Goran Rem: GOLEMA KOLIČINA KRITIČKOG PROMIŠLJANJA / Stjepan Blažetin

Povjerenstvo ĐAKOVAČKIH SUSRETA HRVATSKIH KNJIŽEVNIH KRITIČARA, u sastavu Vlasta Markasović, Adam Rajzl i Goran Rem, prema svojem uvidu iz regijskog stanja u aktivnost kritičarskoga pisma autorica i autora koji djeluju u fokusnom panonskom prostoru, dodjeljuje Povelju Julija Benešića za 2021. godinu STJEPANU BLAŽETINU, vodećem kritičaru hrvatske književnosti u Mađarskoj.

STJEPAN BLAŽETIN (matis.hr)

 

Stjepan je Blažetin, voditelj kroatistike u Pečuhu i voditelj Zavoda, autor više književnoznanstvenih knjiga, od kojih je prvu kritičko-povjesničarsku Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas objavio 1998. u knjižnici „Neotradicija“ u Osijeku, također je prevoditelj i mentor prijevoda s mađarskoga na hrvatski i obrnuto. Prva Blažetinova knjiga prijevoda s mađarskoga je zbirka pjesama „mađarskoga ABŠimića“ Mikloša Radnotija, naslovljena Neskladnom vremenu usprkos, također objelodanjena, godinu prije povjesničarske knjige, dakle 1997., u knjižnici „Neotradicija“, a krunski njegov autorski i mentorski rad je 2009. prijevod antologije hrvatskoga pjesništva Miroslava Mićanovića pod nazivom Utjeha kaosa, inače proveden kroz Zagrebačku stilističku školu voditelja Krešimira Bagića.

Već ta dva rada, povjesničarska monografija iz „Neotradicije“, objelodanjena 1998., kao i prijevod Mićanovićeve antologije iz 2009., zaslužuju stručni naklon do poda, jer goleme količine kritičkog promišljanja etničke kulturne naracije odnosno jezične kritički-prijevodne transmisije bili su zasluživali pribran pogled naše metakritičarske zaokupljenosti.

Stjepan Blažetin svoj je disertacijski rad Strukture moderniteta u korpusu hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj izgenerirao iz više desetaka kritičarskih radova, koji su mu kao svojevrsno predistraživanje bili podlogom i temeljem disertaciji. Takav je njegov disertacijski rad pokazao kako su postmoderne teorije osamdesetih bile u pravu kada su ukazivale na uklanjanje „povijesnog odmaka“ kao ikakva istraživačkoga orijentira. Dakle, on je svoj disertacijski rad napisao upravo iz najizravnijeg kritičarskoga vlastitog materijala i kontakta, kontakata koje je istraživački već bio izveo: u vidu 1. predgovora ili pogovora nekim samostalnim knjigama ili 2.1. panoramskim ili 2.2. antologijskim te 2.3. tematskim pregledima kao i 3. ipak nekim renoviranim pogledima na opuse koji su već pomalo izmicali i bili slabo čitanima – kao Josip Gujaš Đuretin.

O njegovim samim i „čistim“ kritičarskim tekstovima pisali su Sanja Jukić i Goran Rem te o njegovoj kritici izlagali na međunarodnom kroatističkom skupu u Budimpešti, u tekstu pod naslovom Matoš, Lukač, Blažetin, s naslovom koji je svoj naslov posvetio Ivi Frangešu i njegovoj važnoj knjizi Matoš, Vidrić, Krleža.

Rad koji je usporedio kritičarske postupke Matoša, Stjepana Lukača – inače „jakog“ budmipeštanskog kroatista i slavista te njemu zrcalnoga pečujskoga kroatista Stjepana Blažetina ukazao je na to kako Blažetin piše s očitom visokom metakulturološkom sviješću, naime – nastoji što jasnije otvoriti kontekst odnosno uspostaviti vezu između podatka o stanju teksta s kontekstnom nekom Pričom.

Svaki Blažetinov tekst vrlo visoko istražuje, pozorno razumijeva aktualne i povijesne kontekste, dakle uspostavlja humanističke komunikacije, osvješćuje jezične mreže i svojim izborom središnjeg prikaznoga teksta implicira apriornu afirmativnu evaluaciju. Blažetin ne piše o lošem i ne troši prostor na negativnu kritiku. Njegov je, moglo bi se slobodno reći – „melvingerovski“ stav, da se mora otvoriti stvaralačka komunikacija, baš kako Jasna piše, humanistički orijentirana stvaralačka komunikacija, jer to je sloboda.

 

(Goran Rem © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.