Franjo Nagulov: DUALIZAM NASUPROT KONTINUITETU LUDILA / Andrijana Kos Lajtman i Damir Radić

ANDRIJANA KOS LAJTMAN, DAMIR RADIĆ: ZARAZNA ZONA, Fraktura, Zagreb, 2021., 69 str.

 

Suautorski projekt dvoje dokazanih umjetnika/suputnika, odmah ću istaknuti, polučio je izvrsnom zbirkom koja je na tragu snažnoga institucionalnog priznavanja: u trenutku pisanja ovoga ogleda, potvrđeno je da se rukopis našao u konačnom izboru za ovogodišnje izdanje pjesničke Nagrade „Tin Ujević“, a u konkurenciji od osamdeset pristiglih naslova. No, ako sama nominacija za prestižnu književnu nagradu nije dostatna pozivnica potencijalnim čitateljima da se prihvate ovoga vrijednog naslova, možda će se nekoliko mojih opažaja, ispričavam se na nenamjernoj aroganciji, pokazati poticajem na „konzumaciju“. Govorimo li iz rakursa ljubitelja recentnoga pjesništva u nas, bila bi prava šteta propustiti ovaj sretni suživot stilova, harmoniju dviju poetika čija ih je uporna interakcija, s obzirom na polazišnu osnovu, čak i stilski dijelom zbližila. Gledamo li cjelinu, pritom je postignut balans autoričinih izleta u „tvrdo kuhanu“ hermetičnost i autorova gdjekad vrlo snažnoga emocionalnog plana, što se istovremeno dobrim dijelom preslikava i na manje-više svaki tekst zasebno. Posljedično, i na razini je pjesme kao jedinice rukopisa, kao i na razini rukopisa samoga, postignut stilski hibrid koji estetskim domašajem čitatelja prisiljava reprizirati radnju koja ga čitateljem čini. Netko bi možda pomislio kako bi usporedba s „konzumiranjem“ omiljenoga filma bila zgodna i prigodna. No, ipak ne želim da se u tu priču, slijedom interpretiranja interpretacije, uvuče Jarmusch koji se, žao mi je ukoliko zvučim nesuvislo, naposljetku uvuče u manje-više sve recepte čiji su sastojci, uz ostalo, poezija i film (jer barem je jedan čitatelj ovoga teksta, u to ne sumnjam, ljubitelj Jarmuscha i njegove skupo plaćene nezavisnosti).

Rukopis čini trideset tekstova, odnosno petnaest naslova. Na lijevoj su strani autoričini, a na desnoj autorovi tekstovi koje, osim zajedničkoga naslova, povezuje konzistentna tematsko-motivska istovrijednost. Jedan je događaj/doživljaj tako literarno obrađen iz dvaju gledišta koja, iako posve neizravno, međusobno komuniciraju (tu bih se mogao, no ipak neću, pozvati na metatekstualnost; ona se, naime, podrazumijeva). Ilustracije Maje Rožman, pri čemu osobito naglašavam crtež škara, koji „dijeli“ lijevu od desne strane, sugerirajući tako autonomiju subjektice i subjekta (kao i dvaju stilova) unutar cjeline primarne egzistencije (rukopisa) i sekundarne egzistencije (suživota subjektice i subjekta kao stanovite refleksije suživota, neka mi Barthes oprosti, autorice i autora). Dakako da takvi odnosi povlače i pitanje intertekstualnosti, što je opet dovoljno očito da bih to još zasebno napomenuo. Posrijedi je literarna obradba dominantno jakih, općepoznatih ili posve intimnih iskustava pandemijsko-zemljotresne 2020. godine. Stoga ne čudi to što cjelina otpočinje tekstovima naslovljenim Potres; u autoričinoj inačici on je obrađen deskripcijom iskustva metazbilje (san o subjektici u ginekološkoj ordinaciji), dok autorova varijanta konkretizira sve do datumske preciznosti (nedjeljno jutro 22. ožujka), iz čega neupitno proizlazi zaključak, ukoliko je bilo mjesta sumnji, da je posrijedi potres u Zagrebu, kojim je zapravo započela agonija tzv. novonormalnosti u nas.

