DINO MILINOVIĆ: MARULOV SAN, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2019., 312 str.

Već romanom Kradljivac uspomena (2002.) Milinović je legitimirao da njegov iskorak u svijet književnosti nije neočeki­van. Romanima Tamo gdje prestaje cesta (2007.) i Skriveno (2013.) taj će se iskorak pokazati opravdanim i dobrodošlim, a ovaj roman, Marulov san (2019.), s pravom i razlogom potvrđuje ga iznimno zrelim knji­ževnim imenom.

Već sâm naslov romana sugerira da je Marul(ić) nosilac njegova sadržaja. A nije prvi put da se otac hrvatske književnosti – u Milinovićevu je romanu na nekoliko mjesta apostrofirana navedena odrednica – javlja kao središnji narativ. Podsjetimo da je Pavličić u Pokori (1998.) Marulića i Juditu ugradio u stranice istoimena fantastičnoga trilera. Posrijedi je, da podsjetimo, priča o prvome izdanju Judite čija zarazna svojstva djeluju na druge knjige tako da iz njih nesta­ju slova, a uzrokuje i nekoliko smrti. Kako je zaraza rezultat prevelike i pretjerane ljubavi, postojanje knjige čudesnih svojstava Pavliči­ću će poslužiti dijelom kao motiv za priču o ljubavi dvoje mladih koji prihvaćaju poko­ru u ime viših interesa, ali i kao podloga za propitivanje našega odnosa prema tradiciji i kulturi te prema nedavnome ratu usmjere­nom protiv pamćenja i identiteta kojemu je Judita, i metaforički i simbolički, jedno od ishodišnih i referentnih mjesta.

Da je Judita inspirativno mjesto hrvat­ske književnosti i duhovnosti, potvrđuje i Gavran istoimenim romanom (2001.). Napisana petsto godina nakon Marulićeve, Gavranova Judita literarna je zahvala veli­komu književnom pretku čija riječ nima­lo ne gubi na kreativnoj punini, ali i štivo koje je našlo publiku među autorovim brojnim poklonicima. U Gavra­novoj imaginaciji Judita nije samo slavljeni­ca i legenda, pa izlaz (pro)nalazi u pisanju kojim se nastoji osloboditi tereta tajni što je pritišće. Rabeći podjednako biblijski, ali i suvremeni narativni slog, uz ono poznato i kulturološki baštinjeno, u priči tako progo­vara i ono suvremeno, poglavito u slikama intertekstualnih konotacija, postmoderni­stičkog znakovlja i provokativnih mjesta koja potiču dublje primisli.

Kao dodatan poticaj za čitanje Milino­vićeva romana, spomenimo i kako u Roma­nu staroga grada Barbieri spominje Maruli­ća u predaji o koloturniku, a zatječe ga i na ribarnici i mirisu mora / u sedefu i krljušti, potom u konobi zabitoj, ali i za stolom na Olofernovoj gozbi te na njemu toliko dragim, skromnim ribljim jelima u kojima je blago uživao tonući u svoj hipertonički san, u koji ga je odvodila čaša njegova omiljena tibidraga i sjena njegove zanosne i hrabre biblijske lje­potice, zaleđena u stihu za vječnost u Jelima starih barda!

Dakako, teret spomenutoga, kao i sve ono kulturološki poznato i/li manje pozna­to o Maruliću, njegovu vremenu i knji­ževnosti, ovaj roman upisuje na potenciju prvorazredne književne činjenice, a samo­ga autora svrstava među izdvojena imena književne suvremenosti. U književnoj zbilji u kojoj se žanrovska pravila počesto ističu kao uzorna naracija, izdašna pripovjedačka kultura ovoga eruditskog, postmodernistič­kog i vrhunski napisanog romana obilato premašuje okvire naslova koje smo posljed­njih godina mogli čitati. Žurim, međutim, reći kako to nimalo ne umanjuje strah da će roman možda ostati postrance primjerena kritičkoga odjeka, ali i zaslužena priznanja koja su u dogovornoj književnosti rezervirana za povlaštene, iako se njihove stranice ni po čemu ne mogu usporediti sa stranicama ovoga palimpsest-romana. Kako, ipak, sud­bina knjige uglavnom ne ovisi o trenutnim raspoloženjima njezinih (moćnih) arbitara, već o spisateljskoj kulturi i pripovjedačko­me umijeću pisca, ostaje nadati se da će mu iznimna književna aroma osigurati dugo trajanje i uspjeh kod publike.

