Franjo Nagulov: PRVI DO SMOLEKA, DRUGI DO BESTA / Stanislav Habjan

STANISLAV HABJAN: KOŠULJA NA CVJETOVE I PJESME NA STRUJU, Petikat, Zagreb, 2020., 112 str.

 

Multimedijski umjetnik i pripadnik Quorumova naraštaja Stanislav Habjan u izdanju je vlastite nakladničke kuće objavio knjigu pjesama za koju odlučno tvrdim da je kudikamo više od pjesmarice (tekstovi za pjevanje podnaslovna je bilješka ovoga oduševljenja vrijednoga proizvoda), upravo neodoljiva na više razina – od onoga literarno primarnog sadržaja do iznimnih vizualno-grafičkih rješenja, interartističke korespondencije (sustvaralačkih slojeva), specifičnoga načina uveza knjige (koji ostavlja dojam, hrbat posebice, da je oštećena; braća bibliotekari i sestre bibliotekarke rekle bi „za otpis“), sjajnih fotografskih i filmsko-fotografskih trenutaka, čak i pojedinih položajnih (u odnosu na tijelo teksta) uzbudljivih repozicija naslova koji, kombinatorno, nude estetski zavodljivu i neobično šarmantnu cjelinu upravo vrijednu recepcijskih napora čiji refleksi, koliko pratim, za sada nisu uočeni. Pretpostavljam da je razlog tome izdavačka, a napose postizdavačka rubnost, isključenost i najmanje marketinške tendencioznosti i svih superlativa koji uza nju idu (a što opet, sve češće, vežemo za društveno-mrežne literarne/paraliterarne fenomene i sve češće pojave unutar okvira nakladničkoga mainstreama, čak i kada je o pjesništvu riječ, koji uvelike odudaraju od strogoga poštivanja estetskoga kriterija kao primarnoga, sve u korist zadovoljenja zakona ponude i potražnje).

Tim više, makar i u kraćoj formi, osjećam dužnost napisati riječ-dvije o ovoj, ne pokušavam skriti euforiju, sjajnoj knjizi podijeljenoj u četiri cjeline koje kumulativno daju nešto više od šezdeset pjesama (šezdeset i pet, mada i ne mora biti toliko). Manji je broj tekstova pritom nastao, u napomeni stoji, kao rezultat suautorske suradnje, a poneki tekst kao nadgradnja na glazbenu matricu proslavljenih uradaka eminentnih autora. Domišljatost i spomenuta vizualna osjetljivost nije razvidna samo s obzirom na spomenute činjenice nego i s obzirom na za tu prigodu zasebno napisan font slova (autorica fonta: Barbara Bjeliš). Fotografske priloge i crteže pripisujemo, osim autoru samome, i drugim imenima (Hrvoje Đukez, Klasja Habjan i dr.), uz napomenu kako su upravo Klasjini crteži (MM fan i Zaljubljeni mjesec), prema mojemu laičkom sudu, najbolji ilustrativni trenuci rukopisne cjeline. Ne smijem zaboraviti ni priloge Borisa Cvjetanovića, fotografa čiji sam rad za vrlo ranih studentskih dana otkrivao usporedno s prvim uvidima u arheologiju časopisa Quorum, pritom se oduševljavajući crno uokvirenim crno-bijelim portretima dionika socijalnoga ruba.

Tekstovi su pisani dominantno vezanim stihom, uz vještu primjenu ritamskih obrazaca. S druge strane, „muzičko podrijetlo“ nije naudilo sadržajno-semantičkoj razini, što se obično događa izlizanim kantautorstvima u pokušaju, čak i onda kada takoreći bluzersko hiperventiliranje figurom ponavljanja prijeti semantičkim pucanjem te klizanjem teksta u „Zakonom o očuvanju beskičmenjaštva“ solidarno branjenu sivu zonu literarne patetike iz koje, ne poštujući zaslone sve rjeđih sistematičnih e-čitatelja, iskaču tako predvidljivi i u predvidljivosti beznačajni lirski subjekti, beznačajni kao i poeto-depresivna močvara iz koje su izgmizali kao ono u djetinjstvu moje generacije filmski zabilježeno čudovište (uguglaj, svijete strave i užasa, o kojoj se paraleli s pretežno lošom mrežnom poezijom radi!). Iz prve cjeline tako s posebnim užitkom ističem imperativno naslovljen petokatrenski tekst Pjevaj, kao uvjerljiv argument o tomu da je moguće pisati vezanim stihom i pisati poglavito o ljubavi, a pritom ne biti onako natječajno-bolno patetičan (pri čemu, sa časnom iznimkom natječaja i talentiranih autorica i autora, mislim na još jedan društveno-mrežni postulat, jedan sokak – jedan konkurs!): U škartocu zgužvanom ja ti šaljem ovo. / U presjeku, tanje je od milimetra. / Ali gle odozgo – raskoš cijelog spektra! / Samo javi mi molim te kućnu adresu. Čak i u trenucima vidljivo intencionalne banalizacije (Orfanija zemlja teška) zadržan je šarm koji provocira (barem jednu) čitateljsku reprizu: ni mi više bed / protekla su godišća / rastopio se led / šejtane moj idi ća. Intencionalnom banaliziranju stilski učinkovito kontrapunktira „intelektualizacija diskursa“ koja, na razini rukopisne cjeline, rezultira dojmom izbalansiranosti (Los Epistoleros, podnaslovno u zagrade stavljeno summa summarum). Usporedba Domovine i Zavičaja (nipošto sinonima, dakako!) sa zdravstvenim stanjem (nipošto pozitivnim; lirski subjekt progovara o rahitisu pa, ako dopustite, makar kao bivši rahitičar, umalo trajno nepokretan, usputno ukazujem na ekspresionistički intenzitet teksta) nudi, međutim, začudno optimističan, zapravo antologijski obrat: Ali tata – kvarat neba iznad trešnjevačkih cesta. / Tu sam svoj, krilo bijelo. // Prvi do Smoleka, drugi do Besta.

