Franjo Nagulov: O (NE)MOGUĆNOSTI IZBORA / Iva Gjurkin

IVA GJURKIN: PJESMA O VJERNOSTI, Durieux, Zagreb, 2021., 117 str.

 

Nakon romana je Līlā objavljenoga 2019., Iva Gjurkin (1976.) svoje je vrlo solidne romansijerske mogućnosti potvrdila kratkim romanom koji preispituje fenomen ljubavnoga trokuta, psihofizičkih potreba i moralnoga integriteta uvjetovanoga, u manjoj ili većoj mjeri, normom. Isključujući moguću zbiljnost apsolutne slobode, sukladno prirodi čovjeka kao društvenoga bića, pripovjedač faktografski konstatira, ali ne osuđuje niti opravdava nositelje razmatranih odnosa (nulta fokalizacija). I upravo spomenuto „nemiješanje“ potkrjepu nalazi u tamilskom aham pjesništvu, koje je predmetom protagonističina zanimanja, a koje, objašnjeno je, za razliku od vedskoga počiva na svjetovnosti te na idealu potpunoga, cjelovitoga, plemenitoga čovjeka, ratnika i pjesnika (sānrōr).

U najkraćim crtama, protagonistica romana Morana, u trogodišnjoj je vezi s matematičarom Vidom, zaposlenikom jednoga fakulteta. Oboje su u tridesetim godinama, pripadnici srednjega sloja. Žive u njegovu stanu. Roman, međutim, započinje u Londonu zbog Moranina poslijediplomskoga istraživanja tamilskoga pjesništva. U stanu prijateljice Jane, in medias res, upoznaje Simona, srednjoškolskoga učitelja engleskoga jezika i (bivšega) pankera s kojim, doduše ne na prvu, razvija visoko erotiziran odnos. Da bi, po povratku u Zagreb, Vida suočila s počinjenom nevjerom, pritom ne amnestirajući vlastiti grijeh, ali nastojeći sagledati cjelovitu sliku njihove umnogome distancirane, seksualno suzdržane, pomalo anksiozne relacije.

Roman je podijeljen u pet poglavlja (Neočekivano, Što nikad ne bih učinila, Očekivano – i daleko od zabavnog, Odluka i Uroboros), ali tako da je četvrto poglavlje strukturirano prema načeku egzistencijalnoga paralelizma, dviju zbiljnosti koje su čitatelju ostavljene na izbor (4.a Vidim te i 4.b Simon says), a fragmenti su unutar istih naznačeni trima zvjezdicama. Opisi su rijetki i minimalistički, napose kada je posrijedi opis prostora, donekle tek s iznimkom opisa Simonova stana u drugome poglavlju. Dominantno je glagolsko vrijeme historijski prezent.

Prostor je, usprkos opskurnim opisima, bitan čimbenik semantičkih uočavanja romana, što opet proizlazi iz tamilskoga ljubavnog pjesništva, ili je njime potkrijepljeno, napose tipom pjesama marudham tinai (nazvanima prema biljci Terminalia elliptica), idejom vezivanja ljubavi uz prostor, uvjetovanosti ljubavi njime. Tome je suprotstavljen Simonov logičan interes za englesko pjesništvo. Ono koje, kao posljedičan isječak praindoeuropskoga civilizacijskog kruga, proturječi dualitetom kao semantičkom okosnicom kakva, uostalom, određuje cjelokupan civilizacijski krug, ne samo zapadni, u odnosu na koji spomenutu tamilsku poeziju čak i čitatelj-laik promatra kao endemičan kulturno-povijesni i kulturološki fenomen (jamačno potvrđen još ponekom izvjesnom iznimkom).

Rečenica je romana u pravilu jednostavna, uz umjerenu interpunkcijsku uporabu i mnoštvo dijaloga koji tekst obično čine prohodnijim, iako na trenutke prijeteće banalnim. Dijalozi na mahove, na razini doskočice, sadrže i elemente humora, primjerice: »Po meni postoje dvije vrste ljudi…« / »Oni koji dijele ljude na dvije vrste ljudi i oni koji to ne čine?«, ubaci se ona. Ili: »Kakav si ti to panker?« / »Evoluiran.« Primjećujete, dijalozi su naznačeni tzv. francuskim navodnicima što, držim, remeti koncentrirano čitanje teksta, uz opasku da je nedostatna grafička osjetljivost pri odjeljivanju pripovjednoga sloja teksta od dijaloga, iz ne znam kojega razloga, ne tako rijetka pojava recentnih proznih ukoričenja. Svrha je kurzivnih fragmenata prije svega naglasiti emocionalni plan protagonistice, rjeđe Simona i Vida, ili poantirati tamo gdje se određeni zaključak ispostavlja prijelomnim. Za razliku od bilježenja dijaloga, posezanje za kurzivom u navedenu svrhu doživljavam kao moguće autorsko podcjenjivanje čitateljskoga kapaciteta, dok je ono pri citiranju starotamilskih tekstova na kraju poglavlja citatno opravdano.

