Franjo Nagulov: PRESJEK JEDNE IZVRSNOSTI / Gordana Benić

GORDANA BENIĆ: VREMENSKI PUTNICI, Litteris, Zagreb, 2020., 163 str.

 

Podnaslovno naglašeno kao work in progress, (2005. – 2020.), ovo nominalno kompilacijsko ukoričenje predstavlja izbor iz redom stilski sofisticiranih pjesmoproznih rukopisa Banalis Gloria (2009.), Oblik duše (2011.), Nebeski ekvator (2015.) te Bijeli šum (2019.) (o potonjem sam rukopisu zasebno pisao u Republici, 7-8/2020., str. 175 – 179) u čijoj je postrukopisnoj bilješci, pišem prema sjećanju, stavljena autorska napomena kako je isti dijelom literarno-kozmičkoga petoknjižja u nastajanju, što samim tim posve objašnjava spomenutu podnaslovnu natuknicu, a premda se, upravo stoga što nisam niti mogu biti upućen u daljnju autoričinu strategiju, moram suzdržati od kategoričke tvrdnje da će tome doista biti tako; ili da baš kompilacija, suprotno prvotnoj tvrdnji, predstavlja zatvaranje nadciklusa, tim više što postoje jaki argumenti da ovoj kompilaciji, nadasve na koncepcijskom planu, dopišemo predznak zasebnoga rukopisa citatno-intertekstualne te autoreferencijalne prakse. Strategija, dakle, konstituiranja kompilacije upravo sugestibilno utječe na mogućnost punoga uvažavanja spomenute druge mogućnosti: to, dakle, nije izbor čiji svaki ciklus predstavlja strogu selekciju jedne od zbirki (po mogućnosti međuciklusno i unutarciklusno poštovane kronologije). Tematsko-motivske te idejne odrednice čitljive su i kao novostvaralački čin, reciklaža, što omogućuje kompilaciju, kao što sam istaknuo, promatrati i kao zasebno književno djelo.

Strategija je kompilacijske izgradnje ovdje uvelike utemeljena na semantički gradiranoj postupnoj dezintegraciji prostor-vremena, rastakanju osjetilno spoznajne linearne doživljajnosti, samim tim uvođenju mitskoga i mitološkoga, uz postupni semantičko-transcendentalni progres koji, sukladno spoznajnim dometima, materijalnosti usprkos i jest uvelike transcendentalan: njegovi parkovi doista jesu metafizički (kao što stoji u tekstu Metafizički parkovi smještenom u ciklus Sporo putovanje u beskonačnost), njegovi nerođeni planeti, u kontekstu trajnosti (ili „trajnosti“ kozmosa), nipošto nisu manje ili više postojani (ili nepostojani) od „davno“ ili „manje davno“ rođenih planeta (znakovima navoda sugeriram, u kontekstu matematički dokazive, ali mentalno nepojmljive dugotrajnosti kozmosa koji jest prostor-vrijeme, svaku moguću temporalnu odrednicu prema kojoj bi, sukladno antropocentričkom kutu gledanja, bila dijelom precizirana, dakako i dalje neprecizno, kao „daleka prošlost“ ili „daleka budućnost“; kao, usto, jedna prošlost i jedna budućnost shodno jednoj spoznajno konzumiranoj stvarnosti, a pored lako zamislive ilustracije prema kojoj bismo sadašnjost mogli prikazati kao točku u prostoru, koliko god površno zvučalo, koju presijeca beskonačno mnogo temporalnih pravaca).

Konceptualno novostvaralačka kompilacija tako otpočinje ciklusom Pohvala parceli zemlje (osobito obilježenim zapisom Virtualna evolucija) te kroz cjeline kao što su Izvan kartografskih dimenzija, Svemir pokreće naše snove ili kjubrikovski fantazmagorična Bezvremenski element (uz sugestibilnu naznaku svemira koji je istovjetno, jer nisam toliko neoprezno drzak napisati istovremeno, potvrda i negacija sebe) disperzira u semantički promiskuitetno Sve! (koje je, dakako, ujedno i Ništa!, posebice s obzirom na ograničenu perspektivu čak i najgenijalnijega ljudskog uma, a unatoč antropocentričnosti zabilježenih abrahamskih proročanstava koji jednom tako otužno limitiranom entitetu minimalne samosvijesti narcisoidno dopisuju „božju sliku“ koja implicira supremaciju, naknadno redigiranu i relativiziranu, nad svemu živom i neživom što čini kozmos, usprkos tek matematičkoj mogućnosti njegove konačnosti uvjetovane disperzivno realiziranim /samo/uništenjem). Kozmos te njegove jezične mikro- i makro manifestacije u Benićkinom su tekstu doslovno spomenuto sve: i provodni motiv, i sintaksa (izvedena zavidnom disciplinom), kao i sadržajno-semantički plan koji jasno aludira na jedini mogući odnos subjekta prema spominjanom svemu (kozmosu, dakle), a to je divljenje. Oduševljenost koja, upravo zahvaljujući uzornoj autorskoj disciplini, nipošto nije napadna i patetična, nego strogo emocionalno kontrolirana (ne i emocionalno suzbijena) te osnažena (u mjeri u kojoj treba biti) kodom prirodnih znanosti.

