Goran Rem: PISMO DUBINSKOG OBZIRA / Miroslav Mićanović

Povjerenstvo ĐAKOVAČKIH SUSRETA HRVATSKIH KNJIŽEVNIH KRITIČARA, u sastavu Vlasta Markasović, Adam Rajzl i Goran Rem, između knjiga pristiglih na ovogodišnji natječaj, izabralo je najbolju hrvatsku književnokritičku knjigu, kojoj osnivač i nositelji susreta dodjeljuju Nagradu Julija Benešića za 2021. godinu…

MIROSLAV MIĆANOVIĆ: RONJENJE NA DAH, Meandarmedia, Zagreb, 2021., 310 str.

 

Miroslav Mićanović, pjesnik, prozaik, esencijalni „kvorumaš“, autor knjige eseja i kritika, naslovljene Ronjenje na dah, objelodanjene kod „hrvatskoga Gallimarda“ – također esencijalnoga „kvorumaša“ Branka Čegeca, kritičar je koji se uistinu intenzivno bavi književnom kritikom i esejistikom, intenzivno i stalno reagira na najnovije književne fenomene, ali mu je prethodećih tridesetak godina obilježeno i intenzivnim tkanjem kratkih i duljih tekstova kojima prilazi kao privremeno pojedinačnim estetskim fenomenima, koji su međutim i estetskim orijentirima samoga najsofisticiranijeg lirskoga stanja u hrvatskome pjesništvu uopće. U tom prostoru, jedne stogodišnje suvremenosti, u prostoru vrhova sofisticiranosti hrvatske lirike Mićanović piše o A. G. Matošu, A. B. Šimiću, D. Cesariću, Maku Dizdaru, o suvremenim klasicima Ivanu Slamnigu, Ivanu Rogiću Nehajevu, Arsenu Dediću, Danijelu Dragojeviću, Slavku Jendričku, Stjepanu Gulinu, ponešto mlađima Zvonku Makoviću, Branku Malešu, Miloradu Stojeviću, Milku Valentu, Goranu Remu, Delimiru Rešickom, Krešimiru Bagiću, opusnim odnosima u poeziji Branka Čegeca, te potkorpusnim statusima ukupnoga mlađeg pjesništva devedesetih (Marko Pogačar, Lana Derkač, Marija Andrijašević, Antonija Novaković, Tihomir Dunđerović…).

Poseban, već petnaestak godina, esejski kritičarski nastup, autorski prepoznatljiv u hrvatskome recepcijskom prostoru, Mićanović izvodi u radijskim emisijama, gdje bez pisanoga teksta pristupa čitanjima najnovijih knjiga i lucidno otvara suvremenost književnih estetskih pojava, što je nedvosmisleno vidljivo i ponuđeno u rukopisu knjige Ronjenje na dah.

Mićanovićev je stil gotovo dijaloški; on u svakom slučaju, dakle – svakom tekstu s kojim dijalogizira – postavlja pitanja, kao što postavlja pitanja i daje privremene odgovore – čitateljima, samoj koncepciji baš najsuvremenijeg čitanja i čitatelja. Mićanović pitanja i traži već predviđena u samim tekstovima koji su privukli njegovu esejsku pozornost. Nastoji izdvojiti pitanja koja tekst-predložak i eksplicitno postavlja. No, više od svega, Mićanovićevo se esejsko pismo sámo kreće poljima i gestom pitanja, gdje upravo samom čitatelju, jasnoćom upita, daje i kompetenciju ili kondiciju za zamah smjera kojim možemo poći. Tako se zapravo pojavljuje i trijalog tekstne igre, u kojem razgovaraju i prate tijekove kretanja značenja Kritičar, Čitatelj i Tekstni subjekt.

Mićanović najradije ili točnije uvijek svojim esejskim pismima tka već spomenuti trijalog, gurka čitatelja pročitati te sve autorske tekstove u kojima je i njegov esej već uživao, no već njegova estetsko-autorska dinamika postiže puno estetsko užiće literarnosti – i prije nego li odlučimo od Mićanovića otići k njegovim izabranim predlošcima.

