Franjo Nagulov: ZMIJE, LJUDI, MITOVI / Tihomir Dunđerović

TIHOMIR DUNĐEROVIĆ: DRVOLAŠI, Gradska knjižnica Đakovo, Đakovo, 2021., 119 str.

Ugodno iznenađenje čitanjem ove zbirke moguće je tek neupoznatima s radom Tihomira Dunđerovića (Osijek, 1971.), pjesnika, glazbenika, performera i multimedijalnoga umjetnika nagrađivanoga za književni rad (dvije nagrade na Pjesničkim susretima u Drenovcima), autora iznimne jezične osjetljivosti koja je naznačena prvom zbirkom (Psiho, ptice, 2005.), a potvrđena zbirkama maja & vuneni (2013.) te Drvolaši koja je predmetom ovoga osvrta. Neupućene jednako može začuditi autorova opredijeljenost za izdavačku rubnost, manje kuće i projekte čiji izostanak vidljivosti, čini mi se, nastoji nadomjestiti „gerilskim“ marketingom na društvenim mrežama. S obzirom na to da je posrijedi veteran objavljivanja književnoga sadržaja na mreži (projekt maja & vuneni, foto blogovi, uredničko-autorski projekt Živa dosada, u domaćim književnim krugovima vrlo rani korisnik web-alata i web-2.0-alata kao što je WordPress i sl.), odabrani pristup poznavateljima je njegova djelovanja očekivan. To objašnjava suradnju s Gradskom knjižnicom u Đakovu koja je, upustivši se u izdavanje književnih djela (ne baš uobičajena praksa za knjižničarsku djelatnost), put otpočela tiskanjem knjige jake konceptualne koncentracije potvrđene i domišljatim grafičkim rješenjima: ilustracijama neodvojivima od teksta, koje potpisuje Hrvoje Duvnjak. Ozbiljnost projekta potvrđuje koncizan pogovor sveučilišne profesorice Sanje Jukić čiji znanstveni interes ponajviše vežemo uz korpus intermedijalne osjetljivosti te intermedijalni korpus hrvatskoga pjesničkog postmodernizma (sa svim njegovim „inter“ i „trans“ inačicama).

Rukopis je moguće podijeliti na sedam ciklusa koje sačinjavaju uglavnom nenaslovljene pjesme, ali i u sedam grafički defragmentiranih poema koje su naslovljene. Potonju sam opciju odabrao za potrebe preglednosti ovoga osvrta. Prva poema (cjelina) naslovljena preci sadržajno-semantički počiva na razmatranju identitetskoga pitanja obitelji stavljanjem pojmova „jezik“ i „zemlja“, identifikatora predaka/potomaka, u ekvivalentan odnos: značenjske razlike među pojmovima „dolazak“, „odlazak“ i „povratak“ pritom se brišu, dok je pojmu povijest, umjesto uloge civilizacijskoga korektiva, dopisana ona metafizičkoga šaljivca, neotesanca, provoditelja (ili prevoditelja) kozmičkoga smisla za crni humor: nakon nekoliko generacija, / kada im se ova zemlja / uvukla duboko u kožu, / povijest će ih vratiti, / možda baš na ono mjesto, / odakle su krenuli.

