Ivan Bošković: OPSEŽNA POLEMIČNA KRONIKA KNJIŽEVNIH ZBIVANJA / Đuro Vidmarović

ĐURO VIDMAROVIĆ: KAKO UBITI SARMATSKOG ORLA, I-II; književni prikazi, osvrti i polemike (izbor), Naklada Bošković, Split, 2021.-2022..; I. (1978.-2008.), II. (2008.-2021.), 324 + 266 str.

 

Ova dvosveščana knjiga nije nova ni nepoznata, barem onima koji sustavnije prate hrvatsku književnost i kulturu, ali i autorov rad. Obuhvaća poveći broj tekstova što ih je autor objavio na portalima i u manje dostupnim medijima, pa njihovo oknjiževnje pruža pogled na autorovo stvaralaštvo, ali i na imenā i djelā za koje glavni mediji i njihovi urednici nisu pokazivali niti pokazuju osobito zanimanje. Dijelom jer je nerijetko riječ o manje poznatim imenima i djelima, a dijelom jer još uvijek postoji zazor spram pojedinih imena hrvatske književnosti i kulture koja se – voljom hrvatskoga ideološkog uma, od kojeg ni književnost nije izuzeta – ne uklapaju u dominantni ideološki/kulturološki narativ. Gotovo kao i njihov autor koji je, iako jedno vrijeme predsjednik najdugovječnije hrvatske književne udruge, DHK, a usto i hrvatski diplomat, također marginaliziran. Naime, dominantni hrvatski ideološki um, dobro raspoređen po medijima i televizijskim/radijskim postajama, uz neskrivenu potporu umreženih udruga i aktivista i uz novčanu potporu pripadnoga Ministarstva kulture i medija, iz javnosti je gotovo isključio sve što se ne uklapa u prevladavajući ideološki obzor. Pozivanje na različitost i pluralizam mišljenja, koji tobože zdušno zagovaraju, pri tome nije do li priča u koju ne vjeruju ni oni koji je svakodnevno medijski orkestriraju. Stoga nimalo nije čudno da su stranice kulturnih rubrika uglavnom rezervirane za naslove uvijek istih imena među kojima su i ona čiji (umjetnički) kapital teško može izdržati ozbiljniju kritičku ili znanstvenu provjeru.

Unatoč takvim okolnostima ipak se, makar i sporadično, pojavljuju (i) naslovi koji hrvatski književni i društveni život čine življim i bogatijim, koji – postrance od isključiva društvenog mišljenja – zagovaraju druge i drukčije vrijednosti i kao takvi imaju svoju publiku te zadovoljavaju njihov ukus i očekivanja. Premda je počesto riječ o naslovima skromnih umjetničkih sastojaka, ne treba smetnuti s uma da kulturu ne čine samo velika djela, ma što god da se pod time mislilo, nego i ona koja progovaraju o kulturnoj živosti malih sredina. Koliko god njihova vidljivost ne prelazi granice lokalnih zajednica, lako se može uvjeriti da je među njima i sadržaja značajnijih no što se to može očekivati od zajednice iz koje su potekle. Potvrđuje se, po tko zna koji put, da književnom životu i kulturi pridonose i velika djela velikih imena, kao i ona manja za koje je rezervirano mjesto u svijesti ljudi sredine iz koje su potekla, u najboljemu slučaju u herbarijima lokalne memorije.

Povod ovim riječima je gotovo šest stotina stranica ove vrijedne knjige koja dokumentira da postoji druga književnost osim one medijski nekritički eksponirane, da postoje i druga imena osim onih za koje su rezervirane stranice hrvatskih kulturnih medija, koji su nagrađivani, filmizirani, predstavljani na kazališnoj sceni, sajmovima, festivalima i sl. Koja argumentira da je hrvatska književnost složenija od one slike što nam je medijski (centraliziran i zagrebocentričan/„metropolski“) um nastoji prikazati.

Knjiga Kako ubiti sarmatskog orla sastavljena je od dva dijela; u prvi su (324 str.) uvršteni autorovi književni prikazi, osvrti i izbor polemika od 1978. do 2008. godine, a u drugi (266 str.) književni prikazi, osvrti i izbor polemika od 2008. do 2021. godine. Na samome početku autor navodi da neki tekstovi uvršteni u knjigu nisu mogli biti objavljeni u vrijeme njihova nastajanja jer nisu bile povoljne „političke prilike“ pa su ih urednici odbijali, drugi put se urednici s njihovim sadržajem nisu slagali, a treći put nisu objavljivani „zbog toga što njihov autor ima prevelik nos i predugačak jezik“. Polazeći od postavke da „nema demokracije, ali ni književne živahnosti bez razmjene iskustava i stavova nešto oštrijim riječima“, Vidmarović navodi da je gotovo pogubno ne reagirati na „književnu laž, objedu i herostratizam“ jer tako „oni ulaze u sustav vrijednosti naše književnosti“. U navedenim riječima krije se i autorova želja da ukaže na djela koja je “kanonska“ kritika – ma što god to značilo – „prešutjela i odbacila zbog afirmacije lijepoga, dobroga i svetoga“.