Prvi osobito pronicljiv trenutak druga cjelina zbirke doseže jednim od prema znamenitoj muzičkoj matrici pisanih komada, pjesmom Žuti Submarin čitljivim kao transpozicija globalne prostorno-vremenske činjenice u onu mikroprostorno-subdijalektalnu, a opet podjednako univerzalnu i značenjski kategoričnu: i evo nas na palubi / tu smo sada s Mula svi / a odozgor nas pazi on / Sveti Mikula kumpanjon // i dok se more sve više diže / licu Mjeseca sve smo bliže / Orkestar svira grand finale / Divojke vruće pivaju Skale. Na sličnome je tragu iskusiti global-lokal-globalnu sintaktički ogoljenu te intermedijalno osjetljivu četverokatrensku izvrsnicu Na Uljaku Didli stajl obilježenu, uz ostalo, neodoljivim ironijskim progresom: hej Bo Didli / ovom se nisi nadao / na Uljaku sebe čut / dok si s broda padao // hehej Bo Didli / ovo nisi sanjao / na Uljaku sebe čut / dok si maške ganjao.

STANISLAV HABJAN (teatar.hr)

Spomenuti progres u trećoj cjelini intenzivira već pjesma Samo dvaput (Cigara) ne oduzimajući joj, što bi bilo očekivano, na upravo onoj poslijeponoćnoj punim pepeljarama podrumske birtije uvjerljivosti koja, ako ništa drugo, snažno reaktivira čak i moje pandemijski obamrle receptore laži i nostalgije (nema mjesta čuđenju: laž i nostalgija vrlo često idu ruku pod ruku, kao lajk i srce pod snatreći pjesmuljak koji ne vrijedi pišljiva boba). Naime, dopustite mi tu slobodu (meni koji u slobodu ne vjerujem iako bih, ako ne vjerujem u Boga, u slobodu trebao vjerovati) prizivati u sjećanja (iskrivljena etanolom i godinom proizvodnje) baš te alternativne protokoncerte za rulju u rupčagi i štakore uz koje sam, onda i nikada više, osjećao pripadnost, baš onako kako nastojim činiti uživajući u koegzistenciji pjesme Čudne se stvari događaju (Nikolina) i Đukezove minimalističke fotografije-kadra koji čitatelja tek naoko opuštenjački opominju da je na putu za sigurno ništa, izgubivši nevinost, višak kose i presvetu čistoću urina zdrave osobe, negdje usput (kao da su posrijedi ključevi automobila), izgubio i boje.

Briljantne trenutke nalazim i u završnome ciklusu, zapravo posvetničkome nizu koji, mimo očekivanja, na mahove nudi i skretanje u narativnost (osobito u tekstu Auto, bio, graf i ja posvećenom Gordanu Jajčeviću), ali i korespondenciju s hrvatskim literarnim kanonom (Vokacije vjesnik u zagradi rječničko-natuknički podnaslovljenu Pjesma za Vidu, Viktora). Rukopis završava distihom pisanom, kako intimnom, tako i učinkovito ironijskom pjesmom Hala Bala Mamala (posvećenom Klasji), grafički nenaglašenim bisom ove umnogome neodoljive knjige-koncerta. Uz sve pohvale, naposljetku, valja izdvojiti i sadržajni pogovorni tekst Tonka Maroevića koji, zapravo očekivano, ukazuje i na utjecaj Slamniga, što bi bilo neozbiljno isključiti, osobito u kontekstu još jednoga pogovorno podvučenoga i za postmodernističku poeziju (kao i umjetnost u cijelosti) značajnoga pojma: reciklaže. Koja, opet, uvjetuje prostorno-vremensku distorziju.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2021.)

© Franjo Nagulov, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.