Franjo Nagulov: MAJSTOR I NJEGOVA TIŠINA / Ivica Prtenjača

IVICA PRTENJAČA: TIŠINA I NJEZINE OLOVKE, V.B.Z., Zagreb, 2020., 98 str.

Doista, nezahvalno je otpočeti uvid u rukopis autora o čijem je stvaralaštvu već toliko toga napisano i to je jedan od razloga, svakako ne najvažniji, zbog čega se razmjerno rijetko odlučujem pisati o novitetima književnih doajena. Što Ivica Prtenjača (Rijeka, 1969.) bez daljnjega jest. Autor zastupljen na sceni više od dva desetljeća (nagrada Salona mladih za književnost 1998., posljedično prvijenac Pisanje oslobađa godinu poslije), širim čitalačkim krugovima, kada je poezija posrijedi, osobito prepoznatljiv po zbirci Uzimaj sve što te smiruje (2006.), jednom od najboljih naslova hrvatskoga pjesništva prve dekade vijeka u kojem ćemo umrijeti (ne marim za hipotetske čitatelje ovoga teksta u budućnosti, kao što obično ne marim za hipoteze i za dalju budućnost), svakako predstavlja jednu od središnjih figura ovdašnjega novomilenijskog (ne samo) pjesničkog stvaralaštva, te utoliko valja zaboraviti neophodnost čekanja autorova protrčavanja (da ne kažem puzanja) životnom ciljnom ravninom kako bismo ga, praktički palijativnom osjetljivošću, imenovali bardom. Osim toga, prilično sam siguran da će i o Prtenjačinoj novoj zbirci biti napisano podosta osvrta, katkad/gdjegdje jamačno pametnijih, post-čitateljski senzitivnijih i publikumu zavodljivijih; ne mislim da su ti tekstovi nužno pozivnice adresirane na gospođu Čitateljicu i gospodina Čitatelja (bila bi to, pobogu, jeftina imitacija jedne proslavljene, a nadasve utemeljene arogancije!), no vjerujem kako ću vlastitim pristupom, barem usput i gdjekome, motivacijski također pomoći odvažiti se na avanturu čitanja izvrsne poezije. Ne, dakle, solidne, ni vrlo dobre, već izvrsne poezije – onakve na kakvu je iskusnije čitateljstvo (ne treba napominjati neveliko, nadam se) Prtenjača odavno navikao.

Tišina i njezine olovke rukopis je podijeljen na tri cjeline (ili, ako vam je tako od volje, dvije cjeline te polistrofičnoga intermezza, moguće i prijelaza iz prvoga u drugi ciklus). Izuzevši, dakle, tekst prijelazne mirkocjeline (Nauti), tekstovi su monostrofični (za drugu cjelinu, s obzirom na to da su posrijedi pjesme u prozi, posve je logično). Pravopisna je norma djelomično poštovana. Zbirka ukupno broji pedeset i šest tekstova, a strategija prema kojoj jednu od dviju velikih cjelina čine pjesme u prozi podsjeća me na prvijenac mlade Goranovke Mateje Jurčević Bijela vrata (2017.) čiji je, zanimljivo, Prtenjača urednik. Razlika je ta što pjesničke proze u Bijelim vratima ne pokrivaju drugu, već prvu cjelinu i što su pjesme one suprotstavljene (ili supostavljene) cjeline u znatnoj mjeri strofične. Naziv je prvoga teksta prve cjeline istovjetan nazivu rukopisa. Posrijedi je zapis lišen stilsko-motivske tendencioznosti, sintaktički smiren proizvod obogaćen domišljatim motivskim nizom, unutar sebe katkad estetski sretno paradoksalnim: moje sandale su izmučene mojom težinom / nemaju više svojih / sjena / samo udubine u kamenju koje se sunča / i pokušava me zapisati sjenama / tankih nožica jednog skakavca. U tekstu je Tiha nada dopisan pridjev integriran u uvodni objektni triptih: Odgađao sam rubikone, britve i / oblačno. Pričljivi je tekst Tako nešto obilježen promišljenim korištenjem geminacije te opkoračenja. Popodnevna uvala šarmantno je narativni tekst, uz estetski izvrsne slike, osnažen i dojmljivom poredbom te hiperbatonom. Pozornost svakako valja osvrnuti i na, kao u tekstu Ispraćaj, stilski obilježenu prirodu povremenih sintaktičkih inverzija: juhu od blata / po nama nabacuje sat koji udara / zvono s crkve. U pjesmi Lutke od zlata poželjno je ukazati na predmetne odrednice u službi deskriptivne naznake individualiziranih sjećanja, a uz groteskni deskriptiv memorijskoga traga kolektiva.

