Franjo Nagulov: PRVIJENAC ZA PAMĆENJE / Tomislav Augustinčić

TOMISLAV AUGUSTINČIĆ: IPAK, ZORA; SKUD „Ivan Gran Kovačić“, Zagreb, 2020., 61 str.

Posrijedi je nenaslovljen pjesmoprozni niz konceptualne osjetljivosti za koji je Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) prošle godine nagrađen „Goranom“ za mlade pjesnike, a koji je potom objavljen u sklopu biblioteke nagrađenikâ, koja tako nastavlja izvrsnu i posljednjih godina osobito zavodljivu seriju estetski dopadljivih naslova. Spomenuto podrazumijeva upravo provedbeno zahtjevniju relaciju s poštivanjem radne etike, a što se uvelike odnosi na jamčenu drugu, treću i još tko zna koliko ruku ovoga teksta; demistifikacija inspiracije (ustvari, počesto, fatalnom kombinacijom narcisoidnosti i lijenosti uvjetovanoga samokritičkog negativa) u korist „fine proizvodnje“ pritom je, iz pozicije lirskoga subjekta, suptilno naznačena u završnici uvodnoga teksta: zelenila još, zapravo, nema, no žilav sam, / bujat ću.

Ova, možemo i tako interpretirati, intelektualna poema o tijelu doista, kako to ističe urednik i autor pogovora Branislav Oblučar, podsjeća na odjek ili suvremenu transformaciju pojmovnoga pjesništva šezdesetih. Utoliko, uslijed prekomjerne izloženosti digitalnoj kulturi smrti/zaborava, dio će „čitatelja u pokušaju“ (obično onih koji ujedno pišu, a logikom prema kojoj je lakše i prezentnije, osim vlastite skribomanije, tu i tamo transferirati poneki citat, makar i upadljivo netočan) istu doživjeti kao pismo koje potpada pod kategoriju „nikada viđenog“, kao „senzaciju“ i „prvorazredno otkriće“ (jer što je to, dovraga, pojmovno pjesništvo i čime su uopće ljudi pisali prije više od pola stoljeća ako ne guščjim perom?!). Drugi će dio spomenutih prema navedenom gajiti rezerviranost (jer kakva je to poezija ako „nema dušu“: ako sam Bog, svakako u sitne sate, pjesniku nije šapnuo na uho što da piše).

Tijelo teksta (u nastavku: tekst-tijelo) višerazinski reflektira i suportira pitanje tijela i tjelesnosti sadržajno pritom polazeći od subjekta ujedno, kao u drugome tekstu, opominjući: ono je više estetska nego epistemološka kategorija, nadalje lucidno dodajući (na užas „poetesa i poeta s dušom“): stoga u njemu ne tražim savršenstvo: / pretpostavljam ga na njegovoj vlastitoj propasti. Jedno je od ključnih obilježja rukopisa, očekivano, narativnost čiju protočnost i stilski intenzitet (ne nužno kvantitativno) pospješuju kako poredba tako i opkoračenje. „Pripadnost“ subjektova tijela zori reflektirana je odnosom teksta i bjeline (teksta-tijela i njegove metatekstualne sjene) i ta pripadnost osvještava kako spoznajno-identitetsku nesigurnost tako i stalnost tjelesne reidentifikacije (četvrti tekst): stoga hvatam i suzdržavam dah / zaustiv stvarnost. / da budem potpuno iskren, još sumnjam u budnost. Još / sumnjam u tijelo (…) dijelom kao stranac, iznova i prepoznajem tijelo. Gramatika identiteta ogleda se u gramatici relativizirajućih odnosa provjerljivih upravo tijelom (peti tekst) i njegovom sekundarnom identitetskom manifestacijom čiju identitetsku disperzivnost čitamo kao talog otisaka prstiju, pa i posljedični identitetsko dezintegriran fluid; jedan se od temelja danoga odnosa ogleda u „boli drugoga“ i egzistencijalno nužnom voajerizmu (sedmi tekst), čemu je ipak suprotstavljena nikada aktualnija etička dvojba: zašto smatrate da je primjereno patiti? / zašto cijelo vrijeme govorim nježnost?