Druga poema (cjelina) naslovljena je nije tako živio. Dematerijalizacija tijela-zemlje uvjetuje (re)materijalizaciju jezika. Materijalizacija neba/metajezika, opisno-semantički, pritom je naznačena dekonstrukcijom: danas su naše nebo / nagurali u crne / plastične vreće / i spalili. Otvoreno je fundamentalno provincijsko pitanje „neželjenosti“ subjekta u mikrosredini, a u kobnoj kombinaciji sa subjektovom patološkom ljubavi prema istoj: koliko si puta okrenuo glavu / kada si se opraštao? / jednom za mamu i sestre, / drugi put za šljivu i njivu, / treći put za selo koje si volio, / ali koje nije voljelo tebe. Odlasku je pritom pretpostavljeno odlaženje naznačeno prostorno-vremenskom indefinitivnošću. Na leksičkome planu uočljiva su, doduše u tragovima, obilježja mjesnoga govora (koverta, ker, živinče: divne riječi čije je izvjesno izumiranje, barem u kontekstu „lijepe literature“, uvjetovano sve očitijim terorom političke korektnosti kojoj je, najnovije, zasmetao i Meštrovićev spomenik). Jedno od stilskih obilježja teksta jest povremena jaka repetitivnost: nitko ti nije vjerovao / kada si pijan u birtiji pričao. / nitko ti nije vjerovao, / jer su oni prije tebe pričali bolje. / nitko ti nije vjerovao, / jer kada bi ti zadigao košulju / nisu mogli vidjeti rane / u koje bi gurnuli svoje ruke.

Treća poema (cjelina) naslovljena je možeš zauvijek tu ostati. Bolest kao identitetska odrednica semantički je ravnopravna prethodno spomenutim identifikatorima. Ujedno je prostorno-vremenski orijentir, ali i naoko paradoksalan preduvjet nadi o kojoj „ti-subjekt“ strpljivo skrbi: ljeto je / pa možeš zauvijek / tu ostati / i kao kad se razboliš / strpljivo čekati doktore / da tvojoj bolesti / nadjenu ime. Motiv je fotografije u službi prolongiranja transfera subjekta i objekta u ništa odijeljenoga od jasne egzistencijalne domene nejasnom granicom koja bi, iz perspektive objekta, morala biti jasna; ulaznica za ništa tako ostaje sačuvana za kakvu bolju prigodu (sretnije dvorište, ono oprostoreno jezikom, napose graničnom „poetikom brisanih navodnika“ koja u autorovu „ataru“, kako praktično tako i teorijski, buči). Sintagmatska toponimija u službi isticanja atmosfere egzistencijalne anksioznosti ujedno otvara opravdano pitanje dana smrti jedinke kao jednoga od nebrojenih sudnjih dana. Naime, logično je zaključiti da već umrlima moguća apokalipsa kolektiva ne znači ništa te da je zasebno suočavanje sa smrću, iz perspektive umirućega, istovjetno smaku svijeta, biblijskom ili kojem već kraju vremena. U danom slučaju „individualizacija smrti“ za sobom povlači „individualizaciju mitologije“: skandinavci vjeruju / da će se posljednja bitka na svijetu / voditi oko drveta breze, / a preživjet će oni / koji se sakriju / pod njenom krošnjom. / igorova baka, / baš nekako pred smrt, / u povjerenju nam je rekla / da će uskoro smak svijeta / i kako će se spasiti oni / koji se nađu pod orahovim drvetom. / čula je / da se taj orah nalazi u ivankovu, / u onoj dugačkoj ulici / što vodi prema vinkovcima.

Četvrta poema (cjelina) naslovljena je ovdje počiva. Semantička dezintegracija dualizma naznačena je relativizacijom opozicije „svjetlo – tama“; neizravno, dakako, relacije „život – smrt“. Spomenuta se dezintegracija odražava na percepciju zemlje-prostora te neba-metaprostora, kao i jezika utjelovljenoga čovjekom (ženom, svećenikom) i njegovim egzistencijalnim negativom (humkom, grobom). Motiv snijega pritom ukazuje na odnos bjeline-metateksta i teksta-zemlje pri čemu je, zavisno o kutu gledišta, uočljiva sub/superordinacija: još uvijek vidiš samo / tamni pravokutnik. / na trenutke ti se čini / da se u lijevom donjem kutu / pojavljuje bjeličasta svjetlost. / svjetlost postaje sve jača i jača. / svjetlost je toliko jaka / da od bljeska ništa ne vidiš. / bljeska nestaje. / jasno vidiš uokvireno bijelo. Svojstvo jezika pritom biva dopisano šutnji kao parakomunikacijskom sredstvu prošlih i podčinjenih, čime je diskretno naznačeno klasno i rodno pitanje: bilo ih je i kamenih, istoga oblika / s natpisom na tebi nerazumljivom jeziku. / jeziku koji je tvoj otac zaboravio / i na kojem su tvoje bake / uglavnom šutjele. Navedenom je, kao katalizator procesa ponovne uspostave ravnoteže, dopisan „zaborav“. Posebice su upečatljivi sadržajno-semantički ekspresivniji fragmenti cjeline: oni koji su stavili / svoje potpise na taj papir, / zasigurno nisu ni slutili / da ćeš njime mahati / dok umjesto kola / budeš tesao križeve / i u sanduke zakivao / njihovu mrtvu djecu.

