Mirko Ćurić: HRVATSKA MADAME BOVARY I DRUGE NEPOZNATE PROZE NIKOLE TORDINCA

NIKOLA TORDINAC: PUŠKA KOBNICA, Pripovijesti, novele i crtice iz rukopisne ostavštine, VIII. knjiga Sabranih djela Nikole Tordinca, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2021., 192 str.

 

Možda bi u nekim drugim književnostima ovakva knjiga predstavljala mali književni događaj: objavljena su nepoznata djela iz rukopisne baštine relevantnog hrvatskoga književnika, zastupljenoga u hrvatskim književnim povijestima, kojeg posebice hvali jedan Matoš, tematski vrlo raznolika, s nizom likova koji obogaćuju hrvatsku književnost, među kojima je i hrvatska gospođa Bovary, prikazana u opsežnoj pripovijetci (kraćemu romanu) Puška kobnica, ali je takvo očekivanje preoptimistično, iako po svemu ova knjiga zaslužuje značajnu pozornost. Riječ je, dakle, o osmoj knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca pod nazivom Puška kobnica, koja sadrži pet proza, koje će prvi put postati dostupne čitateljskoj, ali i stručnoj publici. U ostavštini Nikole Tordinca sačuvano je više proznih fragmenata, započetih djela i skica za nove prozne tekstove. Iz toga segmenta rukopisne građe, koji se sastoji od 253 rukom pisane stranice, odabrani su cjeloviti i u najvećoj mjeri dovršeni prozni tekstovi: „crtica, historičkih pripovijesti i novela“, kako ih Tordinac naziva u podnaslovima pojedinih rukopisa. Izabrane su dvije crtice „od Staparića[1]Poldrug ure ispod zemlje i Pitomac devetnaestog vieka te „pripoviesti i novele“ Puška kobnica, Massinisa i Fatima, koje možemo smatrati i kraćim romanima, zbog opsega, većega broja likova i razvijene fabule s nizom epizoda i složenijim zapletom.

Nikola Tordinac rođen je 5. prosinca 1858. godine u Đakovu od oca Ivana, obrtnika, koji je radio stolarske radove u đakovačkoj katedrali i majke Terezije Josipović, rodom iz Pečuha. Umro je u Đakovu 21. veljače 1888., a 22. veljače 1888. sahranjen je na đakovačkome groblju, u zajedničkoj grobnici sa stricem, kanonikom i pjesnikom Jurjem Tordincem.

Premda mnogi autori o njemu pišu kako je iza sebe ostavio neveliko i nedovršeno djelo, činjenica je, zapravo, kako mu opus, u odnosu na njegove suvremenike, i nije malen opsegom: pisao je pjesme, crtice, pripovijesti, oglede, feljtone, putopise, obilno je prevodio s njemačkoga jezika, sakupljao je usmene tvorevine i etnografsku građu. Kao šestogodišnji dječak s roditeljima putuje u Sarajevo i Derventu – tada još tursku Bosnu – gdje mu je otac radio kao stolarski poduzetnik. Taj boravak od svega pet godina snažno se dojmio dječaka i bio presudan za njegovu budućnost i književni te sakupljački rad. Osnovnu je školu završio u Đakovu, a gimnaziju u Vinkovcima. U književnosti se javlja kao pjesnik – stihove šalje godine 1875. vinkovačkom Narodnjaku i senjskome Radiši, ali je najviše traga ostavio kao pripovjedač, putopisac i sakupljač narodnoga blaga. U jesen godine 1877. stupio je u đakovačko sjemenište, gdje postaje predsjednikom Zbora duhovne mladeži. Pod pseudonimom „Staparić” javlja se u Obzoru i Pozoru u čiji podlistak šalje zanimljive dopise, najčešće vlastite pripovijetke i prijevode s njemačkoga jezika. Značajna mu je suradnja i u vukovarskome Sriemskom Hrvatu u kojemu, među ostalim, objavljuje prvi svjetski prijevod Karla Maya. Smatralo se da je prvi prijevod objavljen 1881. u časopisu Le Monde, u Parizu. Mirko Ćurić otkrio je, a Hans Dieter Steinmetz iz Muzeja Karla Maya u Njemačkoj to potvrdio, kako je Tordinac već godine 1880. objavio prijevod novele Tree carde monte u časopisu Sriemski Hrvat. Poput velikoga broja mladih nadarenih Hrvata, i Nikola Tordinac već je tada, pa sve do smrti, uživao u mecenatskoj potpori biskupa J. J. Strossmayera i svoga rođaka Jurja Tordinca, kojemu posvećuje svoju jedinu za života objavljenu knjigu Seoske bajke i bajalice te dvije prigodnice, objavljene u ovoj knjizi. Biskup J. J. Strossmayer zaredio ga je 19. rujna 1883. godine za svećenika Đakovačke ili Bosanske biskupije. U Rimu je studirao pravo na Apolinaru do 1885. Vrativši se u Đakovo, postaje profesorom filozofije i latinskoga jezika (na Liceju, 1885. – 1888.). Umire od sušice nakon neuspješna liječenja 21. veljače 1888. godine u Đakovu, iako se u mnogim izdanjima pogrešno navodi kako je umro u austrijskome Gleichenbergu, a u tome mjestu samo je liječen. Iza njega je u rukopisu ostalo nekoliko dovršenih i započetih proznih djela, putopisa i etnografskih zapisa. Objavljivanje ovih tekstova rasvjetljuje, ali i usložnjava prosudbe o značajkama i obilježjima Tordinčeva književnog opusa. Sada smo već vrlo daleko od leksikonskih i enciklopedijskih ocjena o piscu seoske tematike, čiju „prozu odlikuje narodni leksik i epski stil usmenoga pripovijedanja, a vidljivo je i spajanje romantičarske i realistične pripovjedačke matrice[2].“