Radnja Milinovićeva romana, koji izdašnom povijesnom primisli obilato korespondira sa svakodnevicom našega vre­mena, događa se u ozračju velikih društve­nih zbivanja na prijelazu 15. i 16. stoljeća. S europskom i hrvatskom društvenom primi­sli, pozadinu mu posreduju turske prijetnje i pljačke hrvatskih zemalja, prevrtljive igre moćne i spletkama sklone Serenissime, ali i nemoć i nesloga domaćih velikaša dodatno razjedinjenih osobnim razmiricama. I dok se Dioklecijanov grad priprema za obranu od turske sile, fabula kazuje o krađi sarkofa­ga iz podruma careve palače prilikom čega su nestali i spisi sa suđenja Isusu, poznati i kao Pilatovi spisi. S njihovim nestankom povezano je nekoliko zagonetnih smrti, ali i Marulićeva muka jer i papir u kojemu je slučajno zamotan na pazaru kupljeni gof ima vezu s time. Osim straha od pogibli koja se nadvila na grad u  kojemu je ista­knuto i zaslužno ima, ali i s teretom na duši da dovrši započetu velepjesam – o kojoj se u gradu s iščekivanjem pripovijeda – to će uznemiriti njegovu ionako boljeticama opterećenu svakodnevicu, o čemu će oba­vijestiti gradsku vlast, ali i društvo Čuvara pamćenja koje skrbi za kulturni i sveopći prosperitet splitske komune. Papir s tek­stom-palimpsestom u koji je zamotan gof, a čiji sadržaj tek treba odgonetnuti, u struk­turi Milinovićeve naracije postaje okosnica oko koje su – u majstorskome omjeru težih i lakših narativnih dionica i činjenica – ras­poređeni brojni sadržaji i rukavci arheolo­gijom izdašne priče. Njezinu zagonetnost i dinamiku, pak, nosi zrelo oblikovana povijesna atmosfera s govorom stvarnih i izmišljenih likova/lica, obiljem (pamtlji­vih) detalja te nadasve uzbudljivo pripovi­jedanje koje nose majstorski fermentirani sastojci povijesnoga romana, ali i krimića ecovske temperature, kako bi rekao Brešić, te eruditskoga romana produktivne citat­ne i intertekstualne zalihosti. Kao nositelji zagonetnosti Milinovićeve priče do samoga raspleta, dvije, pak, dionice imaju posebnu težinu. Prva, u samome središtu romana, odnosi se na ukradene spise i usko je vezana za navodnu krađu Dioklecijanova plašta, o čemu govori i izmišljena/fiktivna pri/povijest O krađi grimiznoga plašta iz careva mauzoleja u Splitu koju je Marul, na teme­lju crtice Amelina Marcelina, sastavio. Pri­povijest, da podsjetimo, evocira o događaju iz 356. godine; usko vezana i sa sadržajem onoga što su lokalni kradljivci pronašli u ukradenu sarkofagu, problematizira odnos između povijesti i pri/povijesti odnosno književnosti i umjetnosti, što je i povod debate splitskih humanista okupljenih u društvu Čuvara pamćenja. Navedeni motiv Milinoviću je poslužio kako bi problemati­zirao datum pisanja i datum objave zname­nite Judite, što je druga dionica knjige. Na to Marula zlobno podsjeća u snu objavljeni Librarius upravo u noći kada je provaljeno u kulu i kada je navedeni sarkofag pljač­kan! Taj iritantni knjižničar iz stare kule, kako ga imenuje pripovjedač, Marulića je mučio zlobnim primjedbama o njegovoj Juditi i njegovoj književnosti, a poglavito opakim riječima o jeziku kojim je pisana i publici kojoj se obraća. Pitanja, naime, zašto pisati o upitnim heroinama iz Staro­ga zavjeta, u trenutku kada je čitava Euro­pa uzavrela i kada posvuda slušate o novim otkrićima, pa onda još i na harvackom te tko će čitati Juditu?, kojima ga pakosno u snu uznemirava, uspostavljaju novu dimenziju Milinovićeve knjige i našega odnosa prema tradiciji, kulturi i jeziku. I kao što je Maru­lić svojom hrvackom Juditom ratovao i svje­dočio otpornost vlastita jezika i duhovne tradicije – iako bi u Mlecima bili puno sretniji kada bi Judita bila na latinskom jer bi se tako lakše dogovarali s Turcima i nesmetano vladali – tako i današnjemu globaliziranom svijetu, implicira pripovje­dač, treba podastrijeti vlastiti kulturološki prilog kao prepoznatljivu nacionalnu legi­timaciju. Shodno kancelarovu i Marulićevu razgovoru, tu bi dimenziju prikladno bilo nazvati političkom jer sve, kako kaže, ima s njome veze. Poglavito jer, kako veli kancelar (namjerno imenovan) Luiđi, živimo u svije­tu u kojemu politika određuje što ćemo misliti i kako ćemo se ponašati. Tim više jer Venecija, dosljedno predtekstu i kontekstu priče, nerado gleda na dogovore i veze ovdašnjih plemića s hrvatskim banom Berislavićem s kojim se Marulić dopisuje. Osim što otvara nove dimenzije čitanja romana, baš poput Pavličićeve priče u Pokori – i Milinovićeva priča na dnevni red stavlja pitanja na koja još nismo ponudili odgovor po mjeri naše­ga civilizacijskog/kulturnog pamćenja, čega su Marul i njegovi suvremenici, za razliku od nas suvremenika, itekako bili svjesni. Utoliko više jer izazovi Marulićeva vremena u svoj semantički horizont izravno prizivaju događaje naših devedesetih.

