traže“. Naposljetku, posiže za iskonskim sjećanjem zavičaja u kome se otvara i „treće oko“, oko spoznaje, pa će reći: „Svjetlost i voda oči u oči“, definirajući tako živokrug iz kojega je potekla i zaputila se u svijet.

ENERIKA BIJAČ (hkv.hr)

Ono što posebice moramo apostrofirati u poeziji Enerike Bijač, a što je osobito vidljivo u doba kljaštrenja i propadanja svih lirskih kodova u poeziji, jest njena pomnja oko jezika, ljepota izraza, traženje najbolje moguće sprege među riječima, što i čini suštinu čiste poezije. Evo primjera: „oželjena vodom“, „podnevno ravnovjesje ispisuje svjetlopis“, „obnaži se u svome znamenu“, „pjesma moja – moj je vodopis!“, „misli osunčane, želje koje ne mogu / sagorjeti u muklini glasa“, „rastežem zlatnu nit tvoju (maslinovo ulje, op. a.) od Akropole do slivanjskih brda“. Taj smisao za skladno, birano, profinjeno i spiritualno daje ovoj poeziji legitimitet ozbiljnog pjesničkog glasa, čija se prepoznatljivost ne krije u šokantnosti ni paradoksu, već mirnom lirskom protjecanju, koje razblažuje i hrabri čitateljski duh na avanturu susreta s poezijom reda i smisla, kakva će uvijek imati mjesto u svijetu nemira i kakofonije.

U završnom ciklusu, unatoč vokativnoj intonaciji – Zeleno, zeleno – osjeća se oporost, gorčina, upozorenje na sile mraka i rasula, koje vrebaju na udaljenosti jedne ispružene ruke. Tako u pjesmi MOŽDA BI nailazimo na stihove: „Osvijestiti stanje što zatvara / u mrak, u beznađe što steže i reže, / dok niske strasti u klupku / gore moćno“. I potom, negdje na razini zgusnute i pomalo  zakriljene metaforike, čitamo ovu važnu objavu: „Možda bi još mogle / olistati krošnje i stablo čvrsto / ka nebu se dići – gdje svi smo braća / djeca Božja / pod okriljem sjajnih zvijezda“. Nije potrebno posebno eksplicirati, zbog čega nas ova prispodoba navodi na Jišajevo stablo, Panj Jišajev iz Biblije, o kome je rečeno: „Judaizam tumači kako prorok Izaija govoreći o mladici, slično kao i Ezekiel o presađenom vrhu cedra, (Ez. 17) govori o svijetloj budućnosti pravednih koji se drže Božjega zakona.“ I dalje: „Ako znamo da je Jišaj otac kralja Davida, a djed kralja Solomona, u Jišajevu stablu prepoznajemo velik Izaijin nagovještaj dolaska Mesije iz loze Davidove, Isusa Krista, koji nošen duhom mudrosti i umnosti, donosi iskru budućega spasenja“.

Posve je sigurno da bi naša filozofija života bila na manje krhkim nogama, kad bi u njoj sržno mjesto zauzimala „filozofija zelenoga“, za koju su se zalagali Emerson, Thoreau, Steiner i neki drugi, od najprosvjećenijih ljudi prošlih stoljeća. Ta je istina tako jednostavna, da bi je i bistrije dijete moglo shvatiti: „DOK IMAŠ OKOLIŠ, IMAŠ SVIJET“. No pjesnici današnjice moraju svjedočiti kako se majčinska priroda urušava i troši, hrleći prema entropiji, jer to više nije svijet primjeren čovjeku, već „podivljali svijet moći i novca“, sa svojim surovim diktatima. Sve što smo voljeli, polako tone u bezbojnost i sivilo i nastupa egzistencijalna jeza neiskazivosti: „Zeleno (pada) u beživotno, / u sivo. I riječi ove već padaju u sivilo. U značaju blijede“. Kao što je znano, voda se nadaje izvorom života, pa i naša pjesnikinja hrabro zaključuje: „Moj je život vodopis“. Veoma potaknuta slikom koja ju je pokrenula i osvojila, ona nastavlja: „Voda me ispire / u riječi i slike – kap na kap, zrnce / do zrnca vodi me daleko, / vodi me u pjesme, u svoje dubine, / vodi me visoko – u suštine“.

Autorica je smjestila ova svoja promišljanja u zavičajni prostor koji je umiruje bezuvjetnom povezanošću i pripadnošću, ali i vremenskim odmakom u neka ranija vremena, u sjećanja na krajolike, Neretvu, sustavnu usklađenost elemenata mrtve i žive prirode u kojoj je ravnoteža „recept za trajanje”. Primijetit ćemo i jaku duhovnu komponentu koja prožima zbirku i na siguran način autoričinu intimnu vremensku i prostornu udaljenost od subjekata svoje lirike povezuje „svemogućom vezom”.

I da zaključimo: nije to gorka knjiga, usprkos opomenama, već je knjiga pomirenja, prožeta humanizmom, nad kojom ideja povratka u Elizij djetinjstva, mladosti i čiste prirode blista kao aureola, osvjetljavajući kutke pjesme, milujući nas svjetlošću. Vjerovati je da i na samu autoricu djeluje homeopatski i da neki stihovi imaju konfesionalnu notu, kako je mi čujemo i osluškujemo: „Svjetlopis sja – u smisao života ugrađen“.

Knjizi naše preporuke, autorici prijateljske čestitke.

 

(Božica Jelušić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.