ANDRIJANA KOS-LAJTMAN (goodreads.com)

Već sljedeći par tekstova (Snijeg) umnogome potvrđuje uvodnu napomenu vezanu uz ukrštavanje ne samo doživljajnosti, već i poetika: čitatelju je na raspolaganju, a na zajedničku temu, autoričin hermetičniji iskaz (doduše, ne kao u nekim od prethodnih rukopisa poput Teleidoskopa iz 2018.) ukršten (ili bolje rečeno supostavljen) s autorovom emotivno progresivnijom (ili bolje rečeno vidljivijom) sintaksom (doduše, ne kao u, po meni nedostatno zapaženoj, izvrsnoj zbirci Ranije iz 2019.). Dva uočljivo heterogena stila tako su uključena, ujedinjena u obradu zajedničkih naslovnih motiva/iskustava, koji reaktiviraju punu čitateljsku pozornost. Ovaj, usudim se reći, domišljat proces montaže, kako parova tekstova obuhvaćenih zajedničkim naslovom tako i same rukopisne cjeline, tek površnom interpretatoru može ostaviti dojam jednostavnosti izvedbenoga procesa; naime, vidljivo različitim poetičkim modelima, a bez inzistiranja na paradigmi kompromisa pod svaku cijenu, uspostavljena je i očuvana harmoničnost cjeline, interakcija te istovremeno paralelizam, što posljeduje izvrsnom mogućnost čitanja zbirke kao zaokružene literarne činjenice, ali i kao dva takoreći posve samostalna ciklusa.

Usprkos poetičkoj heterogenosti te spomenutoj mogućnosti zasebnoga recepcijskog usvajanja autoričina i autorova prinosa, literarna se interakcija, uz ostalo, odvija kroz nerijetka posezanja (mimo naslova) za zajedničkim motivima od kojih su neki i provodni. U tekstovima Nabava to je maska, u tekstovima Šišanje, razumljivo, mašinica za šišanje, u tekstovima Šetnja, dakako, priroda. Vjerojatno je najpostojaniji među provodnim motivima pritom onaj psa: malenoga, bijeloga, kovrčavoga. Psa uzdignutoga na razinu simbola, psa-poveznice subjektice i subjekta, teksta i teksta, psa-stanice vezivnoga tkiva koji, k tome, semantički oponira derutnome kontekstu životne i civilizacijske ugroze. Pas je, dakle, i simbol nevinosti, ali i, koliko god zvučalo banalno, potvrde jake egzistencijalne postojanosti subjektne dvojine (ne libim se napisati i ljubavi, makar uporišta toj tvrdnji, kada je tekst posrijedi, ne bila egzaktna). U tekstu Šetnja uočljiv je trenutak anksiozne deskripcije društva: u autoričinoj varijanti anksioznost proizlazi iz akromatske deskriptivne redukcije (Na povratku nizdol, / Goljak, / psihijatrijska bolnica za djecu i mlade), a u autorovoj iz lucidno izvedenoga ironijskoga odmaka (ne tako hladna koljena / crna djetelina / domovina na prozorima). U tekstovima Šala, promatramo li ih kao zasebnu cjelinu, subjektica je adresantica, a subjekt adresat prvoaprilske podvale: adresantica adresatu sugerira da mu je pjesma uklonjena s društvene mreže, dok adresat ustvrđuje oduševljenost adresantice uspjehom podvale, čime i sâm adresat biva zadovoljan: prevari me za prvi april / i bude radosna kao trava. Čim atmosfera izolacije postaje naglašenijom, iz potonjega se citata naslućuje da se osjećaji poput radosti nerijetko opisuju pojmovljem prvotno/prvenstveno vezanima uz prirodu.

