Ljerka Car Matutinović: U SREDIŠTU POETSKOGA OBZORJA / Boris Domagoj Biletić

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ: MOŽDA OVO NE DOLAZI IZ KRVI, Plima, Ulcinj (Crna Gora), 2020., 155 str.

U središtu poetskoga obzorja istodobno supostoje stvarni motivi koezistencije i osmišljeni prostori svijeta, dok se nijanse gube u fenomenu intenzivne ljudske samoće koja priziva neizmjernost unutrašnjeg. E da bi se fenomen unutrašnjeg oslobodio psihičkih spona i tako se u svevremenu i sveprostoru usuglasio sa životom do granica poetske istančanosti, a ona je i podatna i svjetlonosna i apsurdna:

U zvučne likove drobi se mrak.

Iz mene dvojnik mahnit od samoće

bježi u travu i noć, odlučan kao svetac

što razmiče mora i obale divlje.

(„Šifra sna“)

Afektivnost sna poetski izražena umanjuje tjeskobu kojom dišemo i koja nas sunovraćuje u neopipljivu prazninu. Kakav je okus te simbolične praznine bez događanja? Može li sintagma himera neizmjernog osloboditi snove apsorbirajući emotivni svijet? Nezamisliv okus praznine sugerira napuštenost, skrovitost, imaginativnost:

(…) nebo zamiriše u ledenoj / krvi osamljenog koji sluti /

usporedni svijet, rasap i hajku / u nekom drugom vremenu

(„Paralelni svijet“)

Boris Domagoj Biletić objavio je još 2006. izabrane pjesme Imam riječ. I doista, ta poezija, kritičarski ocijenjena kao „poetofilozofski postulat“, kao „postmodernistička i strukturalističko-konceptualna zamka“, nije samo i isključivo to: „globalno hermetički koncipirana“. Ima naš pjesnik i svoj incanto, svoju metaforu bajkovitosti. U zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) usuglašava se samoopstojnost i taj se poetski postulat osmišljava kao „Eros i Thanatos“. U svemu tome je i pjesnikova pripadnost autentičnom istarskom zavičaju.

Usprkos „izmima“ (kojima ga „časti“ naša suvremena književna kritika), najnoviju zbirku Možda ovo ne dolazi iz krvi (tiskana u Cetinju), vrsnim je predgovorom (LJUBAV, BOL, SAMOĆA) popratio urednik Jovan Nikoilaidis; ova je poetika iskušenje, nevjerica i splet ciničkih osobitosti:

(…) bijah mlad i / odoljeti ne mogoh / o, led, led, led / lašcima

tolikih sudbina / pa pomislim / što sve propustili jesmo / vjerujući

(„Omamljen ili svoj“).

Afirmirajući fenomen „igrivosti“ i sintagme „spajanja nespojivog“, a svjestan stvarnosti (Između sebe i vjekova / uvijek iste priče), pjesnik svoje „vrijeme koje ne prolazi“ kreativno ostvaruje ironijskim odmakom u proročki osmišljenoj pjesmi Lažno lice pokore:

(…) lažno je takvo lice pokore / smiješna bahatost živih / zatvoren krug je neshvaćanja

U nadahnutom Hvarskom sonetu pjesnik traži ravnovjesje tražeći oslonac u imaginativnom promišljanju smisla bivstvovanja koje se priklanja poetskom dijapazonu događanja u domaćem vremenu i prostoru:

(…) Opet sam si, vremeniti duše,

Zrcališ se u ljepoti trena;

Oko tebe svjetovi se ruše,

A ključ pjesme guta crna mrena.

I ovo valja naglasiti: u nekoliko odabranih pjesama nazočan je i čakavski idiom koji osebujnošću izraza i svježim metaforama promiče poetsku i povijesnu opstojnost hrvatskoga jezika: Pô, cilo i niš; Udvajka jabuka, Črn-bil, črn-bil, Judi(ni), Žlahtan bit:

(…) Tako, ‘ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu,

namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit.

A meni ne dâ mira ni spokoja vječna čarolija pjesme DOMAGOJU (1979. – 2004.), koja nas vraća drevnome početku svega – LJUBAVI:

Stao negdje u mladosti, sve svoje u te pretočio…