Poema (cjelina) pisma i slike utemeljena je na stilskom oponašanju (prvenstveno leksičko-sintaktičkom) pisama. Time su osobito naglašeni emocionalni plan, egzistencijalni regres i nepodnošljivo stanje osamljenosti. Potonje je podvučeno u tekstu naslovljenom Pozdrav iz Rusije, tek jednom od dvaju naslovljenih tekstova (drugi je Jacobu P.). Spomenuti je tekst, uz grafičko pridržavanje forme pisma, pritom adresiran tako da upućuje na prostorno-vremensku relativnost. Dojam tjeskobe subjekta uvjetovane osamljenošću osnažen je sintaktičkom inverzijom koja imputira kako subjektovu tek „elementarnu pismenost“ tako i simptomatsko približavanje točki pucanja. U fragmentu ova koža nije tvoja koža pitanje je identiteta podvučeno kroz prizmu objektičine, makar administrativne, autonegacije: i nedostajat će ti tvoja koža / kada je svučeš, / baš kao i ime koje si odbacila / kada si se prvi put udala. Besmislu administrativnoga predznaka prostora segmentiranoga društveno uvjetovanim granicama u opoziciju je, na tragu spomenute „poetike brisanih navodnika“, postavljen medij sna: Draga sestro Lisi, / u ormar zapiši: / Eva K., / u Austriji rođena, / u Kraljevini živjela, / u Hrvatskoj voljela, / u Rusiji srce ostavila, / iz Jugoslavije protjerana, / u Njemačkoj tugovala, / umrla u snu. Sudbina nepoznate Folksdojčerice tako je impregnirala metatekstualnu kožu ponavljanih odlazaka koji, kao i ponovljeni ostanci, imaju biti dokinuti smrću kao trajnom ontološkom likvidatoricom.

Šesta je poema (cjelina) naslovljena drvolaši i primarno je obilježena, očekivano, uvođenjem naslovnoga motiva mitološke zmije zbiljski vezane, uz ostalo, uz kravosas, o kojoj je svojedobno vrlo ozbiljno stručno pisano (Šumarski list, 7/1896.). Zmije-čuvarice, koje se pojavljuju samo kada je neki žitelj ugrožen, kućepaziteljice (kažu da svaka kuća ima svoju dobru zmiju) ujedno su i trag poganstva čije su tradicije dijelom ušle u primijenjeno slavensko kršćanstvo. Hvatati tu zmiju stoga se ne smije: njezino je „hvatanje“ dešifriranje prapovijesne nečitkosti, faktografska eliminacija mita kao polazišne egzistencijalne odrednice, kako pojedinca u kolektivu tako i kolektiva u pojedincu. Dokidanje semantičke razlikovnosti provodnih motiva pritom poprima naglašeno nihilistički predznak. Život (kao umiranje) postaje (ili jest) zemlja, a smrti napokon biva podčinjen i spomenuti medij sna: sanjam djeda, / stoji usred polja / oslonjen na motiku / i dok priča / o bitki u garavom dolu, / o zmajevima, drvolašima / i ostaloj zvjeradi / koja je tuda prošla, / iz usta mu izlazi zemlja.

