Josip Sanko Rabar: AUTOREFLEKSIVNO PJEVANJE IVANA BABIĆA

IVAN BABIĆ: UMJETNO DISANJE, Naklada Bošković, Split, 2020., 79 str.

 

Ivan Babić rođen je 23. ožujka 1961. u Imotskom. Zavičajno mu je mjesto Studenci (Imotska krajina). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je  filozofiju te ruski jezik i književnost. Diplomirani je knjižničar.

Prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskoga jezika za časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Objavio je i knjige prijevoda: A. S. Puškin: Pjesme-Bajke-Drame (2002.), O. Mandeljštam: Razgovor o Danteu (2011.), Iznad svojega korijenja – izbor iz ruskog slobodnog stiha (2019.).

Sudionik je mnogih pjesničkih festivala. Zastupljen u nekoliko suvremenih antologija hrvatskoga pjesništva. Prevođen je na njemački, španjolski, bugarski i makedonski jezik.

Do sada je objavio pet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014. i Pogledi, 2016.

Godine 2015. dobitnik je Nagrade „Tin Ujević“ za knjigu Koncepcija vrta. Član je DHK. Trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, Sesvetskog pjesničkog maratona i projekta Stihotron.

Zbirka Umjetno disanje najnovija je njegova knjiga. Moto je uzeo od Z. Baloga: „umreš nema te, a pjevaš / tvoj glas te / doziva“. Duhovna je vječnost pjevanje, pa te napisano doziva. Sadržaj je podijeljen u osam ciklusa: Frekvencija pjesme, Umjetno disanje, Riječi, Život, Daljine…, Drvo života, OtacSin, 12 vodoravno.

Frekvencija pjesme svojevrsno je pjevanje o pjevanju. Autorefleksija pjesme. Riječ je o misaonoj i duhovnoj poeziji. Ljepota i sklad misli bitni su, iako nerijetko ostavljaju puls aritmije riječi. Babić prepoznaje vlastitu pjesmu u crti beskraja u daljini. Ponekad koristi obrat smisla kao u sintagmi: „noćna huka vremena“. „Papir uvijek ostaje nevin / beživotnom bjelinom.“ Personificira stihove: „Stihovi će sve oprostiti / stihovi za početke stvoreni / oduvijek od svega slobodni / od datih obećanja / straha krvi i olova“. U pjesmi Ljepota piše: „Noć je. Rastvorene latice / pulsirajuće antene / usmjerene su u mračne dubine / što se mogu dohvaćati / samo beskrajnim upitom, / trajnim neuzvratom odgovora.“, što je poetski mistični paradoks. Takav je paradoks i „pjesma usporava vrijeme i vraća ono što se ne vraća“. Uglavnom su to sasvim slobodni stihovi. Obraća se nekom koji je također s njime pisao svoju pjesmu. Već tu nailazimo ponekad na upravni govor nekom drugom nepoznatom, nekakvom alter egu, koji će se tek s vremenom u ciklusu OtacSin jasno otkriti kao Bog. Piše mu: „I ti si pisao svoju pjesmu / i nije joj bilo ravne / dok je bila nijema / dok je neostvarena i nestvarna / zastajala u grlu“.

U ciklusu Umjetno disanje opjeva svoje djelovanje na prirodu zajedno s alter egom ili Bogom. Priroda i djelovanje na prirodu puni su simbolike. Tu nalazimo sjećanje na obradu drva i paljenje vatre. Plamičak u šiblju raspiruje usnama što je nalik na pružanje umjetnoga disanja, a to je daleka asocijacija ljubavnoga poljupca ili primanja poetskoga nadahnuća. Za moto ciklusa uzima stihove M. Strand: „Tvoja usta bila su ondje, / Ali ti nisi bio ondje. / Kad je netko govorio, nije bilo odgovora.“

IVAN BABIĆ (dhk.hr)

