Darija Žilić: PREGLED NOVELISTIČKOG OPUSA BOŽICE JELUŠIĆ

BOŽICA JELUŠIĆ: ZVJEZDANE JAGODE, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2021., 201 str.

Božica Jelušić ugledna je književnica, objavila je, kako stoji u biografiji, 70-ak naslova poezije i proze, gotovo u svim literarnim žanrovima: pjesme, putopise, eseje, pripovijetke, kolumne, književne i likovne kritike, monografije, poeziju i prozu za djecu. U knjizi Zvjezdane jagode nalazimo presjek autoričina bavljenja kratkom novelističkom formom. U napomeni stoji da su u razdoblju od trideset godina priče objavljivane u novinama, časopisima, pregledima, književnim zbornicima i antologijama. Posebnost su pak kajkavske pripovijetke koje su uglavnom nagrađivane te svjedoče o bogatstvu kajkavskoga jezika.

Premda je raspon objavljivanja novela širok i pokazuje kako su se mijenjale autoričine preokupacije, ipak je, nakon čitanja zbirke u cjelini, važno primijetiti kako sve priče ipak imaju značajke prema kojima bismo mogli prepoznati autentični stil Božice Jelušić. To su prije svega prepoznatljivi pasaži, ekskursi u kojima se povezuje misaono i slikovno, bogate metafore i refleksija, i to prije svega promišljanje o suvremenom svijetu, čovjeku, vrlini, umjetnosti, siromaštvu, marginalnosti. No nikad se ne događa da taj esejistički, kritički dio zaguši pripovijedanje i fabulu. Usto, prepoznatljivi su i lirski dijelovi, opisi krajolika koji nisu tek ukrasni dodatak, nego je priroda vrlo važan agens, nekad i objektivan korelativ, mjesto koje odražava unutarnja stanja junaka ovih priča. Ili bolje rečeno, antijunaka, jer u nizu priča junaci jesu oni tragičnih sudbina, odmaknuti od vremena svijeta, zapostavljeni, obilježeni marginalnom pozicijom.

Tako među pričama nalazimo i priču u obliku pisma upućenog nesretnoj umjetnici Slavi Raškaj, prizoru iz života Dimsijevih, romskoj sirotinji. Takav je, recimo, i Nick u početnoj priči „Buktinja na vodi“. Živi u kolibi, u prirodi, on je „oponašatelj drozda trstenjaka, samotnjak otkinut od kopna, riđokosi Robinzon“. Nick nije tek običan osamljenik, nego obrazovan čovjek (to se može zaključiti iz razgovora o književnosti) koji je odabrao rusoovski povratak prirodi. No upravo raskorak između vremena svijeta i vremena koje pokušava oživiti u već načetoj prirodi i rijeci, što se čini nemogućim, dovodi do tragične sudbine, jer Nick ne može zapravo nigdje pripadati. Ni rijeci ni svijetu. Stoga završava u buktinji, jer neugašen opušak donosi požar, Nick je izgorio noću, u snu. Pripovjedačica, njegova prijateljica, ipak ne doživljava njegov život kao tragičan jer bio je čovjek čiste savjesti, vodio je zdrav život, on je, prema njezinu tumačenju, usnuo, njegov san je „dubok kao riječna voda“. Nije nimalo slučajno da Jelušićeva ističe savjest, jer za razliku od ljudi koji su prisvojili palače“, ljudi do jučer bez adresa, sposobni anonimusi“ koje autorica promatra, Nick je živio autentično. Ta svijest o klasnosti gotovo redovito se pojavljuje u njezinim pričama, a pritom pokazuje posebno suosjećanje upravo prema takvim junacima. Onima koji su, za razliku od nas koji participiramo u svijetu, običnih građana koji živimo u „krletkama od stanova“, bili dovoljno hrabri ili ludi da idu do kraja, preko ruba. Ali o tom raskoraku, „vaganju krošnje“, autorica često govori u pričama, o podvojenosti na svijet knjiga, kofer je simbol eskapizma i putovanja, a s druge je strane pravocrtan život, obilježen kalendarima, štednim knjižicama i diplomama.