Brojni nas tekstovi u ovoj kompilaciji iznova podsjećaju i na stilski utjecaj u odnosu na mnoga imena mlađih do najmlađe generacije recentnoga pjesništva u nas (nadam se da si to, s obzirom na u više navrata iznesenu skepsu, ipak ne utvaram), a kao tek jedan od primjera ističem mjestimice reducirano korištenje pomoćnoga glagola biti, osobito karakteristično za niz goranovaca (i ne samo njih!) stasalih tijekom posljednjih desetak godina; kod Gordane Benić spomenuta je redukcija, međutim, čitljiva kao (su)nositelj značenja: biti, iz perspektive osviještenoga čovjekolikog subjekta-promatrača, podrazumijeva, u odnosu na kozmička mjerila, egzistencijalnu zanemarivost, biti je glagol upravo antropocentričkoga podrijetla, čija se čestotna supremativnost nad pomoćnim glagolom htjeti, prihvaćanjem dane perspektive, pokazuje tragikomičnom. To, međutim, ne podrazumijeva nihilistički predznak semantike teksta, nego diskretnu sugestiju neiskorištene i uvelike potcijenjene moći kreativnoga djelovanja koja, barem primordijalno, uključuje promatranje-divljenje.

GORDANA BENIĆ (kgz.hr)

U spomenutom sam osvrtu na zbirku Bijeli šum selekcijski integriranu u kompilaciju, ovdje ću to ponoviti, istaknuo (dopustivši si slobodniju interpretaciju) uočeni, makar suptilan, matrijarhalni aspekt svemira, čemu bih dopisao tijesnu vezu, čak i međuprožimanje, matrijarhalnoga predznaka kozmičkoga ustroja i ezoterije (što ne remeti promišljeno korespondiranje sa znanošću, nego iznova potcrtava tako reći arkadni spoznajni limit za čiji je nastavak minimalnoga širenja, civilizacijske tendencije uvijek iznova potvrđuju, potreban žeton više).

Konceptualna priroda autoričina pisma, potvrđeno i ovom kompilacijom, uključuje informativno-dokumentarističke uglavnom nenaslovljenje fragmente (obuhvaćene pretežno zajedničkim nadnaslovom), a koji mjestimično upravo oprimjeruju spomenutu moć kreativnoga djelovanja, pri čemu internetizacija i kiborgizacija kanonske stvarnosti ne podliježe nepisanoj dogmi prema kojoj svaki vid napretka (koji, dualističkom logikom, uključuje vid nazadovanja) treba biti ocijenjen predznakom prokletstva, čak i ako je posrijedi onaj vid progresa uvjetovan rudimentarnim ekološkim regresom. Tako, primjerice, u fragmentu teksta Svemir je veliki transformator (iz ciklusa Putnici iz budućnosti) moguća „smrt pčela“, Einsteinovoj procjeni usprkos (a zahvaljujući tehnološkom razvoju), ne mora nužno značiti i čovjekovu smrt. Strah od izumiranja (uz naglasak na kukce kao simbol opstojnosti života u odnosu na mijene geoloških doba), dakle, opominje, ali ne potiče bezuvjetnu rezignaciju i beznađe: literarno zabilježeno povjerenje u znanost uključuje odnos prihvaćanja alternativnih formata egzistencijalne scenografije koja ne jamči, ali ostavlja mogućnost produljenja vrste. Ne stoga da bi ona napokon dokazala nedokazivo, neuvjerljivo se iznova samoimenujući božanskom, nego da bi još koji vijek ili tisućljeće, u svom nesagledivom kazalu jedinki dominantno opredijeljenih za kolektivitet (svim do sada odbačenim totalitarizmima usprkos), sadržavala i one jedinke čije će divljenje kozmičkim infinitivom polučiti nove pokretačke glagole, nova iskustva jezika, kao i dalje sretno ponavljanu potvrdu moći kreativnoga djelovanja zbog čijih sjajnih produkata ljubitelji suvremene poezije imaju razloga slaviti bilješku work in progress na otvaranju kompilacije. Jer nada u nova jezično bravurozna ostvarenja velike autorice, gledano iz pozicije poštovatelja recentnoga pjesništva, isplativa je nada!

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2021.)

© Franjo Nagulov, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.