Mate Ćurić: OTETO ZABORAVU / Krešimir Franić

KREŠIMIR FRANIĆ: KLARIN SVIJET, vlastita naklada, Pula, 2021., 118 str. i SUVIŠNA DIJAGNOZA, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2021., 183 str.

 

Premda većina Istrana dr. Krešimira Franića poznaje kao poznatoga urologa, tijekom posljednjega desetljeća mnogi su ga prepozali kao pisca romansiranih povjesnica. Pristupom donekle sličan onomu u publicistici (a ne „samo“ historiografiji)  dr. Miroslava Bertoše kao našega možda najistaknutijega promicatelja francuske škole „Annales“, kada mali, kako bismo danas rekli, obični ljudi i akteri postanu nositeljima, ili u najmanju ruku svjedocima, povijesti. Izvučeni iz zaborava prašnjavih arhiva ili dubokih sjećanja, tako bivaju oteti zaboravu, a njihove priče i svjedočanstva postaju zajedničkom „platformom“ živima i mrtvima, onima koji su prošli i onima koji još prolaze, da se negdje susretnu na zajedničkim putovima. Ili raskrižjima.

Krešimir Franić i u dvije najnovije knjige Klarin svijet – Priča o jednoj obitelji iz dubrovačkog kraja (ur. Antun Pavešković) te Suvišna dijagnoza (ur. Milan Rakovac i Petar Bujas) oživljava jedno vrijeme kako bi mu suprotstavio ovo današnje. Posebno se to može razabrati u detaljima Klarina svijeta: vrijeme četvrt stoljeća nakon Drugoga rata od Pule do Dubrovnika nekada se mjerilo danima plovidbe, a danas brojem pristiglih turista i mostom nade.

Naime, prepričavajući jednu obiteljsku reminiscenciju i vezu baka i djedova s majkama i očevima razasutima po raznim dijelovima države, što zbog potrebe posla i raznih zadataka, a što u potrazi za boljom budućnošću, Franić priča storiju mnogih sličnih obitelji (u čemu urednik i pisac predgovora Antun Pavešković nalazi skrovit vrt pamćenja), vodeći se maksimom da će sve što nije zapisano nestati u vjetru zaborava. Kao da se Franić donekle povodi za Mirkom Kovačem koji je svoj mikrosvijet također postavio i opisao u trebinjsko-dubrovačkom zaleđu, a nepretenciozno slijediti trag istinskoga pisca vrlina je. Premda su u južnim sredozemnim krajevima, posebice hrvatskog ambijentalnog naslijeđa, djedovi stupovi društva, ova dubrovačka obiteljska priča počiva na baki-noni Klari, ženi, majci, sestri, udovici…, primorskoj Penelopi osuđenoj na vječno čekanje, koja nosi križ svih svojih muškaraca.

Pogled djeteta na svijet i obitelj, koju postupno otkriva i tako je upoznaje, prelazi u istinsko zaprepaštenje spoznajom o izgubljenu djetinjstvu i velikoj obitelji koja se raspala na male oaze, svedena na povremene ljetne posjete širem krugu zajedništva. Možda će se kome učiniti da je jedna obiteljska, subjektivna strana male povjesnice nedovoljna za objektivnu literarnu zgodu-žanr. Podsjetit ću samo na trenutak otetog zaborava i ne tako davnu prošlost o povezanosti Pule i Dubrovnika jedino morskim putem (danima), potom tek mnogo godina kasnije probijenim cestama (satima i satima), onda ukinutim željeznicama (sve preko BiH), a o avionskim vezama tek je trebalo govoriti, pa do danas kada Klarin svijet gledamo preko gotovog Pelješkog mosta i sve do željenog cilja. Da je mosta ranije bilo, možda bi mnoge obitelji dubrovačkog primorja, i primorske obitelji uopće, ostale u svome kraju, a ne bi nestale duž meridijana i paralela. To je nenapisana poruka knjige, ona koja se slučajno ili namjerno podudara sa sadašnjošću.

KREŠIMIR FRANIĆ

Slična je „porukom“, ali ne posve, Suvišna dijagnoza, knjiga o mikrosvijetu jedne bolnice koja postaje „glavnim likom“, a svi prolaznici njome tek su dio jedne avanture ili usputni svjedoci. Franić nastoji razviti priču o poslijeratnom gradu P. u Istri, s najvećom bolnicom, kadrovski i sadržajno opustošenom. Ako možemo razumjeti da se iza imena i prezimena u knjizi kriju stvarni likovi i dandanas živi ili još uvijek aktivni svjedoci zbivanja u bolnici, teško je objasniti zašto se grad označava s P. kada je itekako jasno da je riječ o Puli (o Pazinu sigurno nije, kao ni o Poreču, gdje su bolnice i danas, nakon više od pola stoljeća, zapravo stacionari ili ambulante). Dobro je to što saznajemo o stasavanju istarskoga medicinskog kadra i razvitku bolnice, a karakteri i ljudi uvijek su tipični, nalik jedni drugima, bilo gdje da se radnja odigrava; zavidan, tašt, osvetoljubljiv, naivan, ljubomoran, pohlepan, štreber, hedonist… u svakoj bolnici ili sredini ima prepoznatljivo lice.

Rakovac u predgovoru ističe da „Franić lako i uvjerljivo izbjegava hladni akademski jezik (kakav se zacijelo očekuje od akademskog građanina) i slobodno slaže riječi i rečenice kolokvijalnog govora, kombinirajući medicinski argo i pulski sleng onoga doba, koji je hrvatski, dakako, ali ‘kontaminiran’ podrobnostima iz ostala tri ‘bratska’ jezika: bosanskog, crnogorskog, srpskog, kao i čakavskog te istrovenetskog dijalekta. A to, smatram, daje ovoj dijagnozi uvjerljivu ambijentalnu aromu i čvrsto literarnu ‘dodanu vrijednost’.“ S time se lako složiti, a Franić se nastavlja na dugačak niz liječnika – kolega pisaca, poput u prošlosti Dimitrija Demetra, Ivana i Milivoja Dežmana, Miroslava Feldmana…, sve do suvremenih, primjerice Matka Marušića, Drage Štambuka, Nevena Orhela, Ive Balenovića, Drage Prgometa i, naposljetku, kolegice mu iz pulske bolnice Elene Daniele Poretti.

Dakle, carta canta – zapisano je sačuvano. Baš kao i u autorovim ranijim knjigama Zadnji kralježak i Jugoatlantikom po Atlantiku.

 

(Mate Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.