Matija Ivačić: TIKTAKANJE ŽIVOTA – SMRTI U INAT / Hana Andronikova

HANA ANDRONIKOVA: ZVUK SUNČANOG SATA, Hena com, Zagreb, 2020., 331. str. Naslov izvornika: Zvuk slunečních hodin. Sa češkoga prevela: Suzana Kos.

 

Ako je suditi po prostorima u koje su smještali radnje svojih romana, češki autori mlađe generacije – ili barem dio njih – u treći milenij zakoračili su otvoreno kozmopolitskoga garda. Pored romanâ iz domaćega okruženja, čitatelji su tako u protekla dva desetljeća mogli čitati i one radnjom usidrene u Japan, Njemačku, Mongoliju, Južnu Ameriku, Gruziju, Rumunjsku, na Island…, a zahvaljujući prerano preminuloj Hani Andronikovoj (1967. – 2011.) – te nakon nje i na hrvatski prevedenom romanu Josefa Páneka Ljubav u doba globalnih klimatskih promjena – i u Indiju. Zvuk sunčanog sata (Zvuk slunečních hodin) Andronikova je objavila na samom pragu trećega tisućljeća (2001.), primila je za njega književne nagrade i izborila se njime za svoje mjesto pod suncem suvremene češke književnosti. Svoj će talent nakon toga potvrditi napose prozom Nebo nema dno (2010.), autobiografskom pričom o borbi sa zloćudnom bolešću s kojom će sama izgubiti bitku godinu dana poslije, ostavivši iza sebe nevelik, ali upečatljiv književni opus.

U Zvuku sunčanog sata Andronikova pribjegava dvorazinskom vremenskom komponiranju, što će u recentnoj češkoj romanesknoj produkciji ubrzo postati gotovo pomodarska pojava. Pripovjedni prezent romana, naime, obuhvaća otprilike dvotjedno razdoblje s kraja 1989. i početka 1990. godine, no on služi tek kao odskočna daska s koje će pripovjedač uroniti u uzburkano more povijesti dvadesetoga stoljeća, na kojem će glavni likovi, svatko na svoj način, doživjeti brodolom. Roman počinje dolaskom Čehoslovaka Daniela i njegove obitelji krajem 1989. godine na skijanje u Colorado, gdje odsjedaju u pansionu Anne Vanier. Igrom slučajnosti, nevjerojatnom i – ruku na srce – pomalo prenategnutom, ispostavlja se da je Anne ne samo Danielova sunarodnjakinja, već da je bila suputnica i supatnica njegove majke Ráchel u nacističkim logorima. Od nje će Daniel, sada gotovo već pedesetogodišnjak s kanadskom adresom, doznati detalje o posljednjim godinama majčina života, što će mu donijeti rasterećenje, neku vrstu pomirenja s obiteljskim traumama. Mialim da je Andronikova mogla biti dovitljivija prilikom osmišljavanja motivacije pripovijedanja o prošlosti/povijesti i da je ova hipertrofirana nevjerojatnost susreta Daniela i Anne slabo mjesto romana. Možda i jedino, istina, ali s obzirom na ukupni vrlo pozitivan dojam pomalo začuđujuće.

HANA ANDRONIKOVA (pwf.cz)

Pripovjedača je u Zvuku sunčanog sata više: pored Daniela i Anne, tu je i personalni pripovjedač koji ne samo da upotpunjuje sekvence ovih dvoje likova, već pripovijeda i poglavlja o američkom vojniku Peteu, oslikavajući njegovu ratnu anabazu i posredujući nam njegov ratni dnevnik. Peteova povezanost s drugim likovima (Danielom, njegovim roditeljima Tomášem i Ráchel, Anne) čitatelju ostaje zagonetna sve do samoga kraja, kada se otkriva da je on kao borac američke vojske, koja je (uz onu sovjetsku) oslobodila Češku, u Plzenju sreo Anne neposredno nakon njezina povratka iz velike klaonice povijesti. Pete se na prvi pogled zaljubljuje u Anne, a ona odlazi s njim u Ameriku, gdje će provesti cijeli život. Zvuk sunčanog sata počiva na kaleidoskopičnosti i mozaičnosti, na ritmičkom izmjenjivanju pojedinih pripovjednih perspektiva i životnih dionica likova, poredanih u slijedu koji je nerijetko akronološki. No nema ovdje govora o eksperimentalnosti niti hermetičnosti, čak ni usprkos tome što Andronikova često iznenada izmjenjuje pripovijedanje u prvom i trećem licu i što roman karakterizira vremenska skokovitost: tekst teče neusiljeno, bez zapinjanja, a navedena kaleidoskopičnost nimalo ne otežava čitanje, ne narušava njegov neprekinuti tijek, već – baš suprotno – dinamizira radnju i održava čitateljevu znatiželju budnom.