Već smo se u prethodnih sedam knjiga Sabranih djela Nikole Tordinca uvjerili kako je riječ o proznome piscu, pjesniku, prevoditelju, putopiscu, kritičaru, etnografu… iznimno raznolikoga opusa, u kojemu je ta „seoska“ sastavnica sekundarna, ali je za kratkoga mu života gotovo jedina publicirana. On je prvenstveno urbani pisac, a to dokazuju prozni tekstovi i putopisi neuvršteni u Seoske bajke i bajalice (1885.) ili Odabrane pripovijesti i crtice (1890.), na temelju kojih su se izvodili zaključci o njegovoj poetici. U knjizi Milana Marjanovića Iza Šenoe: Četvrt vijeka hrvatske književnosti[3] na šest mjesta spominje se Tordinac, kao vrlo važan i značajan književnik toga razdoblja, ali ipak prvenstveno „kao zastupnik seoske novele“ (Marjanović 1906; 12). Kao značajna Tordinčeva djela Marjanović ističe Đakovački spasovdan, Čarobnu škrinjicu[4], Brata Adama i Kožuh. Tordinca smatra jednim od najvažnijih i tipičnih predstavnika slavonske novelistike: „Slavonija je rodila sasma drugačiji tip. Plodna i široka polja i dugotrajni upliv turski učiniše čovjeka lakoumnim. Tordinac a kasnije Lovretić, ali najviše pako Ž. Bertić su pjesnici, a Kozarac je pisac socialnog toga kraja. Ovdje nije problem u prelazu jednog socijalnog ili ekonomskog reda u drugi, nego tu pisce interesira u prvom redu pitanje moralno, a uz to i pitanje mrtvih kapitala. Nemoral i nerad, to su problemi slavonske novele. Ni jednoga ni drugoga ne vidimo u graničarskoj i primorskoj noveli, a u zagorskoj vidimo samo nerad“ (Marjanović 1906; 60).