U ciklusu Riječi, život, daljine… kao moto uzima citat iz kineske mistike I chinga: „S obzirom da se neće vjerovati u ono što se govori, onda je zaludno govoriti.“ Tako I chingom obznanjuje samo jedan od mnogih utjecaja mistike na svoje pjevanje. Nailazimo na poetsku samokritiku, obraća se Bogu vrlo diskretno i pritajeno ispovijedajući prazninu u svojim riječima. Zanimljivo je to da za rijetke i često nepoznate riječi koristi fusnote. U pjevanju o pjevanju nastaju simbolička značenja i pjesme pune poetske atmosfere. Ponekad opjeva nostalgiju za djetinjstvom u prirodi punoj simbolike, i pri tome spaja suprotnosti. Spaja molitvu, bunilo i strepnju, ljepotu, ali i bogatstvo i jednostavnost misli. Siječe drva, obrađuje bilje i pali vatru sa svojim alter egom ili Bogom. Alter ego kojemu se obraća ispočetka je zagonetna ličnost. U pjesmi „riječ i život“ piše „u rupe / i pukotine zidova / si ih skrivao / u stare kredence / i prašnjave ladice / odlagao / u vreće / i kartonske kutije / trpao / u cijevi“, „pa bi ih“, „iz starih okova i pragova / poput čavala / trgao i čupao / meni pod noge / kao užarene račve bacao / a ja bih se odmah / na posao dao / i po svojoj ih volji / oblikovao / jer tada o životu / i riječima / još ništa / ama baš ništa / nisam znao“. Događa se suradnja u supisanju s Bogom. Žao mu je što je nadograđivao svaku Božju priču. Prema prirodi i gradnjama odnosi se s puno osjećajnosti i stihovi/rečenice su bogate asocijacijama.

U ciklusu Drvo života građevni i radni materijali poetski se uspoređuju. Nailazimo na alkemijska pretvaranje jednih tvari u druge, što završava mistikom „ja kao ti / tikaoja / alkemija /zamjenicā / i zakovicā“. U pjesmi „ništa i nešto“: „nešto kao iz ničega nekako nastane i može postati sve što ti treba za kraj i za početak“. U pjesmi „ljepilo“ piše: „dijete sam / preda mnom papir / u ruci olovka / utiskujem slova / ali izmiču i klize / slažem riječi / ali otpadaju“. „ipak, dijete sam / i vjerujem u čuda / u bilo što“. I tu susrećemo autorefleksiju pisanja, pjevanje o pjevanju. Obraća se Bogu: „Toliko sam puta učinio drugačije / vjerovao da znam bolje / tvojoj ideji prilazio svisoka / izokretao joj perspektivu / nadograđivao svaku tvoju priču. / Uska staza kojom smo hodili / najčešće mi je bila preuska / široka preširoka“.

Ciklus OtacSin nadahnut je Biblijom. To se može naslutiti već iz naslova pjesama: Getsemanij, Davanje, OtacSin, Božić je, Tišina, Molitva, Monade, Dok sam se tražio. Propituje Isusovo ponašanje u Getsemaniju. Prelazak jedne suprotnosti u drugu. Opjeva davanje euharistije. Tu se često obraća Bogu, pa je riječ o originalnoj i mističnoj vrsti molitve. Kao i molitva da ga oslobodi svega, čak i slobode. Pjesma o Božiću je Bogotražiteljska. U pjesmi Tišina parafrazira Ivana Evanđelista: „u početku bijasmo tišina / i tišina bijaše od Oca / i tišina bijaše Otac / i mi bijasmo tišina“. Prirodne pojave simboliziraju duhovna stanja. Obraća se Ocu, koji je umnik bitisanja i zaumnik nadahnuća pisanja, što se pretvara u molitvu da mu udahne udah. Ponekad vidimo erotičnu poeziju između čovjeka i Boga, punu želje da budu jedan s drugim.

JOSIP SANKO RABAR (dhk.hr)

U ciklusu 12 vodoravno pjesma Pijetao je zagonetna asocijacija iz evanđelja. Ponekad opaža poetske prizore u svijetu oko sebe, draž i ljepota je u njima samima. Nerijetko originalno povezuje riječi kao što je „začuđujuća budnost odsutnosti“. Ponekad niže personifikacije: „ledeni vjetar urliče iznad krovova, jeca u rašeljkama jauče zaumnim glasovima“. U pjesmi Imati i(li) biti asocira na pogrom hrvatskoga povijesnog „križnog puta“ snažno, jednostavno i originalno. U pjesmi Palilampaš spaja riječi u jednu riječ mističnoga ugođaja. Ponekad zalutaju nadrealističke misli. Ponekad upadnu riječi na ruskom. U posljednjem ciklusu asocira, parafrazira ili spominje rusku pjesnikinju Marinu Cvetajevu. Citira i Borisa Marunu: ta je tvoja pjesma „najviše o ničemu“.

Autorefleksivna poezija Ivana Babića izriče sebe, a ujedno i nerijetko originalnu i samosvojnu poetsku mistiku. Dominira pisanje o pisanju. Ali uvijek različito i izvorno.

 

(Josip Sanko Rabar © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.