Miroslav je Mićanović naraštajno quorumaš, kreće u knjigovno autorstvo lirikom u prvoj godini nastupa biblioteke „Quorum“ 1984., a prvu knjigu kritika bjelodani 1989. u naslovu Četiri dimenzije sumnje, kada svezak kritika potpisuje zajedno s Julijanom Matanović, Vlahom Bogišićem i Krešimirom Bagićem, za koju bivaju nagrađeni najznačajnijom književnom nagradom tadašnje države – 7 sekretara SKOJ-a. Nakon Čegecova začinjavačkoga zamaha projektom Quorum, preuzima 1991. uređivanje svih kvorumovskih linija i tamo ostaje 15 godina zapamćen kao urednik koji pozorno prima autore i rukopise, odgovara i komunicira te pozorno i produktivno otvara nizove tekstnih i podprojektnih komunikacija. Prirediteljski, pak, a to je ono gdje se kritičarski um najbolje i najbliže predlošcima snalazi i uživa, potpisuje i za inozemne kontakte važne naslove, a tihu no projektivno temeljnu moć pokazuje kada s Brankom Čegecom priređuje panoramu suvremenoga hrvatskoga pjesništva Strast razlike – tamni zvuk praznine iz 1995. Posebno izdvojenim potpisom priređuje Utjehu kaosa, antologiju suvremenoga hrvatskoga pjesništva, u produkciji Zagrebačke slavističke škole 2006. godine, osiguravajući visoku referentnost hrvatske lirike u međunarodnom okružju.

Riječ je o odličnom i kompletnom piscu, pjesniku koji je dobio i najvažniju hrvatsku nagradu u prostoru lirike – Goranov vijenac za pjesnički opus – te je riječ i o autorskom kritičaru, već nagrađenom Poveljom Julija Benešića na našim susretima, riječ je napose o autorskom kritičaru s punim nacionalnim, regijskim i nadregijskim uvidom, s golemim kontinuitetom osvrta na autore poput samog matričnog AGM-a kojemu se svečano-autorski, kao gost književnik na međunarodnom znanstvenom skupu, obratio na Danima AGM-a u Tovarniku prije osam godina, procesualno temljeno misleno javio Antunu Branku Šimiću, zatim na Danima Dobriše Cesarića prije osamnaest godina u Požegi govori o osječkom školovanju, a o Slamnigu je mogao govoriti i na Slamnigovim danima u Osijeku-Vinkovcima-Pečuhu-Budimpešti-Poznanju, krećući se stilom od nehaja i suprotstavljenosti, dok se igrom i opasnošću kreće uz umnažanje koje igra lirika Nikole Kraljića. Pravom mićanovićevskom, sintezno-analitičkom kombinacijom, zaokupljen je i labirintom vremenitih pokreta Maka Dizdara.

MIROSLAV MIĆANOVIĆ (slobodnadalmacija.hr)

Kad je riječ o autoru Miroslavu Mićanoviću, piscu i pismu sofisticiranja i mudrog kultiviranja hrvatskoga književnog prostora, s pravom možemo očekivati da će i knjiga Ronjenje na dah potvrditi njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti, a pri tome procesno i procesualno slušajući pitanja koja postavljaju tekstovi koji su u njenu iščitavanju. O Kritici samoj, ova knjiga također, ušuškavajući se u ugodu i povlasticu čitanja, stalno domišlja i time kontinuitet Đakovačkih susreta dobiva laureata zahvaljujući kojem i dalje uživa u svojoj povlastici primanja i praćenja ovakvih autorskih potpisa, punih esejizma, punih upućenosti i punih puncatih pluća spremnih na duga i sve užićevnija ronjenja na dah.

Uz Dragojevića Mićanović misli o čitatelju, uz Gulina o odustajanju, uz Jendrička o krležijanstvu, uz Makovića o melankoliji, uz Bigu o otkrićima, uz Sonju M. o šutnji, uz Stojevića o čudesnosti, uz Valenta o interveniranju, uz Sanju Pilić o kolokvijalemima, uz Dubravka Pušeka o Celanu, uz Rema o filmu, uz Đurđevića o drugosti, uz Bagića o umoru, uz Šodana o uzaludnosti, uz Roklicera o zavjereničkom duhu, uz Gromaču o samoironiji, uz Rogića Nehajeva o onkrajnosti, uz Ivankovića o uzbudljivosti, uz Čegeca o temeljnom znaku.

I bez obzira na to je li kod strategemski-tematološkog Miroslava Mićanovića riječ o izranjanju iz Quorumova esencijskog Projekta, ili o kulturalno-metodološkoj eksploziji kroz panoramu Strast razlike – tamni zvuk praznine, ili o međunarodno-rigoroznoj afirmaciji antologijskoga izbora u Utjehi kaosa, bez obzira na te punktove, kao i punktove njegova uredničkog i nadasve uglednog povjerenstvenog djelovanja, bez obzira na sve to – Mićanovićevo je pismo upravo pismo dubinskog OBZIRA, stalnog morfologiziranja pokreta u tekstnom jeziku predložaka, ono je uočavanje i sukretanje svijetom teksta kao paradoksnog i vedrog leđnog kraula svijeta kao teksta.

 

(Goran Rem © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.