Već i površan pogled otkriva da knjiga obuhvaća širok raspon tema, imena i problema, a pristupa im primjerenim književnim diskursom s feljtonom, prikazom, polemikom, komentarom, reagiranjem, pismima kao prepoznatljivim izričajem, uvijek sa željom – što uvijek i nije bilo lako niti dobrohotno prihvaćeno – da se stvari stave na svoje mjesto! Knjigom su obuhvaćena široka interesna područja autorova, u prvome redu književnost, u domovini i izvan nje, hrvatski kulturni i nacionalni identitet, prešućena pa i „zabranjena“ imena, pojave i slično, koji su privukli interes javnosti ili su bili posve prešućeni i svođeni na njima neprimjerene okvire i mjerila. O potrebi da se književnost, i cijela umjetnost, ne svodi na rubrike, poglavito ne po mjeri političkoga diktata, a u hrvatskoj je politika sve i sve je politika, kako je pisao Marjanović još 1913. u pismima iz Beograda, Vidmarović progovara o dijalektalnoj književnosti koja još uvijek nije stekla primjerenu recepciju i odgovarajuću pozornost književne znanosti, tim više jer su to često vrijedna umjetnička i kulturna baština našega jezika, a ne subliteratura, kako se može čuti. Ili pak kada se to književno i kulturno blago nastoji nasilno prisvojiti, kao što to gotovo dva stoljeća rade istočni susjedi, uporno i dosljedno, mimo svake pameti i razloga, negirajući naš jezik, našu književnost, pa i onu iz najstarijih vremena. O čemu je, da podsjetimo, Veliki Matoš ustrajno pisao i polemizirao, sa Skerlićem i drugima, braneći pravo na hrvatski jezik i njegov identitet čak i u doba kada su političke okolnosti zagovarale jedinstven jezik i jedinstvenu naciju. Matošu kao svjedoku hrvatskoga etničkog rasuća Vidmarović u knjizi posvećuje instruktivan članak, poticajan i dobrodošao mnogima koji olako zaboravljaju svoje korijenje i svoje nacionalno određenje. Govoreći naime o Matošu, Vidmarović se osvrće i na zlouporabu njegova imena i djela na međunarodnoj konferenciji od strane P. Matvejevića, ne propuštajući istaknuti da je sve ono što je zagovarao Matoš nespojivo s idejama koje (je) zagovara(o) Matvejević, poglavito kad je riječ o hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Istom autoru Vidmarović se obraća i kasnijim člankom u kojemu propituje njegove i Vujićeve ideje, imenujući ih borcima za novo bratstvo i jedinstvo. Povod za priziv Miroslava Krleže zapuštenost je njegove kuće i dvorišta; u toj nebrizi autor iščitava metaforu za posvemašnju zapuštenost cijele hrvatske kulture, a priziva i Araličin roman Fukara vidjevši u njegovim junacima aktere sličnih osobina, koji se teško mire s današnjom hrvatskom zbiljom. Štoviše, u jednom od tih likova i najbezočnijih Araličinih kritičara on vidi „lešinarskog mrzitelja svega što je hrvatsko“ i „paradigmu naše sramote“. A u samomu romanu pak „roman o hrvatskoj nesreći, o kroatofobskim ideologijama koje su se oduvijek lijepile za hrvatske intelektualce, čineći ih zatornicima vlastite nacije i moralnim nakazama“.

