Josip Sanko Rabar: ČAROBNE PREOBRAZBE ONOSTRANOSTI / Ružica Martinović-Vlahović

RUŽICA MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ: STVARI ONKRAJ STVÁRĪ, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek, 2020., 102 str.

 

Stvari onkraj stvari nova je, peta zbirka pjesama Ružice Martinović-Vlahović, književnice i liječnice. Lirsku intonaciju i simboliku možemo ponekad opaziti čak i u njezinim romanima. Još davne 1974. godine, dok je bila studentica medicine, i družila se u katoličkoj zajednici mladih na Jordanovcu, kojoj je pripadala i moja malenkost, napisala je svoju prvu pjesmu naslovljenu Psalam. Objavljena je u našem listu mladih Jordan i potom uglazbljena. Ta se pjesma proširila među vjernicima u Hrvatskoj. Usprkos toga početnog vjerskog uspjeha, sve ostale pjesničke i književne zbirke čekale su s objavom tek nakon 1990. godine. Osobito je intenzivno propisala nakon što je otišla u mirovinu pa već sada iza sebe ima ne jako velik, ali ipak bogat opus.

Već u pjesmi Psalam izrazila je svoju predanost Bogu, divan osjećaj Njegove blizine i neosporan književni talent.

Zbirku Stvari onkraj stvari čini pet ciklusa pjesama: Stvari onkraj stvari, koji obuhvaća 15 pjesama; Metamorfoze kamena, u kojem je 11 pjesama; Kako volim obično, koji uključuje 13 pjesama; Cijela sam od zvona satkana, koji sadrži 18 pjesama i Odrazi u kojemu je 16 pjesama.

Naslov prvoga ciklusa nosi čitava zbirka, a isti je naslov prve pjesme u prvome ciklusu. Time je pjesnikinja posebno označila taj naslov da imenuje cijelu zbirku. Te stvari su istovremeno stvarne i nestvarne. A to nije jedini spoj proturječnog u zbirci. Više puta koristi jedinstvo suprotnosti, paradokse i oksimorone. Što je srodno poetskoj mistici.

Evo „sadržaja“ spomenute pjesme: Stvari onkraj stvari / čudesno nebrojive i nestvarne, a stvarne / oko nas, a u nama, ali i bez nas mogu biti / daleko, a blizu – zapravo su tu! / ne daju se uzeti, a tako bi nam trebale / neshvatljive, neuhvatljive / iako se ponekad lijepe za prste / nevidljive, nečujne, šutljive, a rječite / ustvari, ni u riječi ne stanu, ni u slova / one su između riječi, između sati / u mrtvom kutu vremena… / daju nam slobodu, ali svejedno / ne želimo bježati od njih / jer ova je žudnja obostrana / i ne gubimo nadu kako ćemo ih jednom / pronaći skrivene u samom srcu stvari. // Stvari onkraj stvari čekaju na nas / trebaju naše ruke i misli – ponekad / nas čitave trebaju – a slutimo, zapravo znamo / jednom će nas i glave stajati!

Dopunski smisao te pjesme dobivamo u ciklusu osamnaest vjerskih pjesama Cijela sam od zvona satkana, o obostranoj žudnji Boga i čovjeka.

Poezija Ružice Martinović-Vlahović izrazito je misaona, koja nas daruje ljepotom misli. Ali i simbolima, metaforama i aluzijama bogatim značenjima. Površne motive nemoguće je pobrojiti. U čitavoj zbirci prirodne pojave često personificira, što daje ozračje prisutnoga Boga. Premda joj nipošto nisu sve pjesme eksplicitno duhovne, vrlo česte personifikacije i čarobno ozračje znatnim dijelom usmjeruju ovu poeziju ka onostranosti.

U prvome ciklusu Stvari onkraj stvari bavi se stvarnošću što se proteže u onostranost, kako onom izvanjskom, u koju iz dana u dan urastamo, tako još i više onom unutarnjom koja nas ispunja. Tu se govori ponajviše o poetici samoj kao metafizičkoj supstanci, o riječima, samoći i smrti.

RUŽICA MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ (posavskahrvatska.hr)

Među inim onostranost gradi jedinstvom suprotnosti i paradoksima: stvari onkraj stvari nestvarne su a stvarne, daleko a blizu, šutljive a rječite. Čudi se kratkoći života. U pjesmi Let poete među inim piše: živimo tek jedan nebeski dan. / I dok srčemo mistične nektare dozrele u srcu noći / ticalima onkraj rubova slijepo lovimo / titraje vječnosti… I najmanji / od njih možda bi mogao / – promijeniti svijet! U pjesmi Pjesme piše: Pjesme su jedina stvar koja nije stvar / jedina, koju bi možda smjeli pronijeti / mimo ruba stvari, u onkraj.