Knjiga proznih tekstova Puška kobnica, probranih iz rukopisne ostavštine, pokazuje svu slojevitost Tordinčeva opusa i otklon od Marjanovićevih ocjena. Radnja se u ovim rukopisnim prozama više ne događa u Đakovu, ili selima đakovačkoga i vinkovačkoga kraja, već u Kartagi i Rimu u vrijeme Drugih punskih ratova (Massinisa), u Carigradu 19. stoljeća (Fatima), u hrvatskome visokom društvu 19. stoljeća (Puška kobnica), u Đakovu oko 1880. (Pitomac devetnaestog vieka) i u okolici Pečuha (Poldrug ure ispod zemlje) poslije 1880. Autorska imaginacija vodila je Tordinca kroz vrijeme i prostor: od antike do egzistencijalne tjeskobe mladih pitomaca suočenih sa sjemenišnim životom. Pokazao se kao vrstan pisac, u povijesnim pripovijestima ili kraćim romanima i pečuškome putopisu – kao romantičar, dok se u Pitomcu devetnaestog vieka, baš kao u Kožuhu, osjećaju prodori moderne: radnja je sporedna, a u središtu crtice psihološka su stanja sjemeništaraca koji nakon odmora zadnje sate provede po đakovačkim gostionicama, strahujući od strogog akademskoga režima koji ih očekuje. Neki su tužni zbog djevojaka kojih se zbog svećeničke službe moraju odreći. Riječ je o majstorskoj prozi, samome vrhu Tordinčeva pripovijedanja, koja strukturom više pripada žanru kratke priče, a manje je tipična Tordinčeva crtica s određenim moralističkim zaključkom ili porukom na samome kraju. Radnja započinje „in medias res“: u đakovačkoj gostionici, na Miholje, oko 18 sati; glasna skupina mladića pije i glasno razgovara. Saznajemo da su to klerici koji se vraćaju s ljetnih praznika, a jedan od njih, Juranić, još je u građanskoj odjeći, jer prvi put ulazi u sjemenište. Nesretan je, jer je zaljubljen i boji se sjemenišne discipline, a kolege ga ili tješe ili zadirkuju. U 19 sati stižu u sjemenište i tu započinje njihova formacija, ali je ovdje ujedno i završetak ove kratke proze: „Tu se najprije izmoli molitva i onda sjedoše večerati, Juranić se ne tače ničega. Odvečeraše. Zvonce zazvoni, svi se podigoše od stola izmoliše neku molitvu i odoše opet gore, oko pô osam otiđoše opet na molitvu i s molitve hajd’ u postelju, gdje nitko ne smije ni rieči progovoriti.“

Kraj je otvoren, malo je toga rečeno, ali je ocrtan Juranićev psihološki profil, njegova nepripremljenost za ono što ga očekuje, suprotnost od vesele, razuzdane atmosfere netom pred ulazak u sjemenište. I ova neobjavljena proza jasno pokazuje književni talent Nikole Tordinca, kao i Poldrug ure ispod zemlje, putopisna crtica, odnosno putopisna razglednica u kojoj pripovijeda o pohodu rudnicima ugljena u okolici Pečuha, a nastala je u vrijeme dok je prikupljao građu za rukopis Hrvatski narodni običaji, pjesme i plesovi Hrvata iz Pečuha i okolice[5], u kojemu donosi iznimno vrijedne zapise: povijest, stambene i gospodarske prilike, političke okolnosti u kojima djeluju, način života, prehranu, odjeću te narodne pjesme, pripovijetke i običaje pečuških Hrvata nastale tijekom 1885., kada se Tordincu ispunila mladenačka želja „obići pečuške Hrvate“, jer je iz toga grada, kako je rečeno, potjecala njegova majka Terezija Josipović. Tordinac s rođacima odlazi u rudnike ugljena u okolici Pečuha. U kontekstu današnjih političkih odnosa u Srbiji tj. nijekanja Hrvata i hrvatskoga jezika ondje, zanimljivo je napomenuti kako u rudniku rade bunjevački Hrvati, koji se jasno nacionalno određuju još osamdesetih godina 19. stoljeća!

Kratki roman Massinisa posjeduje jasnu strukturu i dovršenost, te kritičke opaske Josipa Kozarca, jednoga od najboljih Tordinčevih prijatelja i sudruga iz vinkovačke gimnazije. Tordinac je poslao dovršenu verziju teksta prijatelju i suradniku Josipu Kozarcu na ocjenu. Na kraju rukopisa skromno mu postavlja pitanje: „Kudi kamo slabija od prijašnjih, što ne Kozarče?!”