Spomenute duboko isprepletene i sadržajnim povijesnim rukavcima bogate dionice, na koje smo namjerno upozori­li, istinsku uzbudljivost zahvaljuju govoru manjih, no u strukturi romana ne i manje značajnih interpolacija, priča, slika, zgoda, asocijacija i njihovih asocijativnih meandara. Riječ je o izvrsnim evokacijama Marulićeve svakodnevice, osnažene živim slikama spaljenih sela i porušenih gradova (koje izvor imaju u Marulićevoj Molitvi, ali i mnoštvu govora protiv Turaka), vjer­nom zapisniku sa suđenja Paskoju, odlaska u Musinu špilju, Agostinijevu dolasku i sl. Nadasve je književno živa atmosfera raz­govora Čuvara pamćenja koja poticaj nalazi u humanističkim kružocima dal­matinskih sredina, pa i samome Splitu, na kojima su uglednici raspravljali i o bitnim pitanjima društvenoga i kulturnoga života i narodne sudbine. I dok njegovu povijesnu autentičnost posreduje spomen Božičevića Natalisa, Papalića, Martinčića i Balistrilića, Albertija i Nigera, životnu reljefnost obo­gaćuju kancelar Luiđi i njegova Bepina, lokalni krvnik Musa i njegova razbojnička špilja, krčmar kod kojega je željan provoda i ženskih užitaka navraćao mladi i poročni Marul, Šolta i Nečujam, domaćica Petka te mnogi domaći akteri (pre)uzeti iz živopisna lokalnoga imaginarija. Posebno su, pak, evokacije vrijedne interpolacije o kolotur­niku, potom ona o pohodu Musinu podzemnom skladištu umjetnina te, s njime povezanim, pouzdanikom mletačke tajne službe. Priča o koloturniku koja je dovela do Dminine smrti te sukoba i prekida prijateljstva s Papalićima, a zapravo Dmininim bijegom s lijepom Mlečankom te ređenjem i svećeničkom službom među čuvarima Kri­stova groba – a spominje ju i već spomenuti Barbieri – u prostor romana uvodi Maru­lićevu poročnu mladost. Baš kao i pohod varoškoj krčmi u koju je zalazio tražeći tje­lesne naslade kako bi u traženju odgovora o tajni ukradena sarkofaga našao put do lokalnoga kradljivca starina, koju mešetari, oličeni u liku mletačkoga trgovca, prodaju u Italiju i tako svjesno urušavaju vlastitu kulturu i nacionalni identitet do čega je Maruliću, upravo zbog čega Juditu i piše harvackim jezikom, posebno stalo. Premda je poznat, hvaljen i nadasve čašćen u svo­joj sredini i šire, Milinovićev Marulić je i vrhunski ostvaren književni lik, velik u svo­joj ljudskoj i umjetničkoj dimenziji. Uostalom, takva je i njegova književnost, egzistencijalno životna i književno uvjer­ljiva. U nju je Marulić, poput asocijativno prizvana Šižgorića, uložio i život i pero, svjedočeći u hrvatskome jeziku stalnu skrb za narodnu sudbinu. Unatoč tomu da to nije po volji mletačke vlasti, on Juditu svjesno pjeva versima harvackim. Upravo takav Marulić Milinoviću je ime dostojno velike priče koja u sebi nosi i priču cijeloga hrvatskog humanističkog stoljeća.