Piše i o samoći u doba korone: i čini se, na trenutak, nepovratno je daleka od nas smirena bezbrižnost daljina… Pjeva i o smrti, sveprisutnoj od začeća, posvuda je. Piše o čežnji: svaka čežnja odgađa smrt /…/ ona jasno kaže i kad nema riječi / i u snu je stvarna, u stvarnosti sanja / ona znade prečac do najdaljeg zdanja / most je preko vode, lađa preko mora…

I u pjesmi Svjetiljka u Širokoj, u ozračju jeseni, spaja suprotnosti: Jedan trenutak / kao znak / bezmjeran barem toliko koliko i prolazan / ispunjen, a prazan…

Ponekad je ulovi strastveno poetsko nabrajanje. Ili piše: Ništa od toga pa i više doprijeti do riječi neće moći ako je već usmrti – zaborav! Onostranost je spasonosna i ona čuva od zaborava.

U čitavoj zbirci izrazito dominira slobodan stih. Ponekad, sasvim rijetko, pojavi se rima. Piše o Borgesovim snovima, pa tu spominje Josipa Egipatskog, proroka Danijela i samoukoga Freuda… Borges joj je najdraži od njih zato što sanja riječima. Često pjeva o prelasku u onostranost: Vrijeme je da zagrlimo svoju samoću / i čvrsto je privinemo k sebi / jer kad dođe naše vrijeme / ona će nas pronijeti / kroz veliku samoću prolaska…

U drugome ciklusu nazvanom Metamorfoze kamena dominira fasciniranost kamenom, koja potječe iz autoričina djetinjstva na obali Neretve. Kamen je naoko nepromjenjiv i čvrst, ali se ipak mijenja, usitnjava i pomiče, poprima boje i oblike. On autoricu preobražava, duhovno je prorasta i oblikuje njezin unutarnji krajolik. Kamen opisuje čudesnim preobrazbama, pri tome kao da je živ. U pjesmama Metamorfoze I i II s njime se poistovjećuje. Posebno dolazi do izražaja misaonost te poezije. Poistovjećuje se s raznim vrstama kamena i to kamenčićem, glatkim i skliskim kamenom, oštrom stijenom, pravom stijenom. Svaki kamen u sebi ima barem zrnce vječnosti, uključujući i bijeli grob. Pjeva i o kamenim kućama, o fosilima koji spavaju u kamenu.

Vrijeme se produžuje u nedogled. Susrećemo personifikacije i originalne složenice simbola. Ali i ozračje prolaznosti vremena i stvari. Ponekad složenice nespojivih suprotnosti. Stvari se preobražavaju u osjete vida, zvuka, vonja i mirisa.

Treći ciklus Kako volim obično govor je o ljubavi, onoj običnoj svakodnevnoj, dozreloj u normalnoj svagdašnjici koju s godinama sve više cijenimo. Kako sama piše: „Pjesmu s tim naslovom napisala sam prošle godine kad još nismo ni znali koliko će nam ono ‘normalno’ nedostajati.“ Pjesma je uvrštena u zbornik prošlogodišnjih jedanaestih susreta „Stjepan Kranjčić“.

Iznova meditira nad prolaznošću i protokom vremena. Nailazimo na paradoksalne obrate smisla, nešto sasvim obično postaje neobično dragocjeno. Simbolika prirodnih pojava otvara se onostranosti, a vrijeme beskonačnosti. Kao i obično, bogata je originalnim izvornim metaforama i simbolima. Poezija često duhovna, no gotovo uvijek misaona, koju prate originalne misli. Spaja naizgled nespojive riječi. Nerijetko je ozračje nostalgija za djetinjstvom s ušća Neretve.

Mali ugriz u usnom kutu govori sve o budućoj ljubavi. Stvari i ljudi rastvaraju se u san i svjetlost. Ružica piše: Zašto si me poveo na let? / Jer u visinama, nisam tada znala, / nema stajanja – ili se leti, ili pada.

Većina pjesama su novijega datuma, no neke su pjesme stare još od početka ovoga stoljeća. Kao Silvestrovo (2003.): Noć se odmata: crni baršun i bijeli saten / za jednu noć posuđen. / U nedirnuti sag zvon se upija / i ne ostavlja baš nikakav trag.

U Staroj ljubavnoj pjesmi pjeva o ljubavi, ali i spaja suprotne doživljaje: A ljubav, što li je? – uvijek mladi snovi / na starom jastuku, na rumenoj opni usne čarobni prah / mali osmijeh, napukla riječ, trzaj nutrine / suspregnuti dah, titraj iskričave fatamorgane – / hrliš joj ususret, a ona uzmiče / gaziš po vlastitim snovima / u praznom hodu postojanja…

Pojave otkrivaju bogatstvo smisla, suprotnosti se nadopunjuju, simboli se paradoksalno pomiruju, radost prelazi u žalost, a žalost u radost, užitak u bol, a bol u užitak. Pjeva o smrti što nas privlači, smrti sjajnoga pogleda što se preljeva žeđi, s purpurnom maglicom u očima, odsjajem repatice.

Četvrti ciklus Cijela sam od zvona satkana sadrži duhovne pjesme u kojima se često izričito obraća Gospodinu. To su onda molitve vrlo široko shvaćene i izrazito poetske. Ciklus počinje pjesmom Angelus koja je na šestom „Kranjčiću“ 2014. dobila drugu nagradu za poeziju. U njoj dodiruje čisti supstrat duhovnosti: Zastao je grad / između jave i sna, / u trenutku bezvremena; / gdje vrijeme se ponekad / u istinu pretvara: u časak pohoda, / u lahor prolaska. / I sadašnjost je tijelom postala! / A tijelo je nestalo, više ga ne osjećam: / cijela sam od zvona satkana! / Treptaj nebesa, uzdah vječnosti, / bljesak Božjeg pogleda; / nanos daška s anđelskih krila / na lice svagdanja. / Džepni se sat zatvorio: / nebeske ure zlati se svod. / I vrijeme nevidljivo – krene ponovno…

Pjesma Mir u nemiru molitva je: Daj mi mir u nemiru, Gospodine / kad već mir u miru ne umijem prepoznati. / Usred mojih nemira spusti / barem jednu mirnu kap / životom prokrvljenu riječ / u blijedo tkivo nutrine / što je čudesno lako obojiš / bojama ljubavi. Itd.

Ponekad razgovara s Bogom: – Tko si ti, ustvari? – upitat ćeš me ponovno – / možda promucam dvije-tri riječi, promrsim nešto / ili zašutim… i zasigurno neću znati… / No svejedno, sve da i ne znam tko sam / i to bezimeno ništa glavno je da Tebi darujem.

Autoričine su duhovne pjesme trenutci prisnosti s Bogom i ljudima. Obraća se Bogu ili pjeva o njemu, puna Božje blizine. Ipak, neke vjerske pjesme odudaraju od spomenutih motiva, kao O Mariji, Anđeo smrti ili Božićni nokturno. A obraća se i Djetetu Isusu.

Peti i posljednji ciklus Odrazi opjeva njeno druženje s prirodom, bilo u mediteranskom okružju na moru ili na obalama dviju njezinih rijeka Neretve i Save, ili pak na ulicama Slavonskoga Broda, grada u kojemu odavno živi.

Pjesme su uglavnom naizgled profane, ali prepune personifikacija i čarolija. Kao kad pjeva o moru s kojim se u ljubavi druži, i koje na taj način personificirano, pa čak i nehotice, simbolizira Boga. Nostalgično se sjeća djetinjstva i mladosti. Gorko svjesna svoje starosti: „koja sam skoro već prošlost sama“. To se osjeća i u pjesmi o Mjesecu: Dnevni Mjesec – nekoć do grla / ispunjen svjetlošću – a gle ga sada! – / lutka blijeda lica / bez kapljice nebeske krvi / bijela maska noh kazališta nogaku.

Često personificira. Na primjer, kišu slikovitog i tmurnog ozračja. Osobito more: Kako se ne umori more / pjevati uvijek iznova / melodiju plavih zvona / i snagom iznutra skupljati tišinu? … Opjeva dozrelu smokvu koja je komadić raja. Boje, tišina, opip mekoća: Pocijepah koru boje indiga / a unutra – žar plamenog ljeta / živ sačuvan! – obasja mi lice. / Držah ga pobožno, pričestih se njime / bezimenom božanstvu u čast

Jablanovi „istežu vrhove kao ruke na molitvu“. Dok personificira vodu koja je tješi, pri tome opjeva samoubojstvo Virginije Woolf. U ozračju mira i tišine opjeva personificiran ptičji pjev, koji kao da je zove. Voli paradoksalne obrate: i uzdišu vode zbog mekoće svoje / pod težinom nebo u njih tone.

U pjesmi Dan koji ne bi smio biti običan dolazi do riječi čežnja za onostranošću: kao plamen ili vjetar što žudi doseći / bilo što, samo dalje, sve dalje / ili možda više, sve više – / predati nekom svoj sjaj / pronijeti dušu nemirnu / kroz tjesnace vremena / produžiti sebe / nastaviti / put

Za nju: boje u tami svu noć sviraju – / nošene valovima tmine. Boje sviraju, valovi tmine. Uistinu originalni susreti različitih riječi. Nije čudno to da su joj pjesme pune čarobnog ozračja. Premda su pjesme u ovoj zbirci uglavnom novijega datuma, dobar dio njih iz 2020. godine, ima ih podosta nastalih tijekom proteklih desetak godina. S punom odgovornošću pišem da Ružica Martinović-Vlahović spada u najbolje hrvatske duhovne pjesnike kao što su Ivan Golub i Vesna Krmpotić.

 

(Josip Sanko Rabar © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.