Osvrće se, polemički, i na poznatu antologiju U ovom strašnom času, koja je imala različitu recepciju i provocirala pitanja zašto je uopće sastavljena. Vidmarović se osvrće i na Cvetnićev nagrađeni  Kratki izlet, ne skrivajući da ga je posebno zasmetao autorov opis naših boraca i njihovo izjednačavanje s pripadnicima srpskih paravojnih snaga i usporedba s neprijateljima. Predbacujući mu „bijeg u petu kolonu“, zaključuje: „Bez obzira na herostratsku knjigu koju je napisao, on je, ipak, dao veći doprinos borbi za nacionalnu slobodu od firme ‘Mandić & drugovi’. Neka ga je muka natjerala na ovaj čin. Ne vjerujem da je u obranu Domovine pošao ispunjen zlobom koju je iskazao na stranicama knjige. Nešto se u međuvremenu dogodilo što je branitelja potaknulo da krene u pravcu pete kolone. Nešto strašno, neka narcistička drama, jer rodoljublje je osjećaj koji se teško lomi“. Osim što otkriva da su Vidmaroviću nacionalni/domoljubni i kršćanski/vjerski kriteriji ljepote i ljudskosti uvijek ispred ostalih kriterija, navedena ocjena, makar na kraju za autora i imao razumijevanja, teško da može izdržati iole ozbiljniju provjeru!

Poveći članak Vidmarović posvećuje književnoj sudbini Anđelka Vuletića, Brešanu (o romanu Astaroth, u čijem sam nagrađivanju i sam sudjelovao! i o kojemu i danas mislim drukčije od Vidmarovića, ali i mnogih drugih koji su sadržaje umjetničke stvarnosti djela nastojali pripisati današnjoj hrvatskoj stvarnosti), potom o Miljenku Stojiću i njegovim britkim opservacijama i zapisima, o Biletiću kao prvome imenu „književne Istre“, Tomičiću, Pavlu Račiću i njegovu romanu (historijskom romanu pučko-popularnog predznaka) Ličani, čakavskim stihovima Car-Matutinović, Bartoliću, Pešordi i poemi Baščanska ploča koja se „ne može svrstati samo u nacionalne okvire“ jer se „Proslovom i Zaslovom utkiva u univerzalnu kršćansku istinu (…) koja je univerzalna“, o Vučemilu…

U drugoj knjizi Vidmarović piše o T. Žigmanovu (u povodu Nagrade „Fra Lucijan Kordić“), o hrvatskom pjesniku iz Mađarske Stipanu Blažetinu, Igoru Šipiću, Ljubici Kolarić-Dumić, Diani Rosandić, Bilosniću, Ricovu, potom opet o Bartoliću i pomurskim hrvatskim piscima iz Mađarske, o Balentoviću, Brataniću, Aralici i njegovu romanu s temom o hrvatskoj dijaspori u Americi,  N. Nekić, R. Kupareu i B. Brezinščaku-Bagoli, A. Vuletiću, J. Bratuliću i njegovoj knjizi Svetost i čovječnost, I. Tolju i S. Nikčević koja će svojom studijom u pitanje dovesti prevladavajući kanon iz kojega su isključena djela koja ističu lijepo, dobro, vjersko i sveto u umjetnosti…

Ovaj kratak osvrt ne opisuje sve dimenzije knjige, a one su u načinu na koji su pisane, u Vidmarovićevu ustrajnom zalaganju za književne vrijednosti domoljublja, vjerskoga morala, dobrote i ljepote, a postrance dominantno prevladavajućih književnih istina i sl. U ovim osvrtima i polemikama, a neki su gotovo prave književne studije, Vidmarović je dobro informiran autor; u polemikama njegov je nastup nepokolebljiv u obrani vrijednosti za koje se zalaže, možda ponekad čak i isključiv u stavovima. Vidmarovića nerijetko zanese lijepa misao, dobar stih, poticajna asocijacija, pa iz vida izgubi cjelinu djela, kontekst u kojemu djelo nastaje, no to je sudbina svih intervencija i novinskih istupa. No, kada piše opsežnije osvrte i članke, on je nadasve informativan, razložan i uvjerljiv u argumentaciji.

Ovo vrijedno izdanje kronika je – autorski prepoznatljiva – književnih zbivanja, pojava, imenā i djelā od kojih su mnoga prošla ispod radara dominantnih medija. Premda sam o mnogim imenima, pojavama i knjigama i sam pisao, čak i posve drukčije od autora, s radošću sam iznova prelistao meni nepoznate članke koji svoga autora legitimiraju značajnim imenom i sudionikom društvenoga, književnoga i kulturnoga života. K tome, vrijednim kulturnim poslenikom koji zdušno i ustrajno svjedoči kulturu svoga naroda, poglavito kada se pod književnim ili sličnim ruhom želi dovesti u pitanje njezino značenje, povijesne vrijednosti i svekoliko pravo na postojanje, na identitet. A to je ono što ovoga autora posebno legitimira i što višestruko opravdava tiskanje knjige.

 

(Ivan Bošković © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.