TIHOMIR DUNĐEROVIĆ (fb)

Zmije-čuvarice ujedno su i zmije-proizvođačice: stvarateljice dekonstrukcijom, rahliteljice zemlje i društveno neovisne raspolavljačice prostora. Nagovještaj tame naznačen je deskripcijom ubojstva zmije za koju „govore da je drvolaš“: dokinuća paganskih korijena ustvari, distanciranja od identitetske nulte točke prapovijesti, demitologizacije počinjene mehanizmima zaborava, nipošto mehanizmima pronalaženja egzaktnoga dokaza usmenom predajom stoljećima njegovanoga možda. Zmije-rahliteljice zemlje, nadalje, zmije su pisarice: štoviše, one su i pismo/jezik, sáma esencija artikulacije kao prvoga i posljednjega preduvjeta postajanja atavističke protodruštvene strukture (krda/čopora) civilizacijom: kad ujutro nađeš polegnuto žito, / ne krivi vjetar, ne krivi kišu. / to drvolaši noću / iz njive u njivu gmižu, / vijuge za vijugom stižu, / u mokru zemlju zapis pišu. Poganski su slojevi osnaženi uvođenjem motiva šume u kojoj živi (ili počiva) naša trajno vremenskim skalpelom amputirana bezbrižnost, zmijoliko jučer kojem se priučenom bogobojaznošću, bilo personalno bilo institucionalno-kolektivno, očajnički utječemo: u šumi, na drvetu, žive drvolaši. / onaj tko ih je vidio, nije o tome pričao. / onaj koji je o tome pričao, sigurno ih nije vidio.

Završna cjelina naslovljena te smo noći dugo hodali u fokus postavlja uvodno naznačeno pitanje/motiv odlaska/dolaska (izlaska ili povratka), uz vidljivu vremensku delinearizaciju i narativne, mjestimice putopisne segmente: sutra smo našli nekog dečka kako leži potrbuške, / glave uronjene u potok. nitko se nije mogao sjetiti / kako se zove. nitko se nije mogao sjetiti je li jučer / bio s nama. Rukopisnim je raspletom transfer u ništa opisan kao relaksirajuća semantička opozicija životu/tjeskobi: nisu bili grubi, nisu vikali. gotovo da nisu ni / govorili. to nas je još više plašilo. svašta smo čuli, / ali nitko nije pričao da kraj može biti tako tih.

Knjiga Drvolaši Tihomira Dunđerovića, uz navedeno, tiskana je u razmjerno (i za domaće pjesničke prilike) skromnoj nakladi od pet stotina primjeraka. U trenutku dok pišem ovaj tekst prilično sam siguran da se nije pojavila u knjižnicama diljem zemlje. Njezina se distribucija uglavnom, koliko mi je poznato, za sada svodi na autorovo darivanje adresata. To ističem kao problem pri možebitnoj nabavci primjerka zbog čega bi autor, u nekim budućim akcijama, trebao preispitati vlastitu strategiju objavljivanja u manjim izdavačkim kućama (ili kućama koje zapravo nisu izdavačke). Spomenuti gerilski marketing za kojim putem društvenih mreža Dunđerović poseže sugerira da mu je stalo do vidljivosti zbirke, što opravdava zaključnu opasku kojoj dopisujem opasnost da bi naslov, usprkos autorovim promidžbenim naporima, mogao proći razmjerno nezapaženo. Utoliko sam o istom imao potrebu pisati uz zaključak da je posrijedi rukopis osobite kakvoće koji bi, da se našao u ediciji kakve prestižne nakladničke kuće, „prijetio“ osvajanjem reprezentativnih književnih nagrada. Kamo sreće da me budućnost demantira te da se „nereprezentativnost“ nakladnika ovoga djela (reprezentativnost đakovačke knjižnice u drugim vidovima djelatnosti ne dovodim pod znak pitanja) ne pokaže preprekom poštenom vrednovanju estetskih dosega knjige s kojom po svršetku ovoga osvrta, siguran sam, još dugo čitateljski neću raskrstiti.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.