U priči „Palisandar“ riječ je upravo o tome: palisandar, purpurno drvo, metafora je i svega snovitog, meditativnog, umjetničkog koje surovi život otkida, pa se čini da propada i taj sloj, hlapi: „Ne iznenadih se blijedoj, ljubičastoj boji mrve palisandrovine, koja je hlapjela s kože.“ Odnos ovozemaljskog i onostranog autorica dirljivo opisuje upravo u priči po kojoj je zbirka dobila naslov, „Zvjezdane jagode“. U toj priči punoj nadnaravnog, ponovno se prizorom jagoda, koje su užarene u travi i izgledaju kao zvijezde, polako naslućuje tragičan događaj – smrt djevojčice u prirodi. Djeca su izišla iz škola, beru jagode, djevojčica se pritom poskliznula, odnosi je voda, nalaze je tek nakon tri dana. U njezinim plućima nije bilo vode, njena smrt opisana je kao san. Učitelj, koji je ujedno narator, ovako ističe: „Potonula u san, kako se kaže. Bila je to neka drugačija smrt, prijelaz preko vode. Zaputila se na neku drugu livadu…“ I ovom pričom, povezujući zemaljsko, jagode, i nebesko, zvijezde, Jelušićeva iznimno snažno spaja tvarno i metafizičko, pokazujući kako je granica među svjetovima „pomična i propusna na mjestima“. I mi o tome malo znamo. Uostalom, kako ističe u priči „Želja za pričom“, to i jest temeljna tema književnosti, život i smrt. „Život je pritom jedino što vrijedi kao materijal, jedino o čemu se uopće isplati pisati.“

I premda u životu pripovjedačice nema puno bitnih događaja, priče drugih su naizgled zanimljivije. „Ponekad mi se učini da sam ljubomorna na priče drugih, još nezapisane. Nekako, da je njihovo vrednije, življe, duhovitije, prožeto sokovima, nimalo knjiški sterilno.“ Priča o priči je otužna, ističe ona, ali i nužna kao autopoetički, metatekstualni dio, kao promišljanje o nestanku, nemogućnosti priča, jer su davno sve još ispričane u plemenima, moderni svijet od njih je odustao „kao od oglodanih kostiju poslije gozbe“. Možda baš zato svojim pričama književnica želi dodati ono magijsko, prapočetno, neovisnost, no shvaća da je i to teško u svijetu lažnih priča iz žutih podlistaka. Stoga su naše neispričane priče vrednije jer bi se „barem jedno sućutno lice prepoznalo u njoj i s nama složilo“. Stoga u svojim pripovijedanjima Božica Jelušić i jest običnim događajima u danu, od kupnje cipela, odlaska u trgovinu (priča „Škripanje karusela“), do priča o našim životima u kojima se prepoznajemo. Nikakve velike priče i mitovi više nisu potrebni niti je moguće u njih vjerovati, nakon svega. Stoga napose u kajkavskim pričama Jelušićeva plete fabule oko običnih ljudi i onih koji požele biti „pametnjakovići“, pa im se pripovjedačica sućutno podsmjehuje, ali s toplinom, jer to je njezin kraj i ljudi, posebno u priči „Prepisivači i popevači“, gdje čitamo rečenicu: „To je pravzaprav čudno, kak ljudi v kajkavskemi kraji, koji nemaju rada v škole hoditi, ipak hočeju pisati i na peru ime si složiti.“ U sjajnoj priči „Hodeči, a nevideči“ govori o čovjeku koji monologom govori o težini života, djeci, starijima, a posebno je zanimljivo kako u uvodu ističe: „Ja sem jedini v moji hiži koj po kajkavski govorim. Ja na kajkavskomu mislim i na kajkavskomu spim, i tak nekaj senjam, lepo, starinsko, ručno zdelano.“ Uostalom, i priče na kajkavskom imaju starinski štih, nostalgiju za djetinjstvom, starim običajima, gruntanje nad svijetom koji nas okružuje jer „svet je skroz nahero, svet je zdrman, nikaj vu njemu ne valja“ (u priči „Den gda sam se jako plakala“).

Na kraju, u ovome kratkom pregledu bar je naznačena vrijednost zbirke priča Zvjezdane jagode, koja nažalost nije doživjela zasluženu recepciju, pa neka ovaj tekst bude bar mali nagovor na čitanje odlične proze Božice Jelušić.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2022.)

© Darija Žilić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.