Nikica Mihaljević: „DA, TAKAV JE ŽIVOT!“ / Ryszard Kapuściński

RYSZARD KAPUŚCIŃSKI: IMPERIJ, Naklada Ljevak, Zagreb, 2021., 355 str. Naslov izvornika: Imperium. S poljskoga preveo: Adrian Cvitanović.

 

Ryszard Kapuściński (1932. – 2007.) poljski je novinar, pisac i, osobito, putopisac. Svjetski je poznat po knjigama putopisa i reportaža iz Afrike, Latinske Amerike te s Bliskoga Istoka. Kako stoji u biografskoj bilješci, “izvještavao je o 27 ratova, državnih udara i revolucija iz zemalja Trećega svijeta”. U prijevodu na hrvatski dostupne su, pored najnovijeg prijevoda knjige “Imperij”, i knjige “Putovanje s Herodotom” (AGM, 2011.), u kojoj je opisao društvene prilike i razmišljanja s prvih putovanja u Indiju, Kinu i Afriku, te “Car” (AGM,  2016.), o silasku s vlasti etiopskoga cara Hailea Selassija, obje u prijevodu Mladena Martića.

          Odmah, na početku, treba reći da je iznimna kvaliteta Kapuścińskijeve knjige putopisa, pored dokumentarne, i njena literarna vrijednost, autorov stilistički i obradbeni postupak, njegov napor da se kao novinarski pisac vine iznad suhoparnog i razmjerno ograničenog žurnalističkog manira pisanja. Kratkoća tekstova, na što su primorani svi novinari, ne znači za Kapuścińskog skučenost i hendikep. Naprotiv! Pogotovo u njegovim zapisima iz razdoblja prvoga putovanja u SSSR. Opisi putovanja transsibirskom željeznicom i dojmovi s posjeta južnim, neruskim republikama (1939. – 1967.) prerastaju iz novinskih članaka u literarne uratke, kratke priče, crtice, pa čak i pripovijetke.

          I u drugome poglavlju, putovanju po SSSR-u, u vrijeme raspada 1989. – 1991., Kapuściński nastavlja istim jezično-stilističkim postupkom, donoseći žive prikaze i opise krajeva, događaja i ljudi od sjevera do juga, i od istoka do zapada ove goleme zemlje. On je autor, što treba posebno istaknuti, koji se ne libi opredjeljivanja i donošenja vlastitih sudova, bez obzira na propagandističke napore s bilo koje strane. Za posjeta Gorskom Karabahu (uostalom, ilegalnom; a mogao je zbog te svoje radoznalosti i glavu izgubiti!), u kojem se vodi armensko-azerbajdžanski rat pod ruskim nadzorom, Kapuściński će jasno kazati, nedvosmisleno ukazujući na osnovno: “Svijetu prijete tri pošasti, tri nesreće. Prva je pošast nacionalizma. Druga je pošast rasizma. Treća je pošast vjerskog fanatizma. U um opsjednutoga jednom od tih triju pošasti racionalni argument ne može prodrijeti… Um pogođen takvom pošašću zatvoreni je um, jednodimenzionalan, jednotematski, koji se okreće isključivo oko jednoga obrasca – svojega neprijatelja. Pomisao na neprijatelja hrani nas, pruža nam razlog postojanja. Zato je neprijatelj uvijek prisutan, uvijek je s nama.”.

*   *   *

Starijim i upućenijim čitateljima s naših hrvatskih/(nekoć) jugoslavenskih prostora ova knjiga ne otkriva, ipak, ništa bitno novo.[1] Mlađim čitateljima, prvenstveno u osamostaljenoj Hrvatskoj, ona može biti poticajem da posegnu i za drugom literaturom na temu karaktera društvenoga i političkoga ustroja “prve zemlje komunizma”, Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Prvi autor, kojega treba spomenuti, svakako je Ante Ciliga.

          Pišući natuknicu o Anti Ciligi (1898. – 1992.) za Hrvatsku književnu enciklopediju, napisao sam: “Glavninu svog publicističkog rada posvetio je prosudbama Staljinova djelovanja te života i rada u SSSR-u njegova doba. Pariški Gallimard tiskao mu je 1938. knjigu U zemlji velike laži (Au pays du grand mensonge) koja je bila jedno od prvih antistaljinističkih svjedočanstava iz neposrednog iskustva te je prevedena i na druge jezike. Nakon II. svj. rata, u doba hladnoratovskog nadmetanja, Ciligine knjige o Rusiji (Lenjin i revolucija, Pariz, 1948.; Sibirija, zemlja izgnanstva i industrijalizacije, Pariz, 1950.) postale su ponovno aktualne te su posljednji put tiskane u Rimu 1977. pod zajedničkim naslovom Deset godina u zemlji zbunjujuće laži.”.

          Hrvatska enciklopedija, pak, navodi u članku o Ciligi: “Od 1918. član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, ubrzo postaje komunist te 1919. djeluje kao agitator i potiče vojničku pobunu u Varaždinu. Pobjegavši, u Pragu započinje studij filozofije, a 1920. odlazi u rodnu Istru gdje početkom 1921. organizira ogranak Komunističke stranke Italije te je među vođama Proštinske bune nakon slamanja koje se vraća u Prag. U Zagreb dolazi 1922. te završava studij doktoriravši 1924. temom iz marksističke filozofije. Potkraj iste godine postaje sekretar Oblasnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Hrvatsku i Slavoniju te član Politbiroa Centralnoga komiteta KPJ, ali je 1925. izgnan te odlazi u Beč gdje je predstavnik KPJ pri Balkanskoj komunističkoj federaciji. Od 1926. u SSSR-u, do 1928. predavao na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina Zapada u Moskvi, a 1928-29. na lenjingradskom Komunističkom sveučilištu. Kao trockist uhićen je 1929. te od 1930. zatočen u logorima pokraj Verhneuraljska, Jenisejska i Čeljabinska. Pušten potkraj 1935. zahvaljujući talijanskom državljanstvu.”. Dakle, riječ je o uvjerenom komunistu, kojega su prozivali za renegatstvo, a on je sam smatrao da se do socijalne pravde i čovjeku primjerenog društva može doći i drugim i drugačijim putem.

          Osim navedene knjige, piše i niz antikomunističkih članaka u zagrebačkoj Novoj Evropi (1936-40.). Po povratku u domovinu, hapse ga ustaše potkraj 1941., po staroj tjeralici kralj. jugoslavenske policije, i zatvaraju u konclogoru Jasenovac. Na intervenciju A. Seitza u studenome 1942. pušten je i imenovan urednikom u Spremnosti. Sjećanja na zatočeništvo u Jasenovcu objavio je u sklopu knjige “Sam kroz Europu u ratu (1939. – 1945.)”, Rim, 1978.; posebno izdanje “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”, Zagreb, 2011.

          Ciliga je nadaren pisac. Njegove knjige i prosudbe imaju, pored dokumentarne, i znatnu književnu vrijednost. Opisi logoraškoga života, patnji i stradanja zatočenikā u staljinističkom i ustaškom logoru, toliko su uvjerljivi da nas zapanjuje autorova sposobnost da, unatoč svakodnevnoj smrtnoj pogibelji, ostane pribran i vjeran čovještvu u sebi. Štoviše, logorsko iskustvo otrežnjuje ga od nekih komunističkih, prvenstveno staljinističkih, himera. Uviđa jednu od najvećih zabluda tadašnjih i kasnijih komunističkih društvenih sustava, a to je nemogućnost rješavanja nacionalnoga pitanja. Kako u SSSR-u, tako i u soc. Jugoslaviji. Žestok je kritičar sovjetskoga, zapravo ruskoga, despotizma i okrutnosti, ali ne postaje rusofobom. Jednako žestoko odbacuje velikosrpsko ugnjetavanje i bezobzirno zatiranje svih ostalih nacija, ali ne upada u zamku srbofobije.[2]

