Matija Ivačić: ČAPEKOVO ŽONGLIRANJE POVIJEŠĆU

KAREL ČAPEK: KNJIGA APOKRIFA, Disput, Zagreb, 2021., 170 str. Naslov izvornika: Kniha apokryfu. Sa češkoga prevela: Dubravka Sesar.

 

Ako je suditi po prijevodima objavljenima u knjižnim izdanjima unazad nekoliko godina, Karel Čapek (1890. – 1938.) prometnuo se u najprevođenijega češkog književnika na hrvatski jezik. Čapeku je prije četiri godine u Hrvatskoj objavljen dramski diptih koji objedinjuje Slučaj Makropulos te planetarno poznat i popularan komad R. U. R. (Artikulacije, 2018., prev. M. Ivačić), već sljedeće godine R. U. R. je objavljen kod drugoga izdavača (Hangar 7, prev. A. Zuberović), još je jednom objavljena Poštarska bajka (Mozaik knjiga, 2021., prev. R. Kuchar), a za  prvu polovicu ove godine najavljeno je hrvatsko izdanje antiratne drame Bijela bolest, koja je možda ponajviše zahvaljujući pandemiji koronavirusa oživljena u brojnim izdanjima i kazališnim izvedbama diljem svijeta. Aktualnim događanjima – u ovom slučaju onim hrvatskim, i to (dnevno)političkim – zahvaljujemo još jedan prijevod nekog Čapekovog djela na hrvatski, Razgovora s T. G. Masarykom (Hrvatsko-češko društvo i Disput, 2019., prev. D. Dorotić Sesar), kod nas prvi put objavljenih sad već davne 1938. godine. Posrijedi je svojevrsna sonda u život, svjetonazor i političke horizonte prvoga čehoslovačkog predsjednika Tomáša Garigguea Masaryka, humanista i promicatelja demokracije, ujedno i osobnoga prijatelja Karela Čapeka. Za ovo bismo izdanje po svoj prilici bili uskraćeni da nije bilo zbivanja iz 2017., kada je jedan od kamena spoticanja predstavljala Masarykova ulica u Zagrebu, oko čijeg su se naziva vodile neobično žustre rasprave. U političkom (a zapravo ideološkom) bezumlju Masarykova ulica ipak je zadržala svoj naziv, a od tadašnjega ping-ponga dnevne politike možda je najviše profitirao – Karel Čapek. Točnije, izdavači koji su, prepoznavši povoljan trenutak, posegnuli za njegovim razgovorima s Masarykom. Osim što su intelektualna poslastica, Razgovori s T. G. Masarykom u vrijeme njihova objelodanjivanja u Hrvatskoj mogli su se shvatiti kao odgovor kojim je bijeda političkoga torbarenja ismijana impozantnom univerzalnošću jednoga ljudskog duha koji se, umjesto na nazive ulica, fokusirao primarno na čovjeka, na demokratičnost koja počiva na humanosti, čovjekoljublju, ali i zdravom razumu. Naposljetku, prošle godine objavljen je još jedan Čapekov naslov, Knjiga apokrifa (Disput, 2021., prev. D. Dorotić Sesar). Čapekova djela – to je sad već izvan svake sumnje – punim plućima udišu zrak svoje aktualnosti, svoje svevremenosti i svoje sveprostornosti. Takav je, jednostavno, Čapek: s osjećajem za njemu aktualan trenutak, a istovremeno gotovo profetski usmjeren prema budućnosti. Kakva god ona bila.

Čapek je svoje apokrife objavljivao u novinama tijekom gotovo dva desetljeća, od 1920. do 1938., i upravo im je prvotna namjena odredila formalni karakter: svi su apokrifi sažeti, semantički zaokruženi, ozbiljni i zabavni u isto vrijeme, prilagođeni čitatelju (uglavnom) dnevnih novina koji traži razonodu, ali i koji je sklon kritičkom propitivanju svijeta oko sebe. U međuvremenu je Čapek njih ukupno pet, povezanih biblijskom tematikom, objavio u knjižnom izdanju pod nazivom Apokrifi (1932.). No u obliku u kojem je danas čitamo, a koje broji ukupno dvadeset osam tekstova, Knjiga apokrifa objavljena je 1945., sedam godina nakon autorove prerane smrti. O njezinu izgledu odlučivao je tadašnji urednik Miroslav Halík, poredavši ih držeći se kronologije, ali ne kronologije njihova nastanka, već kronologije razdoblja u koja su smještene radnje apokrifâ. Ova urednička intervencija, koje se u pravilu drže sva izdanja Knjige apokrifa, logična je i opravdana. Umjesto dojma vremenskoga i tematskoga „mimoilaženja“ apokrifa, a u konačnici i unutarnje razjedinjenosti knjige kao cjeline, zahvaljujući njezinoj organizaciji u nekoliko tematskih blokova u povijesno-linearnom slijedu ona funkcionira kao dobro osmišljena i zaokružena priča sama za sebe, kao putovanje kroz alternativnu (možda bolje: moguću) povijest, i nije nemoguće da bi se Čapek odlučio na isti potez da se našao u prilici urediti svoje apokrife kao ukoričen naslov.

Što su to zapravo Čapekovi apokrifi? Po svojoj užoj definiciji apokrif je tekst biblijske tematike koji nije dio priznatoga biblijskog kanona, odnosno nije kodificiran kao dio Biblije. U širem smislu posrijedi je pak tekst koji sadržajem evocira historiografsku zbilju, ali se zbog dodavanja historiografski neverificiranoga sadržaja ne smatra posve autentičnim te samim time ni pouzdanim. U svom žongliranju poviješću Čapek u Knjizi apokrifa obrađuje mitske i prapovijesne priče (Prometejeva kazna, Terzit, Arhimedova smrt, O propasti epohe i dr.), priče s biblijskom i kršćanskom tematikom (O deset pravednika, Sveta noć, Lazar, O pet kruhova, Pilatova večera, Brat Franjo, Car Dioklecijan i dr.) te naposljetku one u kojima su u središtu događaji i osobe iz novije povijesti (Napoleon, Gospodin Hynek Ráb iz Kufštejna) i kanonske lektire (Learova kći, Hamlet, danski kraljević, Ispovijed don Juana, Romeo i Julija…). Čapek, ukratko, poseže za poznatim književnim djelima i povijesnim zbivanjima koja su utkana u kolektivno pamćenje zapadnoeuropskoga kulturnog kruga. No u pravilu ga ne zanima toliko (književno)povijesna faktografija sama po sebi, koliko ono što se krije iza nje – zamršen unutarnji svijet protagonistâ, njihove moralne dileme i nedoumice, njihovi strahovi i svakodnevne radosti. Intimna drama pojedinca, i to najčešće maloga, običnog čovjeka, i inače je u središtu cjelokupnoga Čapekovog stvaralaštva, bez obzira na to poigrava li se kriminalističkim žanrom, piše li svoja pionirska znanstvenofantastična djela, protestira li svojim antiratnim dramama ili pak preispituje mogućnosti spoznavanja istine, kao što je to slučaj u njegovim „noetičkim“ proznim djelima. I velike povijesne ličnosti, koje su svojim postupcima izravno utjecale na tijek povijesti ili su ga čak radikalno mijenjale, u Knjizi apokrifa naposljetku su ogoljene kao obični ljudi koje su do njihovih sudbonosnih odluka – nebitno radi li se o činu bezumlja ili kolosalnom herojskom podvigu – počesto doveli slabost ili malodušnost, intimne čežnje ili zanos, sitni interesi ili jednostavno glupost. U konačnici, s vremenske distance s koje čitatelj danas čita apokrife, sraz monumentalnosti povijesnih događaja koji se u njima obrađuju te tipiziranih, čitatelju lako prepoznatljivih, gotovo stereotipnih obrazaca ponašanja i razmišljanja njihovih protagonistâ izaziva dojam tragikomičnosti, ali i stanovite familijarnosti: povijesne ličnosti i književni likovi u Čapekovim apokrifima ne djeluju kao okamenjene statue zarobljene među koricama udžbenika, već kao ljudi od krvi i mesa u čije će se probleme čitatelj lako uživjeti i čije će odluke po svoj prilici moći razumjeti – naprosto zato što je i sam prolazio kroz slične dvojbe, slična zdvajanja i slična ushićenja. Jer, kao i svaka dobra književnost, i ona Čapekova uvijek je (bila) zrcalo postavljeno pred čitatelja. Aktualna i društveno zainteresirana, nerijetko i angažirana u odnosu na trenutak u kojem je nastajala (kao što je to ovdje, primjerice, apokrif iz 1937. o Aleksandru Velikom i njegovim ekspanzionističkim pretenzijama, što se može shvatiti kao kritika onodobne Hitlerove uzurpatorske politike), nepovjerljiva prema prorocima i političkim iskupiteljima svih vrsta, a istovremeno pitka i zabavna, natopljena humorom i ironijom, Čapekova djela s pravom i dalje intrigiraju, provociraju, potiču na nova čitanja u novim kontekstima. Knjiga apokrifa to, naposljetku, zorno potvrđuje.

 

(Matija Ivačić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.