U romanu Marulić nije samo literarna nego i književna činjenica; zbilja njegova vremena korespondentna je zbilji našega vremena, njegovo vrijeme nalik je našemu, a pitanja narodne sudbine podjednako drama­tična kao u njegovu vremenu. Upravo zato Milinović Marulića vodi posvuda gdje se odvija život; prati ga u njegovoj radnoj sobi gdje piše i slika, na sastancima i debatama učena društva, na ulici, slijedi ga na putu do gostionice i podsjeća na grijehe mladosti, ne libi se dovesti ga u Musinu spilju, a sve kako bi i njega, ali i vrijeme priče, učinio povije­sno autentičnim i književno uvjerljivim.

Svaka od spomenutih slika, interpo­lacija i detalja realizirana je primjerenim narativnim sredstvima; i dok dominan­tne dionice i atmosferu priče gradi vješto isprepletanje stvarnih i izmišljenih likova, govor povijesnih činjenica i izvornih nara­tivnih uzbuđenja bliskih historiografskoj detekciji (Gradske su vlasti kod Paskoja našle staru pergamenu – Maruliću se učini da su sveci na zidu naćulili uši i pažljivo prate što ima za reći, poput sudaca u nebeskoj vijećni­ci. – Mislim da se radi o vrlo starom i, ako se ne varam, do danas nepoznatom rukopisu. Siguran sam da je to dio plijena iz sarkofaga u staroj kuli, a možda i razlog zašto je Paskoj tako brzo odaslan na galiju, a zidar Jakov završio u jarku na Marjanu.), priču, pak, o Musi i pohodu njegovoj spilji realiziraju ele­menti povijesnoga horora (Sada su sigurno u velikom ophodnom hodniku nad kojim su se nekoć uzdizale galerije gledališta. Učini mu se da čuje nestrpljivi topot nogu i veselo klicanje opkoljenog mnoštva koje pozdravlja gladijato­re u areni, navija za svoje favorite, traži milost ili smrt za gubitnika, slavi pobjednika. Njegov bi se vodič povremeno zaustavio i osluhnuo, želeći uvjeriti se da ga nitko ne slijedi. Pogle­dao bi i Marulića, kao da nije sasvim siguran treba li mu vjerovati, pa je nastavio dalje. U jednom je trenutku zastao, razgrnuo gusto gra­nje i nestao kroz uski otvor u zidu. Marulić je bez oklijevanja ušao za njim. Stvarni svijet je u času nestao. Osjeti hladnu, vlažnu tišinu podzemlja i prisjeti se svetog Jeronima, koji je svojedobno s prijateljima obilazio katakombe u predgrađima Rima: Zašli smo u hodnike izdubene u utrobi zemlje… Napredovali smo polako, korak po korak, uronjeni u potpuni mrak i u duhu se prisjetili odlomka iz Vergi­lija: Njihove su duše zamrznute u strahu… Musa upali uljnu svjetiljku i lelujavi plamičak obasja male prostorije. Bliže tlu, na njima je još bilo žbuke s ostacima oslika iz nekog dav­nog vremena. S jednog ih je zida, gdje je žbuka dosezala gotovo pet lakata u visinu, promatrao niz ukočenih figura u svećeničkim odorama, s biskupskim štapom i knjigom u ruci. Uz prvoga je jedva prepoznatljivim slovima pisalo Domnio, uz drugoga Anastazije, dok je natpis uz trećega u potpunosti izblijedio. Koliko je puta bio u Saloni, pretraživao rimske ruševi­ne, pa tako i amfiteatar, a nikada nije vidio ovo mjesto. […] Poeta doctus u podzemlju, s bivšim krvnikom kao vodičem!). Elemen­ti (političkoga) trilera lik Agostinija čine dostatno zagonetnim (A tko? Centri moći! Poslali su onog fićfirića iz Venecije da preuzme slučaj. Upoznali ste ga. – Agostini? Jesam. Bio je maloprije kod Papalića. Tko je on? – Sedma uprava? – začudio se Marulić. – Posebni sluča­jevi, od važnosti za državu. Sve je tajno i vrlo povjerljivo. Ništa o čemu bi vaš vrijedni sluga trebao išta znati! Samo za birane oči! – Šta kaže knez? – Mislim da je i on iznenađen, ali to ne želi pokazati. U tom se trenutku vratio zapovjednik, noseći bocu rakije i čaše, a za nji­ma je lagano ušetao mladi Mlečanin, Agostini, fićfirić, kako ga je nazvao kancelar, jednako vedar i nehajan kao i maloprije, kod Papali­ća, ostavljajući dojam dobrohotne i nesebične revnosti. Čovjek bi mislio da ima posla s mla­dim, predanim redovnikom koji se po čitav dan kupa u svjetlosti nebeske slave. Ali, to je morala biti maska, bio je uvjeren Marulić, jer mladić svakako nije redovnik; bilo je dovoljno vidjeti kako se nosi, njegovo kicoško odijelo, kapu, ulaštene cipele, a posebno rukavice, taj lako prepoznatljivi simbol muške taštine. Pra­vi cortegiano!). Potonja, pak, interpolacija u priču priziva pitoreskne figure kakve su, ako nije preuzetno reći, defilirale hrvatskim stranama ne samo tijekom prošlosti nego još više i naše nedavne suvremenosti, koja – implicira knjiga – u ime maglovitih inte­resa krčmi vlastiti ponos, tradiciju i dosto­janstvo.