Josip Kozarac pak odgovara mu pozitivno dajući niz tekstualnih i jezičnih primjedbi:„Ovo ti je kume sigurno najbolji komad što si ga dosad napisao. Razradio si uprav izvrstno, al manjka Ti novelističko pripoviedanje, a toga ne ima bez valjanog hrvatskog jezika. Možeš nazvati novelom taj roman punim pravom. Morao bi stvar znatiželjnije napravit, morao bi prizore, dogadjaje i pojedine izraze, koji bi mogli znatiželjnost pobuditi, jače istaknuti. Ti si baš obratno uradio. Ono koješta što je manje važnosti ono si spomenuo, a ono što se je potajno kovalo – to si mimoišao i zašutio, a baš tim potajnim pobudila bi se znatiželjnost (…) (…) Što ćeš ti uradit s tom novelom? Ako Te volja čekat dok ja dodjem, pa ćemo ju preradit i u Vienac poslat, da vidimo što će lopov reći. Pravopis i jezik hajde de, po malo; samo si odviše uzklika nameto. Morebit da je i odviše plastično, da je malko stegnuto bila bi ljepša cjelina.“

Kozarac mu predlaže određene fabularne i jezične izmjene, ali nemamo verziju teksta s unesenim ispravcima, na temelju Kozarčevih sugestija, pa je moguće da Tordinac kasnije nije radio na ovome djelu. Kozarac je predlagao da prozu, koju naziva novelom, pošalju u Vienac „onom lopovu“, pretpostavljamo kako je riječ o Vjekoslavu Klaiću, s kojim su oba bili u kontaktu i koji je, kao urednik, objavljivao njihove radove u Viencu u razdoblju kada nastaje ova novela ili kratki roman.

Fatima je po svemu zaokružena proza. Ova pripovijest ili kratki roman pripada zakašnjelom izdanku popularnog hrvatskoga književnog žanra hajdučko-turske novelistike, pa ga na neki način i reafirmira, kako je to Tordinac već učinio s kratkim romanom Đakovački spasovdan. Ovaj popularni žanr karakterističan je za đakovački književni krug oko biskupa Strossmayera, a glavni su mu predstavnici bili Luka Botić, Janko Tombor i Ferdo Filipović. Fatima je ljubavni roman u kojemu su junaci tajnici talijanskoga i njemačkoga konzula u Carigradu, tipični likovi pobratima, te tematizira zabranjenu ljubav između sultanove hramske robinje Fatime i jednoga od pobratima, Talijana Giussepea Rossija.

Možda je najzanimljivija među ovim prozama ona po kojoj je cijela knjiga dobila naslov: Puška kobnica, „novela“, kako je naziva Tordinac, zapravo kraći roman, o neke vrste hrvatskoj (slavonskoj) gospođi Bovary, prozni iskorak Tordinca u više aspekata. Tematski, to je roman koji se bavi životom viših društvenih slojeva u Hrvatskoj, sitnoga plemstva koje je obiteljskim vezama povezano s inozemnom društvenom elitom. To je, također, roman koji se bavi ženskim pitanjem, kojemu je u središtu ženski lik, ali ne na pučko-moralistički način kakav je vrlo čest u njegovo vrijeme. Tordinčeve junakinje drugačijeg su kova, posebice slavonska „gospođa Bovary“ Ljubica Berenštein, tetka glavnoga junaka, koja je u središtu ovoga djela. Nizom intertekstualnih podataka koje donosi, ova proza pokazuje autorovu načitanost. Tordinac prozu podnaslovljuje kao „istinit događaj.” Tordinčev naslov romantičarskom konotacijom i uporabom neologizma „kobnica”, koji ni tada a ni danas nije riječ potvrđena u rječnicima, sugerira romantičarski diskurs teksta, iako podnaslovom „istinit događaj” naglašava realizam onoga što će biti ispričano. Riječ „kobnica“ označavala bi kobni predmet, koji je uzrokom teških i sudbonosnih posljedica, predmet koji je koban, fatalan[6]. Proza je složenije strukture negoli su to ostale Todinčeve proze jer je uokvirena pripovijest, a koristi se tehnikom flashbacka te je protkana nizom intertekstualnih referenci, oko kojih se u korekturi rukopisa spore Nikola Tordinac i Josip Kozarac, koji je i ovaj rukopis dobio na čitanje. Strukturom i nekim idejama ova proza ponešto duguje i Šenoinu Prijanu Lovri, što eksplicitno sugerira ovaj navod: „Ja sam ju višeput pitao zašto ništa hrvatskog ne čita, ona bi se izgovarala da ne zna, da ne razumije hrvatskog jezika u knjizi, al’ govorit znala je.“