Autorska opredijeljenost za pristup izgradnji teksta utemeljena na izraženoj radnoj etici koja uključuje i (auto)cenzuru kao vidljivu manifestaciju samokritike (u odnosu na prvotno stanje teksta), u devetom je tekstu podcrtana takoreći programatskom pribranošću (uz odricanje poeziji svih transcendentalnih svojstava, počevši od „imanja duše“, koja obično idu uz post-miljkovićevsko poeto-inflatorno vrijeme) koja se, hordama nesuđenih nobelovaca, kada bi se udostojile mladoautorsku zbirku uzeti u ruke, sasvim sigurno ne bi svidjela: cenzura je kontrola korištenjem moći, / kazna koja lišava svojstava, kvaliteta, sklonosti i sklonosti / u odnosu na. ovdje neće biti čuda. samo / pozoran rad. Tijelo u (gotovo) svemu jest trpljenje, ono je materijalizirana bol koja, kako nas izvještava dvanaesti tekst, nenaznačenim kategoričkim imperativom nastoji korelirati sa činjenicom psihofizičkoga opozita (subjekt: pogledom tražim nježnost). Opasnost korištenja aorista u kontekstu ispisivanja suvremenoga poetskog teksta svjesno je preuzet rizik, s napomenom da ovdje govorimo o aoristu u tragovima (trinaesti tekst, primjerice) koji rezultira, što u tom kontekstu nije čest slučaj (upravo suprotno!), estetskim progresom: ako bez tebe tvarnog, ako i bez te kakvoće tebe, / čak i raskrhan, vratih se sklon, / sklon u odnosu na dan, i toj nježnosti.

Tijelo/tjelesnost deskribirani su i kao medij intimne interakcije lirskoga subjekta i drugoga/druge (četrnaesti tekst), pohvalnom uvjerljivošću (suspregnuo sam se posegnuti za zlostavljanim pridjevom „antologijskom“, možda upravo zbog hiperinflacije „sokak-antologija“ koja podjednako prati hiperinflaciju „sokak-bardova/bardica“): tijelo voljenog divno je jer je odraz mojeg divljenja; moje tijelo divno je jer je odraz divljenja voljenog. „Odraz odraza“ pritom je tekst sâm, katkad ingeniozan s obzirom na izvrsno balansiranje lirskoga i filozofičnoga (opet, ne usudim se napisati „filozofskoga“, razlozi su suspregnuća istovjetni prethodnom) balasta: stoga silazim opet, željno, voljeti. bujati. / opet pjevati. Višerazinska se balansiranost ogleda i u skladnom omjeru duljih i kraćih tekstova (potonje je, priznajem, moguće ocijeniti nešto slobodnijom interpretacijom). Osamnaesti i devetnaesti tekst razmatranje su kauzalnosti boli i subjektove limitirane samosvijesti te nesanice i prostora: tijelo, naime, ograničava izbor koji je, u drugom navedenom slučaju, subjektovo opredjeljenje za nemicanje. Tijelo kao dijakronijski medij (dvadeset i drugi tekst), pak, oponira distanciranoj, drugoj nježnosti.