DINO MILINOVIĆ (matica.hr; M. Cvjetko)

Znalcima kulture i književnosti mnoge su činjenice Milinovićeve knjige poznate. Ne skrivajući izvore, već na njih izravno upućujući u fusnotama, u registrima njego­ve naracije one dobivaju novo osvjetljenje i nose nove smislove bez kojih bi priča, bez obzira na njezin zavidan kulturološki kolo­rit, bila manjkava u svojoj uzbudljivosti i zalihosti. U njezinim gustim slojevima eru­dicija snažno obogaćuje autentično pripovijedanje, prepliću se sadržaji visokoga stila i običnoga govora, brojni citati i parafraze, eruditska duhovitost i stilska lakoća. Podvr­gnuti unutarnjim preobrazbama koje pravu književnost razlikuju od literarnih vježbi, u njoj razgovaraju velika i mala povijest, uče­ni gradski palatini i obični puk; u njoj je mjesta za teške teme, ali i za obične stvari, za Marulićeve stvaralačke muke, ali i bolest gihta, a i Čuvari pamćenja imaju podjedna­ko značenje kao i ribar Paskoj, kradljivac Musa ili, pak, junaci splitske ulice i gradske kronike. U opisu atmosfere grada Milino­vić kao svoje uzima parafraze iz protuturske književnosti (Popaljena sela i porušeni gra­dovi, oteto blago, pobijeni seljaci i zarobljeni građani. Oganj i dažd. Kraj svijeta.), kada govori o sastancima učena društva, poseže za visokim stilom humanističke kulture, a s pravom ne zazire ni od kolokvijalnoga jezičnog kolorita kada priču želi olabaviti (Dolazija mali Frane…) ili, pak, kada se hoće, gotovo po batalski/splitski, narugati prdećem caru na čijemu Peristilu, u košmaru turističke navale, roman i završava (– Pajdo, nećeš valjda meni pričat o Dioklecijanu! Pa, ja sam se rodija sa starim predcem u guzici. Ja sam iz Geta!). Majstorski upisano u tekst knjige čini ga izazovnim i reljefnim palimp­sestom, knjigom od knjiga, kažimo odmah – rječitijom i poticajnijom od u nju ugrađe­nih pojedinačnih sastojaka.

Ostavljajući čitatelju da kao i mi uži­va u izazovima ove značajne i znakovite knjige, kažimo tek da je Marulov san izvr­stan roman, jedan od ponajboljih što su se posljednjih godina pojavili u našoj književ­nosti. Njegova otvorena struktura posre­dovana elementima povijesnoga krimića (motivi zamki, zasjeda, noćnih strahova, ubojice, provale, putovanja i sl.), horora te eruditskoga romana, ne manje i romana lika i vremena, a ponajprije zrela pripovjedačka kultura i erudicija u gesti privlačne stilske elegancije, podjednako će privući književne znalce i obične čitatelje. Osobno sam roman u kratkome vremenu čitao dva puta; prvi put sa zadatkom i olovkom u ruci kako bih pratio tijekove slojevite i rukavcima bogate Milinovićeve priče, na čije sam pojedine dijelove upozorio, a drugi put kako bih neopterećeno uživao u izazovima koje obil­no nudi. I svaki put našao uzdarje koje samo prave knjige nude! Riječju, Marulov san oso­bita je knjiga! Podjednako zahvala i lauda Maruliću, ali i pohvala dobromu pisanju!

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 1-2, Zagreb, 2020.)

© Ivan Bošković, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK