BORIS DOMAGOJ BILETIĆ: MOŽDA OVO NE DOLAZI IZ KRVI, Plima, Ulcinj (Crna Gora), 2020., 155 str.
U središtu poetskoga obzorja istodobno supostoje stvarni motivi koezistencije i osmišljeni prostori svijeta, dok se nijanse gube u fenomenu intenzivne ljudske samoće koja priziva neizmjernost unutrašnjeg. E da bi se fenomen unutrašnjeg oslobodio psihičkih spona i tako se u svevremenu i sveprostoru usuglasio sa životom do granica poetske istančanosti, a ona je i podatna i svjetlonosna i apsurdna:
U zvučne likove drobi se mrak.
Iz mene dvojnik mahnit od samoće
bježi u travu i noć, odlučan kao svetac
što razmiče mora i obale divlje.
(„Šifra sna“)
Afektivnost sna poetski izražena umanjuje tjeskobu kojom dišemo i koja nas sunovraćuje u neopipljivu prazninu. Kakav je okus te simbolične praznine bez događanja? Može li sintagma himera neizmjernog osloboditi snove apsorbirajući emotivni svijet? Nezamisliv okus praznine sugerira napuštenost, skrovitost, imaginativnost:
(…) nebo zamiriše u ledenoj / krvi osamljenog koji sluti /
usporedni svijet, rasap i hajku / u nekom drugom vremenu
(„Paralelni svijet“)
Boris Domagoj Biletić objavio je još 2006. izabrane pjesme Imam riječ. I doista, ta poezija, kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj incanto, svoju metaforu bajkovitosti. U zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao „Eros i Thanatos“. U svemu tome je i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju.
Usprkos „izmima“ (kojima ga „časti“ naša suvremena književna kritika), najnoviju zbirku Možda ovo ne dolazi iz krvi (tiskana u Cetinju), vrsnim je predgovorom (LJUBAV, BOL, SAMOĆA) popratio urednik Jovan Nikoilaidis; ova je poetika iskušenje, nevjerica i splet ciničkih osobitosti:
(…) bijah mlad i / odoljeti ne mogoh / o, led, led, led / lašcima
tolikih sudbina / pa pomislim / što sve propustili jesmo / vjerujući
(„Omamljen ili svoj“).
Afirmirajući fenomen „igrivosti“ i sintagme „spajanja nespojivog“, a svjestan stvarnosti (Između sebe i vjekova / uvijek iste priče), pjesnik svoje „vrijeme koje ne prolazi“ kreativno ostvaruje ironijskim odmakom u proročki osmišljenoj pjesmi Lažno lice pokore:
(…) lažno je takvo lice pokore / smiješna bahatost živih / zatvoren krug je neshvaćanja
U nadahnutom Hvarskom sonetu pjesnik traži ravnovjesje tražeći oslonac u imaginativnom promišljanju smisla bivstvovanja koje se priklanja poetskom dijapazonu događanja u domaćem vremenu i prostoru:
(…) Opet sam si, vremeniti duše,
Zrcališ se u ljepoti trena;
Oko tebe svjetovi se ruše,
A ključ pjesme guta crna mrena.
I ovo valja naglasiti: u nekoliko odabranih pjesama nazočan je i čakavski idiom koji osebujnošću izraza i svježim metaforama promiče poetsku i povijesnu opstojnost hrvatskoga jezika: Pô, cilo i niš; Udvajka jabuka, Črn-bil, črn-bil, Judi(ni), Žlahtan bit:
(…) Tako, ‘ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu,
namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit.
A meni ne dâ mira ni spokoja vječna čarolija pjesme DOMAGOJU (1979. – 2004.), koja nas vraća drevnome početku svega – LJUBAVI:
Stao negdje u mladosti, sve svoje u te pretočio…
(Ljerka Car Matutinović © IO DHK)
Pobudom kolegice Ljerke Car Matutinović ©, prenosimo iz „Vijenca“ MH ©, br. 719, Zagreb, 2021 .