U romanu se tematiziraju dvije različite povijesne etape koje Andronikova tijekom čitava romana efektno kontrastira njihovim međusobnim izmjenjivanjem, ali i time što u jednoj dobrim dijelom preteže djetinje idiličan i infantilan Danielov pogled na svijet, dok je u drugoj fokus većim dijelom izmješten na iskustvo traumatičnih povijesnih zbivanja iz vizure odraslih likova. Prva etapa obuhvaća predratni život Danielove obitelji: počinje zapošljavanjem njegova oca, građevinara Tomáša (Toma) Kepplera, kod čehoslovačkog vizionara Tomáša Baťe, stvaraoca modernog Zlína, autoričina rodnoga grada (u to vrijeme grad se zvao Gottwaldov, prema komunističkom predsjedniku Klementu Gottwaldu), poduzetnika čiji je obućarski gigant u Hrvatskoj vjerojatno najpoznatiji po Borovu Naselju. Nakon zlínske epizode, radnja romana seli se u Indiju, gdje početkom tridesetih godina Tomáš upravlja izgradnjom nove Baťine tvornice u Batanagaru, gradu koji je također podigao Baťa. U to vrijeme Tomáš je već upoznao i oženio Židovku Ráchel koja će mu u odsustvu roditi sina Daniela, da bi uskoro svo troje preselili u Batanagar. Roman je možda najzanimljiviji i najdojmljiviji upravo u dionicama koje donose pogled na Indiju, njezine običaje, kulturu, mentalitet, bijedu, vjerske rituale. Poglavlja u kojima se opisuju život i običaji Indije djeluju vrlo uvjerljivo, da ne kažemo insajderski, dijelom zasigurno i zahvaljujući autoričinom temeljitom istraživanju tamošnjega života i kulture. Sve u svemu, priča o ekspanziji Baťe na indijsko tržište, o gradnji tvornice u Batanagaru, o svakodnevnom životu u Indiji, kao i o rodnoj problematici ocrtanoj kroz lik prkosne i slobodoumne Ráchel i njezina pokušaja samoostvarenja u patrijarhalnoj indijskoj sredini, zanimljivi su i napeti barem podjednako kao i sudbina Danielove obitelji u kovitlacu povijesnih turbulencija.

MATIJA IVAČIĆ (prigorski.hr)

Selidba i boravak Kepplerovih u Indiji ne podudaraju se samo sa strelovitim  usponom jednoga od vodećih poduzetnika češkoga međuraća, već i s ništa manje strelovitim usponom nacizma u Njemačkoj. On će u drugoj polovici tridesetih dosegnuti klimaks te predstavljati prijetnju i za Čehoslovačku. S tim u vezi izdvajamo drugu povijesnu etapu koja se odražava u romanu, razdoblje Drugoga svjetskog rata, a nakon toga i dolazak komunista na vlast u poratnoj Čehoslovačkoj. Ta etapa, kao što je rečeno, svojom je tragičnošću kontrapunktirana predratnoj i idiličnoj zlínovsko-indijskoj. Na inzistiranje Ráchel koja početkom 1939. saznaje da joj je majka na samrti, obitelj se vraća u državu koja je dijelom već raskomadana i koja će uskoro biti preimenovana u Protektorat Češka i Moravska. Tomáša će šikanirati Gestapo, Daniel, polužidov, provest će dio rata u podrumu obiteljske kuće, dok će Ráchel kao Židovka biti deportirana i u češkom logoru Terezín upoznati Anne, s kojom će dijeliti zajednički usud i u Auschwitzu. Njih dvije bit će nerazdvojne, zajedno će dočekati kraj rata te se zajedno vlakom zaputiti – doduše ne i zajedno stići – kući. Ráchel će uspjeti preživjeti sve tadašnje civilizacijske gadarije i naplavine zla, sve to terezínsko i aušvicko mrcvarenje i poniženje, da bi naposljetku umrla vraćajući se neprepoznatljiva kući… No Andronikova ne stavlja individualni životni poraz glavne junakinje u prvi plan. Jer glavni adut ovoga romana ne krije se u plastičnoj evokaciji zvjerstava počinjenih nad Židovima, u prikazivanju okrutnosti koncentracijskih logora, iako zvjerstava i bezdušnosti u njemu nimalo ne manjka. Ali držim da Andronikovoj to nije ni bio krajnji cilj. Ráchelina želja za životom i njezina nepokolebljiva vjera u ljudskost nadjačava poriv za ubijanjem kod onih koji kroje povijest, ljubav (kako supružnička, tako i roditeljsko-sinovska) zasjenjuje kolektivnu mržnju, ogoljujući sav besmisao i svu nemoć zla; u Zvuku sunčanog sata ispreda se sunčana nit nepobjedivog tiktakanja života, smrti u inat. Andronikova je – ma koliko to oksimoronski zvučalo – ispisala optimistično djelo o zlu, o vjeri u očuvanje ljudskosti čak i u doba zvijeri, stilistički izbrušeno i vrlo dojmljivo, začinjeno zanimljivim mitološkim pričama čijom se univerzalnošću dodatno naglašava efemernost grandioznih totalitarističkih projekata dvadesetoga stoljeća. Djelo svakako vrijedno čitanja.

 

(Matija Ivačić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.