Četvrto poglavlje paralelizam je naznačen i grafički: dvije moguće zbilje, a na čitatelju je opredijeliti se za onu manje ili više (ne)prihvatljivu, „oponašaju“ novinski stupac i tako provociraju različite tipove čitanja. Moram priznati da sam to poglavlje čitao višeput nastojeći pronaći čitateljski modus koji će mi podjednako omogućiti užitak u tekstu te optimalno sadržajno usvajanje pročitanoga. Ukratko, dvije opcije nude dvije mogućnosti – Vidovo prihvaćanje ili neprihvaćanje Moranina priznavanja nevjere. U jednoj od „zbíljā“ u Zagreb dolazi Simon, što proizlazi iz neuvjerljivosti njegova nadmoćnoga držanja u prvim dvama poglavljima. Kako je Morana u prvome planu, tako je koncentracija na njenoj isprici, prihvaćanju konzekvenci, ali i predstojećim postupcima koji ne zavise isključivo o njoj već i o reakciji neposredne okoline. To se, spomenuo sam, posebice odnosi na Vidovo poimanje njihove veze, možda i na nepomirljive razlike u poimanju intimnosti i zadovoljstava koja iz istih (ne) proizlaze. Spomenuto bismo mogli čitati i kao diskretnu kritiku patrijarhata: polazeći od toga da je „sadržaj“ veze između Vida i Morane njemu (Vidu) optimalan, a da Simon, seksualno liberaliziran maskulini simbol zapadne civilizacije, nudi širenje horizonta, lišavanje krivnje i Moranu zadovoljava u cijelosti. U punini, baš u skladu sa spomenutim načelom drevne tamilske poezije, iako bi to bilo proturječno dualnosti kao temeljnim načelom zapadnoga (ishodišno praindoeuropskoga) civilizacijskoga kruga.

Peto poglavlje stoga nalazi opravdanje onakvim kakvo ono jest: mikroesej koji, komentirajući tamilsko pjesništvo, neizravno komentira i sadržaj romana, upućujući na prethodno nepretpostavljene smjerove čitanja, koji mogu rezultirati ne samo uspostavom kritičkoga odmaka u odnosu na tekstom obuhvaćeno već i recepcijskom senzacijom na kakvu, rijetki će to glasno priznati, u literaturi ne nailazimo onako često kako se to obično posljednjih godina marketinški ili prijateljski prikazuje. Pjesme u romanu navedene su iz Kurunthokai i Puranānūru, dviju od tzv. Osam antologija (Ettuttokai), jednoga od temelja Sangam književnosti. Moram spomenuti da je transkripcija pojmovlja u knjizi prilagođena, kako stoji u napomeni, duhu hrvatskoga jezika, a prijevodi su citiranih tekstova posredni, s engleskoga jezika (u prijevodu Vaidehi Herbert), što većini, kao laicima (polazim od sebe), teško da može predstavljati problem; za stručnjake, međutim, nisam siguran.

Naposljetku, Pjesma o vjernosti kratak je roman koji zaslužuje registraciju, usprkos slabo uočenoj reklami. A reklame se, budimo pošteni, danas pokazuju važnijima i od kritičkih osvrta. Sintaktička lakoća, prohodnost, neopterećenost postizanjem efekta „intelektualizacije“ teksta (mimo spomenutih dodataka), razmjerno jednostavna fabula i kroz uglavnom opuštene, katkad i duhovite dijaloge razmatrane etičke dvojbe…, sve to moglo bi u većini čitatelja utjecati na zadovoljavajuću ocjenu. Pa i usprkos strukturi četvrtoga i esejičnosti petoga poglavlja, koje će znatniji broj konzumenata, vjerujem, usvojiti s odobravanjem. Priručničke osobine romana nedovoljno su izražene da bi ozbiljnije naudile estetici teksta, iako bi u narednim stvaralačkim akcijama Gjurkinova, autorica nesumnjivo respektabilnih kapaciteta, morala povesti računa o strožoj kontroli obrazovne komponente djela. Naime, oni oduševljeni posrednim spoznajama o tamilskoj književnosti, siguran sam, svoje će istraživanje nastaviti na drugim mjestima. Zaintrigirani će delikatnošću intimnijih međuljudskih odnosa, pak, roman čitati ponovno. Neki i kao ljubitelji, s razlogom napominjem, žanrovskoga pisma.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.