DAMIR RADIĆ (nacional.hr)

Tekstovi naslovljeni Propusnica svakako predstavljaju jedan od estetskih vrhunaca zbirke (osobito jakoga emocionalnog plana); ograničenje kretanja, subjektičina je ustvrda, potencira prostornu relaciju svodeći egzistenciju na neminovni mikrokontekst: Stotinu kilometara između naših gradova / dalje je nego ikada: / zaposjele je uniforme i palice, / opečaćeni razlozi i državni dokumenti. / Doba bolesti / doba je svega što je stanično. Kao posljedica, gledano iz subjektova rakursa, navedeno potenciranje skončava prazninom (naglasak stavljam na ekspresivnu poredbu): dan prazan kao fazan prije taksidermije. Tekstovi naslovljeni Film intermedijalno su iskustvo strategijski promišljeno dopisano pandemijskom iskustvu: referenca je, iako ne posve izravna, na film Variola vera (r. Goran Marković, 1982. g.), odnosno na epidemiju velikih boginja u SFRJ 1972. godine, posljednju epidemiju te strašne bolesti u Europi (pišem prema sjećanju). Tekstovi Smrt refleksija su iskustva suočavanja s (ne samo) pandemijskom neminovnošću: smrt bliske osobe trenutak je transpozicije prirode pandemije iz statističke u neposredno tragičnu; za posljedicu, emocionalni je sloj obaju tekstova dominantan. Autoričin je rakurs na trenutku spomenutoga suočavanja: Vijest o tetkinoj smrti stigla je na uskrsnu subotu / taman kada smo u maloj Dioni na Trgu / stiskali dezinfekcijski sapun postavljen kraj blagajne. Autorov, pak, na nemogućnosti potpunoga prihvaćanja spomenute činjenice, usprkos navedenoj neminovnosti: smrt nikad neće biti nešto sasvim ljudsko.

U tekstovima je Hitna autoričinim, mjestimično naturalističkim, deskriptivnim slojevima suprotstavljen, očekivano, autorov emocionalno progresivni narativ: čini mi se da je navedeni par tekstova kvalitativni vrhunac zbirke; onaj, naime, koji bi izvjesno mogao predstavljati buduću prvu, šire čitateljsku, asocijaciju na rukopis. U odnosu na življenu dvojinu, subjektičinu je „oporavku“ od prividne smrti dopisan subjektov zarazni optimizam uvjetovan ravnopravnošću njihova odnosa u rasponu od svakodnevnih radnji do stvaralačkoga napora: ti napišeš pjesmu, napišem i ja. / završi dobro svaki puta. Radost mikroegzistencijalnoga paralelizma očituje se oponiranjem, nominalno rečeno, primarnoj zbilji okoline. Tekst Travarica autorica zaključuje ovako: Kiša pljušti po cvjetovima, / svibanj je besraman i najljepši mjesec. Završetak autorove inačice, pak, glasi: vidjeti te sretnu u danu bez sunca. Osim toga, drago mi je što se u posljednje vrijeme netko iz reda recentnih pjesnikinja i pjesnika drznuo dan bez Sunca ocijeniti lijepim. Što će reći da je ovaj autorski dvojac, u odnosu na određene trendovske tendencije, doista drukčiji: nije li, kao što sam ranije spomenuo, jedan od provodnih motiva pas (a ne, recimo, mačka)? Znam da ovo mnogima zvuči neozbiljno, no upućeniji bi čitatelji recentnoga pjesništva u nas mogli naslutiti o čemu je riječ. Psi i kiša u posljednje vrijeme, čast iznimkama, ne stoje najbolje!

Rukopis je zaključen tekstovima naslovljenim Autobus, kojim je odlazak (bolje rečeno izlazak) očekivano opisan kao nada. Pritom na odlazak (ili izlazak), osvrnemo li se na dijakronijsku razinu napose autoričine varijante, valja gledati kao na povratak. Što su drugo sjećanja negoli mozaik malih povrataka bez čega, isprike ne generalizaciji, nemamo razloga kretati se naprijed? Kao što, s druge strane, imamo mnogo valjanih razloga pozabaviti se ovom izvrsnom zbirkom Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića. Među kojima je prvenstveni razlog, u što nema sumnje, onaj estetski. Ljepota djeluje terapeutski, a kontinuitet ludila, podsjećam, nije obustavljen.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.