Franjo Nagulov: NEODOLJIVA ESTETIKA DEKONSTRUKCIJE / Goran Bogunović

 

GORAN BOGUNOVIĆ: VJEŽBE HRABROSTI, Durieux, Zagreb, 2021., 87 str.

 

Četrdeset i peti naslov biblioteke Edicije Durieux, nakladničke kuće pozornom čitatelju prepoznatljive po strogo probranim naslovima, ljubiteljima recentne domaće poezije nudi se kao potencijalna poslastica. Nespretna riječ, svjestan sam, no smatram kritičkom obvezom uvodno ukazati na uglavnom iznimnu estetsku vrijednost tekstova koje nam ova zbirka nudi. Goran Bogunović (Zagreb, 1972.), pjesnik i prozaik, na sceni je debitirao upravo poetskom zbirkom Ovdje (Matica hrvatska, Ogranak Karlovac, 2002.), rukopisom nagrađenim dobro poznatom mladoautorskom nagradom Zdravko Pucak koja se, i to treba naglasiti, dodjeljuje još od 1995. godine, a čiji laureatski niz, dijelom, potvrđuje rastući značaj nagrade, kao i vrijednost dugogodišnjega projekta karlovačkoga ogranka Matice hrvatske. Posrijedi je autor prethodno već uvelike dokazane kvalitete o čijem se radu, međutim, ne piše sukladno i ovom zbirkom potvrđenim dosezima.

Četvrta, dakle, zbirka poezije, Vježbanje hrabrosti, rukopis je podijeljen u pet ciklusa koji ukupno broje pedeset i četiri uglavnom vrlo dobra do izvrsna teksta. Rukopis je, uz ostalo, obilježen djelomičnim poštivanjem pravopisne norme (odstupanje se prvenstveno odnosi na izbjegavanje korištenja velikoga početnog slova) te minimalnim korištenjem interpunkcije (oba su navedena postupka razmjerno čest slučaj u suvremenu pjesništvu). Prvi ciklus naslovljen Pidžame otvara tekst Stvari su sve dalje kojim je materijalnost deskribirana kao pokazatelj nestajanja, a što, iz pozicije subjekta, rezultira nemogućnošću očuvanja egzistencijalne cikličnosti (ili, ako hoćete, reverzibilnosti): bojim se da se jednom neću uspjeti vratiti / da ću ostati između. Psihofizički regres naznačen neoekspresionističkim, gdjegdje benovskim materijalom, fundamentalnim je obilježjem ciklusa (Ljušte me, Amputacija, Ljuštim se), da bi tekstom Pidžama fokus promatranja regresa iznova bio na stvarima, a uz naglašeni, no ujedno smiren (pa i kromatski obojen) komentar odlaženja u ništa: kada ideš u smrt / mama ti pegla najbolju pidžamu. Makar govorili o literarnoj dimenziji (dimenziji podložnoj naknadnim paraegzistencijalnim intervencijama), to je, priznajem, prilično hrabro. Rješenje je (ukoliko je „rješenje“ mudro odabrana riječ) u prihvaćanju, dakle, iščeznuća kao neminovnosti koju samim kretanjem (Staza) nipošto ne možemo dovesti pod znak pitanja: stigne te što te mora stići / ma koliko bio brz, a ti nikako nisi brz. Na razini ciklusa učinak začudnosti postignut je tekstom Hvala. Subjekt-nihilist, naime, iskazuje osjetljivost prema transcendentalnom, makar posrijedi i u šali bila, osobito s obzirom na kontekst, supersticija: nitko mi nije došao pa odlazim i ja / praznovjeran sam.