Algoritamska minucioznost opisnih slojeva rezultira bravuroznim trenucima u tekstu Sat i sidro, citiram: Sidro me čeka i ja podmećem ruke / pod latice / najednom miris / trave sažgane kolovoškim suncem / reski zvuk propelera s glisera / koji upravo prolazi iznad mene. / I neki sumorni narkomanski ritam. Uvodni fragment teksta Bijela kava subjektovo kretanje opisuje domišljatim rješenjem, svojevrsnom agregatnom diverzijom metaprostora, kojom je individualistička priroda čina kretanja nenametljivo podvučena; subjektovo kretanje tako rezultira postizanjem reverzibilnosti u odnosu subjekta samoga i prostora čijoj je krajnjoj manifestaciji dopisana (makar djelomična) egzistencijalna samobitnost: Hodam / kroz bijelu kavu / svanulo je na Kavkazu i sad putuje k meni. Pjesma Snimanje filma tekst je diskretnoga dijaloga na tragu lucidara u kojemu je subjekt taj koji, pomalo neočekivano, nudi odgovore na pitanja druge strane; pozornost i ovdje valja obratiti na nepreciznost, štoviše egzistencijalno labilno poopćivanje kretanja: Dok čekam da se stvari promijene / da se onemoća / pa opet zadobije snaga / da se sidra potope / u usta školjaka / malene proreze / što se poput riječi slučaj ili riječi radost / ili pak riječi stopa / bjelasaju u tišini / nekog kretanja. U tekstu Noćna stanica repetitivnost kao ritamski progresivni element postignuta je primjenom sintagmatske geminacije (cijelu noć); tragove palilogije nalazimo i u tekstovima Nikad i Nitko.

Priprema za tamno lice literarni je naputak za dememoriranje patoloških elemenata sjećanja, napose onih koji graniče s podsvjesnim (u zoni, kroz šalu je reći, brisanih navodnika). Diskretno programatski tekst Strah obilježen je i estetski učinkovitim anaklaznim trenutkom: Onaj kome pišemo sjedi na zvijezdi / koja bjesni / ali nebo, nebo nestaje. Egzistencijalno anksiozni tekst Psi u majicama refleks je iznevjerenoga civilizacijskog progresa osobito teških deskriptivnih slojeva: Njihove su oči sive jer se kora s mozga spustila niže / i sad lupka na vjetru kao / zaboravljena škura. Tekst naslovljen Boks čitam kao nihilističko promišljanje otpora, čiju potpunu uzaludnost podvlači nipošto vrišteća već, slobodan sam pretjerati, sedimentirana metafora: Dugo sam boksao u ravnici, sa šakama na kraju svijeta, / s grčem na licu i bez sna, a sad / ja podižem ruke, a oni već jedu rukavice. Tekst Visoka žena, pak, obilježen je poliptotonom (visok / visoka / visoko). U tekstu Okret primjenom je anadiploze postignut efekt prenaglašavanja regresivne potencije neznanja: Pazim na dikciju sročenu u mraku / u mraku / zatvorene knjige.