          Kapuściński, nažalost, ne poznaje Ciliginih knjiga. Ciligin antikomunizam nije doktrinarne prirode. Nastao je iz živoga iskustva i neposrednoga uvida u logorašku stvarnost, ali ne zapada u drugu krajnost, krajnost mrzilačku, čime bi se poistovjetio sa svojim progoniteljima. Međutim, Kapuściński navodi drugačiji, sasvim suprotan slučaj, zapravo slučajeve. Riječ je o Alexanderu Weissberg-Cybulskom (1901. – 1964.), poljsko-austrijskom fizičaru, piscu i poduzetniku židovskoga podrijetla i Varlamu Šalamovu (1907. – 1982.), ruskome piscu i novinaru. Uhićeni su 1937.; prvi u Harkovu, gdje je radio kao inženjer na ugovor, a drugi u Moskvi. “Obojica su”, piše Kapuściński, “bila podvrgnuta mučenjima, strahovitim torturama, ponižavanjima od ruku krvnika iz NKVD-a. Potpuno nevini, čisti, čestiti ljudi.”. Weissberg je objavio knjigu “Zavjera šutnje” (London, 1952.), s predgovorom Arthura Koestlera. U srpskome prijevodu, “Zavera ćutanja. Velika čistka u SSSR”, knjiga je objavljena u Beogradu 1952.  Šalamov, pak, objavljuje “Kolimske pripovjetke” (1954.-1970.); srpski prijevod “Priče sa Kolime”, Beograd, 1987.

          “Austrijanac Weissberg je čovjek Zapada” – produžuje Kapuściński – “odgojen u kartezijanskom duhu racionalizma, u duhu kritičke i spoznajne misli. Šalamov je Rus do srži, nikad nije otišao iz Rusije, sa zapadnjačkom se mišlju susretao sporadično, sve je u njemu od početka do kraja rusko. Istovremeno je čovjek Zapada Weissberg gorljivi i uvjereni komunist, a čovjek Rusije Šalamov, kojemu je Moskva ‘najbliži svjetski grad’, duboki antikomunist.”.

          Kako će se ponaosob nositi sa svojim logoraškim zatočeništvom, kako “prema cijelome košmarnome svijetu staljinističkih čistki, zatvora, logora, smaknuća, koji ih okružuje”?

          Weissberg je siguran da je završio u ludnici prepunoj sumanutosti, bezumlja, paranoje i apsurda. Kapuściński ga citira: “Riječ je o ekscesima razularenog aparata koji je u proturječju s bilo kakvim racionalnim tumačenjem… Uhvatio sam se za glavu. Jesam li završio u umobolnici?… Sve je to potpuna ludost. Nema riječi kojima bih opisao sve što sam proživio… [Te 1937.] otpočelo je natjecanje u sumanutosti”. Ali on ne odstupa od svojih komunističkih uvjerenja; piše: “Ja sam njemački komunist”, – dobacuje isljedniku – “i došao sam u ovu zemlju kako bih sudjelovao u izgradnji socijalizma. Ja sam domoljub Sovjetskog Saveza.”. “Weissberg se nije slomio” – zaključuje Kapuściński – već je u stalnoj potrazi “za racionalnim, razumnim objašnjenjem onoga što se oko njega zbiva. U svim ćelijama u kojima je završio Weissberg pokušava raspravljati, pitati, razmjenjivati stavove. Ali njegovi supatnici upravo njega smatraju luđakom! ‘Zašto se batrgaš?’ kažu. ‘Što pokušavaš postići? Šuti i trpi!'”

          S druge strane, za Šalamova je “sve što ga okružuje dio prirodnoga poretka. Logori pripadaju prirodnom poretku, a ne ljudskom… Ako je čovjek završio u logoru, ne bi se trebao buniti jer će ga zbog toga strijeljati, samo treba pokušati učiniti sve da bi preživio”.