Doduše, junakinja ne čita hrvatske knjige jer ne zna dobro hrvatski jezik, dok je u Šenoe razlogom bila nezanimljivost ondašnje hrvatske književnosti. Međutim, od Prijana Lovre do Puške kobnice proteklo je petnaestak godina pa možda Tordinac ovim razgovorom sugerira kako je u međuvremenu došlo do napretka hrvatske književnosti i pojave zanimljivih autora i djela?

Rukopis Puške kobnice još jednom pokazuje ne samo veliko prijateljstvo već i veliko povjerenje između dvojice tada mladih književnika, Josipa Kozarca i Nikole Tordinca. Svoga kuma Kozarca Tordinac moli da pročita rukopis: „Evo ti pripovjedke. Šaljem ti ju, kako mi je izišla iz pera, još ju niesam ni prepiso. Ponajprije ću ti reći ‘Marko’ što sam kazo da je sluga – nije, već je nadziratelj imanja, da budu opravdane one pouke koje daje Branki. Ljubica, nije tetka Branki, već strina, a Onegić pokojni ‘stric’. Čin ovaj zbija se početkom devetnaestog stoljeća, da bude opravdano što sam piso glede naobraženosti Zlatke. Dibić, doselio se iz Bosne, odatle je lasno protumačiti odakle to da nije naobražen, i odatle je opravdano njegovo postupanje sa Zlatkom. Zlatku sam oriso, ali ništa nije radila prama svomu karakteru, pomanjkalo mi gradiva. Već deder reci ti štogodj o njoj. Čuješ, ti si jednom pisao ‘tri sestre’, deder, valjda bih mogo štogodj iz tog izvaditi, pa Zlatki prišiti. Tvoje sestre si onako crto, kô djecu iz naravi. Ako mi podje za rukom ispraviti ovu pripovjedku po mom ćefu, biti će dobro. Nemoj ispravljati jezik, imao bi puno ispravljati, ja ću ga već ispraviti, što mogu, kad budem prepisivo. Izreci svoj sud i pobilježi pojedina momenta u Zlatki, a ja ću onda krojiti. Tvoj kum[7]

Kozarac je rukopis pregledao i unutar teksta dodavao bilješke i sugestije. Primjerice, kada među literaturom koju čita junakova tetka, i koja na nju djeluje negativno, kao na Flaubertovu gospođu Bovary, Tordinac spomene i Dumasa, on mu sugerira W. Scotta: „Ne vriedi ni po groša, radje Scotta.”

Kozarac iznosi niz primjedbi na Tordinčev jezik, koje uglavnom nisu opravdane (recimo za sintagmu – „izginu u mraku“ – pita se je li to rečeno hrvatskim jezikom, a upitan je i njegov prigovor na prečesto spominjanje utjecaja literature, odnosno romana, koji su utjecali na junakinjine postupke: „Češće spominjanje: romani, romani… ne valja, nego treba onaj dojam živo dokazat, a ne pustim nabrajanjem: romani, romani! Ako hoćeš dobra čovjeka orisat moraš njegova dobra djela nabrajat, a ne svudilj govorit: on je dobar, on je veoma dobar. /Tim se uprav drame odlikuju, a to je baš ona najveća poteškoća./)“

Upravo pozivanje na romane i na njihov utjecaj na junake (junakinje) važna je intertekstualna komponenta djela, na tragu sličnih motiva u svjetskoj književnosti, kao što su utjecaj viteških romana na Cervantesova Don Quijotea ili na spomenutu Flaubertovu gospođu Bovary. Ovaj intertekstualni motiv pokazuje širinu kulture Nikole Tordinca, njegovo poznavanje povijesti književnosti i nekih od presudnih motiva unutar najvažnijih kanonskih djela zapadne kulture. On se na ovaj način upisuje u kontekst, ali upisuje u njega i hrvatsku kulturu stvarajući našu, hrvatsku, slavonsku gospođu Bovary – Ljubicu Berenštein, što je tema koja zaslužuje opsežniji pristup od ovoga prikaza.