Drugi je ciklus naslovljen Obrisi. Njegov pregled započinjem tekstom Tekući, obilježenim harmoničnom, umjereno narativnom sintaksom zamamnoga estetskog dosega, napose u uvodnu fragmentu druge kitice: neka kap mene kapnula bi do tebe / natopila majicu da ti vidi obris grudi / pa bi ishlapjela iz kože i ostavila slanu mrlju. Bježanje kao odgovor na uspostavljenu egzistencijalno krhku dvojinu (Potjera) upotpunjeno je tragovima evidentiranih odlazaka adresata od adresanta koji, međutim, rezultiraju adresantovom relaksirajućom sviješću o adresatovim repriziranim dolascima kojima je uvjetovana repriza njihovoga manje-više svega. Tekst je Zelena radost jedan od onih rukopisnih (srećom rijetkih) trenutaka, u kontekstu suvremene pjesničke produkcije, osobito (is)crpljene motivske razine, no uz ipak naglašeniju simboličnost te personificiranost samoga motiva, što cjelini teksta dopisuje predznak alegorije. Tome valja dopisati i tekstove Zlato, Tetoviranje kore te Ruke, uz napomenu da sva četiri teksta započinju istim stihom (zaljubio sam se u drvo), a uz varijacije drugoga stiha kojime je predmet subjektove zaljubljenosti minimalistički deskribiran. Tekst Bubreg motivskim posezanjem za ljudskom anatomijom u službi preispitivanja međuljudskoga dualiteta dovodi u sjećanje i čitanje za sada izuzetno vrijedne goranovske poezije Tomislava Augustinčića. Motiv se bubrega, uz znatno ekspresivniji sintaktički kontekst, pritom javlja i u po svemu odličnom, k tomu grafički osjetljivom tekstu Kuhinja, a uz semantičku inverziju dopisanu relaciji svjetlo – tama, ranije primijećenu u također odličnome zapisu Sreća. Time je otvoreno pitanje postojeće (semantički, dakako) paradigme kao kritički ne odveć problematiziranoga rezultata društvene norme, istovremeno obično nesvojstvene discipliniranoj autorskoj samoći (ne nužno i usamljenosti). Sadržajno-semantički progres podciklusnih struktura često je put ostvaren induktivnim motivskim nizom: ilustracije radi, navodim već naslovima potvrđene primjere kao što su Plaža te Indijski ocean, uz napomenu da završna strofa potonjega teksta nudi zaokret k rubno nadrealističkom diskursu makromotivskoga plana: polako smo ušli u more / da se prošećemo dnom Indijskog oceana / sve do Tihog, sve do Marijanske brazde.

Ciklus Okus kruške otvoren je tekstom Sve je na mjestu čijim se čitanjem dekonstrukcija na individualnom planu pokazuje kao preduvjet reguliranih odnosa elemenata koji tvore općenito. Iz subjektova rakursa konstatacija je posljedica, ni manje ni više, primijećenoga gledanjem kroz prozor. Odnos identiteta i dislociranosti razmotren je dojmljivim dvodijelnim tekstom Čudni dani. U tekstu je Sok od jabuke u službi stilskoga pojačivača, uz ostalo, sintaktička inverzija: pio sam ga dok se boca nije ispraznila / sok od jabuke. Tekst Sjena razmatra čovjekovu prirodu snažno obilježenu potrebom za posjedovanjem. Načete semantičke granice pritom u tekstu Snimati bivaju posve dekonstruirane: subjekt se pita može li glas koji postoji samo u pamćenju biti medijski legitimiran; može li, dakle, paraliterarna zbilja biti obuhvaćena djelovanjem mjernih instrumenata primarne zbiljnosti (uz zadovoljen uvjet, dakako, prethodno jasno utvrđene hijerarhije zbíljā). U završnom tekstu ciklusa naslovljenom Meduze uočljiv je i unutardiskurzivni paralelizam korištenja dvaju različitih glagolskih vremena, razmjerno čest u recentnom nam poetičkom glavnostrujaštvu: vadio ih je rukom / uhvati za klobuk i izvuče / ne dajući žarnicima da ga dodirnu.

Četvrti je ciklus naslovljen Antena. Dekonstrukcija tijela sada evoluira u dekonstrukciju prostora svedenoga na primarno vizualne signale (Odakle) posljedične dezorijentiranosti, ali i emocionalne potkrjepe; sama traženja, međutim, nisu lišena smisla, već su stavljena u ulogu željenoga nepronalaska smjera, čiji predznak čitam i kao paraidentitetsku odrednicu. U tekstu Čokolada spominjana (višerazinska) dekonstrukcija poprima razmjere groteske (preobrazba krvi u čokoladu, a uz osobito dojmljivu deskripciju u završnoj trećini zapisa). Na taj se tekst, poglavito motivski, domišljato nadovezuje Vlaga. Reciklaža esteticističke ideje veze ja i drugotnosti razvidna je u depresivnu zapisu naslovljenom Točka, dok tekstove kao što su Napola, Pospremanje stakalaca ili Celofan možemo čitati i kao egzistencijalnu persiflažu.

Tekst zvijezde, prvi iz završnoga ciklusa Vježbe hrabrosti, ontološko je pitanje znanstveno potkrijepljenih premisa (crno nije boja, primjerice), ali i preuzetne izvedbenosti koja je, baš stoga što je posrijedi uvodni tekst ciklusa, naročito izražena. Poredba utemeljena na stereotipno uvjetovanoj suprotnosti izvrstan je i stilski promišljen trenutak teksta Mačka: štetu je radila ta mačka / kao što tvoj pas uvijek radi štetu / bila je crna kao njemački lovni terijer / rudlava kao šnaucer. Tekst Vježbe hrabrosti potiče čitateljsko preispitivanje posezanja za mehanizmima namijenjenim kontroliranju tjeskobe: ovdje je, pak, u ulozi semantostilskoga pojačivača sâm stereotip: ali treba misliti na nešto drugo / kada je teško mislimo na nešto drugo. Ontološko pitanje uvodnoga teksta postaje ontološki uvjetovanom čežnjom u figurom ponavljanja obilježenom kraćemu zapisu Snijeg kojem, naročito na semantičkom planu, možemo dopisati nešto slabiju pjesmu Vjerujem; potonjem tekstu kvalitativno oponira tekst 30 najmoćnijih fotografija ikad: zagrljeni par u ostacima srušene tvornice, jamačno trenutak zbirke antologijskoga potencijala upravo blistavo doziranih deskriptivnih elemenata kojima niti u jednom trenutku nije narušena izrazita sintaktička (pa i ritamska) protočnost, kao i sama ravnoteža na relaciji tematsko-motivskoga te sadržajno-semantičkoga plana, uz neznatan (ovdje neophodan) genitiv. Sintaktičko-leksička redukcija jedno je od ključnih obilježja završnoga ciklusa. Uz ranije navedene primjere (Zvijezda, Snijeg, pa i Vjerujem), svakako dopisati valja i tekst Zrno po zrno, koji potvrđuje da se manje kvalitativne oscilacije rukopisa mogu pronaći tek u njegovoj ciklusnoj završnici iz koje još izdvajam tekstove Dekade, sinkronijsko-dijakronijsko subjektovo pomirenje sa svojom te smrću svega što je kadar spoznati, kao i posljednji tekst naslovljen Ili se neću igrati, predapokaliptični vapaj, no tek uzmemo li u obzir ideju da je apokalipsa posljedica nečinjenja, nipošto suprotno: radi se o tome da je nužno stvoriti novi svijet / novi svijet nalazio bi se unutar ovoga svijeta / ali bio bi mnogo veći // novi svijet bio bi potpuno isti kao stari / bio bi isti, ali čitao bi se drugačije / bio bi isti, ali značio bi sve različito od ovoga svijeta.

GORAN BOGUNOVIĆ (vecernji.hr)

Nastojeći suzdržati se osebujnih zaključaka, u konačnici mogu iznova potvrditi da je nova zbirka Gorana Bogunovića naslov koji će se, makar posvećenijem čitatelju recentnoga pjesništva u nas, pokazati važnim ovogodišnjim trenutkom. Stoga smatram bitnim komentirati djelo koje do sada, izuzmemo li jednu reklamnu dionicu, nije ozbiljnije razmatrano. Nadam se da će ovaj prikaz biti bar skroman doprinos privlačenju čitateljeve pažnje na ovaj rukopis koji, prema manje-više svim (osobito kvalitativnim) parametrima, zaslužuje punu pozornost. Ovdje zabilježena estetika neminovne i stalne dekonstrukcije podsjeća na prolaznost kao osobito isticanu značajku ljepote koju upravo ista, zahvaljujući urođenoj svijesti o konačnosti, tako često čini neodoljivom. Na čitateljima je da procijene jesam li pri davanju visoke ocjene zbirci otišao predaleko i koliko je izvjesno da je djelo, o kojemu se ne piše ili ne govori mnogo, obilježeno svojstvima neupitnoga literarnog pothvata. Povijest književnosti, utoliko postavljenom pitanju dopišite predznak retoričke prirode, upućuje na odgovor.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.