Došljakov odgovor literarno je osporavanje trajne post-supstancijalne opstojnosti podvučene nadasve rezolutnim zaključkom: Nema tvog boga kao što ni moga nema, razumiješ li. U tekstu naslovljenom Susret određeni je paralogizam u službi istine prema kojoj zločin biva „promaknut“ u civilizacijsku tekovinu te je esencijalni faktor „imanja boga i države“. Tekst je to smjeloga angažmana koji vrijedi glasno i ponavljano čitati. Figure ponavljanja (anaforički niz i geminacija) naglašeno su integrativnim elementima teksta Ruka te, u nešto manjoj mjeri (pri čemu mislim isključivo na geminaciju), u završnom tekstu cjeline naslovljenom San. Prijelaznu mikrocjelinu Nauti čini, ponovit ću, istoimena polistrofična pjesma možebitno političkih konotacija – svemir čitam kao medij nesvrstanosti, a cjelokupni diskurs kao kritiku globalnoga svjetonazorskog duopola dokinutoga aktom treće strane, „žene opasane bombom“, endističkoga simbola post-povijesti te ujedno nametnutoga egzistencijalnog dokinuća koje rezultira (čak i priželjkivanom) anaklazom, podvučeno uravnoteženim ništavilom.

Kisik u hrđi stoga je naslov druge velike cjeline (treće cjeline ukupno) zbirke koju čine, kao što sam spomenuo, pjesme u prozi. Prvi je tekst ciklusa naslovljen Riba. Posrijedi je neoekspresionistički zapis s natruhom, u uvodnom dijelu posebice, dokumentarističkoga stila (deskripcija kasapljenja ribe pilom za grane), a uz vrlo učinkovitu, iako naoko neznatnu, intertekstualnu gestu (Riba Tomaža Šalamuna). U ponešto angažiranijem tekstu Die kleine Pasta mit dem groβen Geschmack, rekao bih suzdržanoj kritici kasnoga kapitalizma, razvidan je postupak autoreferencijalnosti. Brašno je tekst čiju kvalitativnu kulminaciju nudi sintaktički oksimoron: Od svih sitnih stvari, ti sa sobom vodiš sunce, reklo mi je brašno. U tekstu, pak, Pjesmice jezik/pismo u službi je subjektove paraegzistencijalne alternacije. Izvanredna deskripcija destrukcije krasi tekst Dvosobno, ističem: Slador i njegovi kristali rasparali su udaljenost, a onda se začulo kako puca kora i kako cvjeta crvenilo izbušeno crnim košticama, kako se lomi pupa i kako potrgane kapljice vode poskakuju po vrućem kamenu. Progresivna, takoreći metastatska metaforizacija teksta Gitara obilježena je jakim sinkretističkim predznakom. Los je pjesmoproza s ironijskim odmakom, komentar pseudodokumentarizma, ili rubnoga realitya lišenoga mogućnosti fatalnoga ishoda „preživljavanja u divljini“ (upućujem na sliku helikoptera koji baca namirnice). Naglašena prostorno-vremenska relativnost katkad biva izvedena suptilnim, neoštrim mijenama sinkronijskoga i dijakronijskoga diskursa kao u tekstu Mustang. Tekstovi Bulgar, Kvinoja, Kurkuma i Crvena leća motivske su jedinice impregnirane u katkad autodestruktivnu disciplinu nepoduzimanja pretežno subjekta-promatrača, čija čak i pomisao na djelovanje rezultira samoprijekorom (kao u završnici trećega teksta iz navedenoga niza): Oprosti, oprosti. Nisam te kupio, za tebe nikad nisam imao dovoljno želje i premda sam imao novca, ja sam pogriješio, jako sam pogriješio.