Prihvaćanje je epizodno neizbježnoga straha (dvadeset i treći tekst) od tjelesnosti katkad i odjek ranije indoktrinacijom izgrađene skepse prema permutiranoj zbilji. Dvadeset i četvrti tekst kao za sada hipotetski odgovor nudi transfer tijela-tijela u tijelo-tekst, čime je dalje sugerirana autorova visoka teorijska osviještenost koja, međutim, nije naudila estetici cjeline. U kontekstu prvijenca navedeno bez imalo susprezanja valja ocijeniti kao pothvat. Dvadeset i devetim je tekstom „ovdje“ označeno kao odabir, kao željeni zbroj dvaju tijela što rezultira jednako željenom rubno-medijskom nježnošću, orgazmičkim eterom koji će, u sklopu posljedičnoga niza, ponuditi (ipak) zoru kao literarizirano postkoitalno buđenje, onu opuštenjačku fazu stvaralačke pospanosti nužne za kasniju refleksivnu kulminaciju samoga jezika. Trideseti tekst zavodi, neću reći estetikom ružnoga (iako bi me tko zacijelo korigirao zaključkom da su sve bolesti ružne), koliko ceremonijalnom prirodom subjektova stupnjevana regresa u izvjesno ništa: bijeli povoji pritom ne predstavljaju simbol/podsjetnik na zoru; oni jesu zora materijalizirana u dionicu medicinski potpomognute patnje: povoji, to dugo i usko platno kojim mi / omotavaš ruku, bijeli su, blijedi, poput / zore / pretpostavljene u zraku.

TOMISLAV AUGUSTINČIĆ (vecernji.hr)

Priroda je stvaralačkoga čina, u odnosu/iz pozicije onoga koji stvara, autodestruktivna (trideset i treći tekst): balansirana semantostilistika konstrukcije/dekonstrukcije, u bljedunjavu duhu zoroastrizma, pritom je servirana u razmjerno ogoljenu, kvalitativno progresivnu sintaksu već koji tekst poslije (trideset i šesti, točnije), začinjenu mjestimice sofisticiranim sintagmatskim rješenjima (stroga geometrija gubitka). Uvodni fragment trideset i sedmoga teksta ističem kao primjer reducirane uporabe pomoćnoga glagola biti, svojstvene novijim naslovima „Goranove biblioteke“ (na razini cjeline redukcija, međutim, nije naglašena kao u prvijencima, primjerice, Gorana Čolakhodžića i Marije Dejanović): čekam, / odjednom objekt vlastitih riječi. Programatski predznak (naravno, diskretan) primjećujem u trideset i devetom tekstu u kojemu je iskustvo stvaranja/konzumacije pjesme (jer poezija jest zbroj čimbenika njenoga stvaranja i konzumacije, a zatim post-čitalačkoga rezona/stanja konzumenta) uspoređeno s fiziološki vitalnom vježbom disanja, što iziskuje dramatičan i ponovljenom tvrdnjom podvučen napor: ovdje neće biti čuda. / samo pozoran rad.

Oblikovanje tijela-teksta naznačeno modeliranjem supstitutivnoga tijela-tijela u glini ujedno je „točka na i“ rukopisa čija izgradbena procesualnost ostaje nedovršena (pa i nedovršiva): hipotetski, to znači da u nekom nipošto repriziranom ukoričenju tekst koji čitamo neće biti isti, a pri čemu će ulogu „modelara u glini“, očekivano je pretpostaviti, preuzeti sustvaralački raspoložen čitatelj. Potreba za čitanjem (bez isticanja znakova navoda) zbirke poezije Ipak, zora, iznimnoga prvijenca spisateljski mudroga Tomislava Augustinčića, međutim, potreba je kojoj bi ozbiljan čitatelj morao udovoljiti. Pozornica je zakrčena egotripom i samo ozbiljan čitatelj kadar je nepristrano i znalački arbitrirati te vrjednovati stvarne estetske dosege novoobjavljenih naslova recentne domaće poezije. Što sam uključeniji u kritiku, to sam sigurniji da relativističko-marketinški pristup naslovima sve više uzima maha i tako otežava recepcijski proces onih poetskih ostvarenja čiji bi spomenuti dometi morali fascinirati. Kao što je, u to ne morate sumnjati, Augustinčićev profani tekst fascinirao potpisnika ovih redaka. I kao što će, iskreno se nadam, fascinirati kudikamo pametnije od njega.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.