          Kapuściński, napokon, poentira: “Um Šalamova racionalan je i logičan, a um je Weissberga zabludio, izgubljen u apstrakcijama.” A za potkrjepu svoga zaključka poziva se na najvećega ruskog religiološkog filozofa, (proglašenog kasnije za naučitelja Rimokatoličke crkve s Istoka), Vladimira S. Solovjova: “Proturječnost dviju kultura – istočne i zapadne – jasno se očitovala još u praskozorju ljudske povijesti. Ako je Istok izgradio temelje svoje kulture na potpunoj podređenosti čovjeka višoj, nadnaravnoj sili, na Zapadu je bilo suprotno, čovjek je bio prepušten vlastitoj domišljatosti koja mu je omogućavala spontano stvaralaštvo.”.

          Ovaj poučak, za kraj našega prikaza, ukazuje i na stanje u kojemu se danas nalazimo. Zapad griješi spram Rusije i Rusa. Oslanja se na svoje “spontano” promišljanje, dakle uskogrudno i časovito, interesno i površno opredjeljivanje, tipično za ljude bez dubokih, bilo ovostranih, bilo onostranih vrijednosti. Zapad, misaono ispražnjen, nihilističan i bez svoje religijske i filozofske tradicije postaje taocem “razularenog aparata” prekoatlantske administracije, koja svoju snagu crpi isključivo iz upotrebe brutalne sile, koja vodi ravno u suton Zapada.

__________

[1] O čistkama i montiranim političkim procesima u SSSR-u pisao je, osim Cilige, i M. Krleža, prije i poslije II. svj. rata. Nakon rata, a do 1990., objavljene su mnoge knjige domaćih i stranih autora, koje tematiziraju ovu problematiku ili su memoarskoga karaktera. Bile su tiskane u velikim nakladama i lako dostupne svim zainteresiranima.

[2] U kritici boljševizma, osobito u razotkrivanju istine o sovjetskoj Rusiji, prednjačio je A. Ciliga u nizu napisa objavljenih u „Spremnosti“ od 14. veljače do 28. ožujka 1943. pod naslovom „Deset godina među boljševicima – Dojmovi hrvatskog intelektualca iz Sovjetskog Saveza“. Ciliga je smatrao da komunizam u Rusiji nema prikladne odgovore na socijalne izazove, osobito u ekonomskom suatavu, smatrajući ga najslabijim elementom sovjetskoga poretka. Drugo, zamjerao je „nekontrolirano stvaranje birokratske oligarhije tijekom industrijalizacije“. I, treće, smatrao je da kritika boljševizma 1943. postiže punu svrhu razotkrivanjem imperijalnih težnji SSSR-a, a da Staljin objedinjuje težnje Ivana Groznoga i Petra Velikoga u „vječnoj težnji“ Rusije da osvoji jugoistočnu Europu.

          Unatoč ovoj kritici, Ciliga objavljuje, usred rata, dok traju žestoke bitke na Istočnoj bojišnici članak pod naslovom „Preduvjeti i granice uspona današnje Rusije, Poruka rata na Istoku“, („Spremnost“, 5. XII. 1943.), odbacujući crno-bijeli, besmislen pristup Rusiji (toliko aktualan i danas u Hrvatskoj!) postavivši pitanje: “Što se kod nas znade o Rusiji?”. U odgovoru ustvrdio je (na pouku i današnjim neznalicama i kojekakvoj služinčadi): “Mi, tradicionalno, poznajemo samo dvije krajnosti, a kao što je život pokazao, obje su netočne, opasno netočne. Jedni kod nas primaju nekritički sve što dolazi iz Rusije, oni svemu ruskom metanišu. Drugi ne priznaju takoreći uopće postojanje Rusije. Oni zamišljaju da se tamo samo ruši, da je tamo neka pustoš groblja; dozvoljavaju si tretirati jednu veliku zemlju kao nešto beznačajno, kao neku centralnoafričku selen­dru… Velika je zemlja Rusija. I ona treba i ozbiljno studiranje. I to sa stanovišta našeg naroda i naše države, naše psihologije, naše povijesti, našeg položaja i naših interesa“. Tada je NDH bila u ratu s Rusijom i staljiniziranim partizanskim pokretom kod kuće, ali Ciligi nije pala ni vlas s glave!

 

(Nikica Mihaljević © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.