Tekst Uppsala i Lund pjesnička je proza znakovito (iznova!) naznačene subjektove dezorijentiranosti kojom egzistencijalna narav kretanja biva „oslobođena“ od semantičkoga vitalizma zadanoga cilja. Rabindranat je tekst čija je uvodna dionica obilježena stilski učinkovitim homeoarktonom: Jutros kroz gustu kišu vozim prema sajmu polovnih automobila i prevrćem riječ rabljen, rabljeno, rabarbara, Rabindranat po ustima. Križište uzroka i posljedice (prošlosti i sadašnjosti) u sinkroniji adaptirano je deskripcijom materijalne potrošivosti u najboljem tekstu druge cjeline naslovljenom Prozirno. I u tekstu Jelen može se govoriti o subjektovoj dezorijentiranosti, ali kao odabiru postulata kretanja koje tako ujedno biva svrhom. Tekst Bunkeri, pak, izvedbeno se približava formi kratke priče. Nož, zadnji tekst rukopisa, sječivo podvlači kao sredstvo počinjenoga reza također, međutim, podložno uništenju, što posljeduje nelagodom, pa i post-čitateljskom tjeskobom. Pritom valja istaknuti završni segment, obeshrabrujuću poantu koja, osim sadržajno-semantički, provocira i na estetskom planu: Eto dobre moje pande, čuvari mojih vrećica i zaleđenih tekućina, nema više noža, puknuo je u vrlo nježnom trenutku, prije udarca, u zraku. Imam oba njegova dijela, savršen spoj koji mi jasno kaže da u rukama, doduše kao i vi u svojima, držim jedno veliko ništa, mrtvaca, šum sjećanja.

Ono što mi je nedvojbeno teže napisati od uvodnoga dijela osvrta na izvjesni književni klasik, a takvom ovu zbirku doživljavam, jest napisati suvisao zaključak. Nepreuzetan, po mogućnosti, u duhu teksta čije čitanje opominje na više razina. Jedna je ona, nisam je ranije spominjao, koja bi čak i neopreznijem čitatelju, u kontekstu vrednovanja recentnoga pjesništva, trebala otvoriti oči. Naime, toliko je naslova proglašeno sjajnima, briljantnima, vrijednima prijevoda, čitanki i antologija. Svaki pokušaj trezvenijega kvalitativnog gradiranja praćenije recentne produkcije, koliko god benigne naravi bio, rezultira optužujućom, katkad vrlo agresivnom, pa i vulgarnom povratnom reakcijom (a to sam, vjerujte, posljednjih mjeseci iskusio na svojoj koži). Olako superlativiziranje sadržaja, međutim, jest problem i na isti valja upozoravati. Utoliko, a to ne činim prvi put, priznajem da sam si u svojim kritikama, u barem nekoliko situacija, dopustio odstupanje od težnje objektivnom vrednovanju djela ocijenivši tako predmet analize boljim no što jest (dopisat ću, također ne prvi put, neka kamen prvi baci onaj kritičar koji nikada nije napisao friendly kritiku; Mandića ne računam). No, da ne bih skliznuo u kakav pomahnitali digresijski slijed, ovdje ću stati uz konstataciju da je Tišina i njezine olovke Ivice Prtenjače, po mom skromnom sudu, uz rukopis Eveline Rudan, uvjerljivo najkvalitetniji ovdašnji pjesnički naslov u pandemijskoj 2020. godini, a čemu mogu dodati i odlično grafičko-dizajnersko rješenje naslovnice, kao i osobito nadahnjujući nepotpisan tekst na poleđini (kojeg je autor, pretpostavljam, urednik knjige Marko Pogačar, iako to ne mogu tvrditi s potpunom sigurnošću), a čiji isječak svakako vrijedi navesti: Nove Prtenjačine pjesme čekali smo okruglih deset godina, no ta je tišina njegove olovke naoštrila do sitnih sulica, od čijih uboda ostaju ožiljci. S ožiljcima nastalim konzumiranjem dobre poezije posvećen čitatelj, siguran sam, nema problema.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.