Zanimljivo je i prezime glavnoga junaka – Onegić – u kojemu intertekstualno odjekuje junak Ljermontovljeva romana Evgenij Onjegin ili Onegin. Sve to pokazuje kako je Tordinac vrstan poznavatelj tada suvremene književnosti i kako su njegovi interesi puno širi od prikazivanja seoskoga života.

Kozarac mu prigovara što je među romane koje čita junakinja Ljubica uvrstio i roman Arthura Storcha Licht und Finsterniß oder die Geheimnisse der Wiener Hofburg (1871.), jer u vrijeme kada je junakinja živjela to djelo nije bilo objavljeno. Upitno mu je ime glavnoga junaka, Držimir, pa se pita: „Ima l’ takvih imena?”

Kozarac nema razumijevanja ni za živopisan Tordinčev jezik, u kojemu je dosta narodnih izraza, frazema, poslovica, tako da neprimjerenima smatra ovakve rečenice: „On nam ostavi ostavštinu, ranjena Adleršteina, i poduči da nije bome ni s harlekinom dobro iz jedne zdjele čorbu kusati.“ Iz nekoga razloga, smatrajući ga stilski „niskim“ ili nesukladnim s visokim društvom u kojemu se odvija radnja, tvrdi kako takav izraz „ne spada ovamo“. Čitajući rečenice o ženskoj odjeći, sugerira mu: „Sam nemoj izmišljat ženska odiela, radje popitaj krojača“. Vjerojatno mu i ovdje smeta izraz iz narodne pjesme, jer Ljubica pita bi li obukla haljinu „onu štono je zlatom podnizana?“

Smeta ga pozdrav među junacima izrečen uzvišenim stilom: „Dobro došo u Dibićeve dvore, Branko Onegiću”. Drži kako je „odveć starinski pozdrav za naše doba”, iako je ovakav postupak u skladu s likovima koji su se našli u međusobnoj komunikaciji i koriste modele koji nisu suvremeni, ali su unutar teksta funkcionalni.

Osim ove verzije, u rukopisnoj ostavštini nema kasnije inačice ovoga teksta pa ne možemo znati je li Tordinac usvojio ove opaske i mijenjao tekst, koji je zapravo zaokružen i dovršen te je mogao biti objavljen. Dakle, ne možemo s pouzdanjem znati je li autor namjeravao dodatno raditi na ovoj ili ostalim prozama, ali nema sumnje u to da je zapravo na ovome stupnju dovršenosti prikladna za objavljivanje te da tematskom raznolikošću baca novo svjetlo na prozni opus Nikole Tordinca.

U ovih pet proza (možda zato i nisu objavljene za piščeva života jer njima iznevjerava horizont očekivanja urednikā novina i časopisa u kojima tiska svoje radove) izlazi iz okvira koje je publika očekivala, ali i preko obzora očekivanja njegovih književnih suradnika i urednikā časopisā koji su mu objavljivali djela. Tematska i žanrovska raznolikost ovih proza još jednom podsjeća na velik književni talent koji je prerana smrt otela hrvatskoj književnosti te na podcijenjenost i nepoznavanje Tordinčeva opusa. No, tome se u suvremenoj hrvatskoj kulturi ionako nije čuditi.

_____

[1] Pseudonim koji Nikola Tordinac koristi prigodom objavljivanja tekstova, najčešće u Viencu.

[2] Tordinac, Nikola: Hrvatska enciklopedija; https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61839

[3] Milan Marjanović: Iza Šenoe: Četvrt vijeka hrvatske književnosti, Naklada hrvatske knjižarnice u Zadru, Zadar, 1906.

[4] Zabunom piše: Čarobna knjižica (Marjanović 1906; 15).

[5] Nikola Tordinac: Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice / [priredili] Đuro Franković i Đuro Šarošac, uredio Živko Mandić, (Budimpešta, 1986.).

[6] Značenje izvodimo na temelju značenja riječi kob i koban (Veliki rječnik hrvatskoga  jezika, Anić, 2003., 583).

[7] Nikola Tordinac: Puška kobnica, rukopis, NSK, R3892/III.

 

(Mirko Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.