Perina Meić: VRSNA STUDIJA O NAZOROVOJ EPICI / Pavao Pavličić

PAVAO PAVLIČIĆ: NAV I RAJ: studija o Nazorovoj epici, Matica hrvatska, Zagreb, 2018., 198 str.

 

U travnju 2018. godine akademik Pavao Pavličić objavio je studiju Nav i raj. U njezinu su istraživačkome fokusu četiri epa znamenita hrvatskoga pjesnika Vladimira Nazora: Živana, Medvjed Brundo, Utva i Ahasver. Epovi su prezentirani kronološki i analizirani s obzirom na njihove međusobne relacije, kao i odnose s ostatkom Nazorova opusa te u okviru hrvatske književnosti.

Na samome se početku knjige nalazi Proslov u kojemu se čitatelj upoznaje s metodama koje će se primjenjivati tijekom istraživanja. U njemu se ukratko predstavlja i komentira povijest dosadašnjih tumačenja Nazorova opusa te utvrđuje kako se recepcija njegova djela, napose epova, zadržavala na površnim tumačenjima u kojima su se iznosila općenita zapažanja i površni zaključci.

Nakon Proslova u kojemu su zacrtani glavni ciljevi i naznačene temeljne metodološke smjernice, slijedi središnji dio knjige. Njega čine četiri relativno opsežne cjeline (Što je Nazorova Živana?, Medvjed Brundo, Utva i Nazorov Ahasver kao povijesna dijagnoza) u kojima su epovi zasebno analizirani. Svaka je cjelina segmentirana na manje odjeljke u kojima su detaljno razrađene važne interpretativne stavke: od pitanja formalnoga ustroja epova, njihova stiha i stila, do problematiziranja značenja odabranih tema i motiva u kojima se, kako pokazuje Pavličić, očituju piščeva svjetonazorska stajališta. Sastavni su dio svake analize i komentari recepcije, valorizacija epova te povremene usporedbe s djelima drugih (domaćih i stranih) pisaca s kojima Nazorovi sastavci poetički korespondiraju.

U završnome poglavlju Nazorov svjetonazor Pavličić je sumirao rezultate do kojih je došao tijekom istraživanja. Izveo je zaključke o pjesnikovu svjetonazoru, odnosno o poetičkim konstantama epskoga segmenta njegova opusa. Istaknuo je kako su Nazorovi epovi (iako nastajali u različitim razdobljima) poetički kompatibilni i dobro se uklapaju u cjelinu piščeva opusa. Ocjenjujući njihovu vrijednost, Pavličić je argumentirano pokazao da su oni umjetnički i estetski relevantno štivo koje zaslužuje primjereniju recepciju i veću istraživačku pozornost.

*

Studija Nav i raj, gledana u kontekstu Pavličićeva bogatoga književnoznanstvenog opusa, predstavlja nastavak njegovih istraživanja u kojima se prepleću teorijski, književnokritički i književnopovijesni model istraživanja. Osobitost se Pavličićeva pristupa (i) u ovoj studiji najjasnije vidi u načinu na koji je pristupao rješavanju metodoloških pitanja kao što su: izbor teme, vrednovanje građe, analiza recepcije, interpretacija i periodizacija.

Za izbor se teme (tj. Nazorovih epova) može reći da je znakovit iz više razloga. Vraćanje pomalo zaboravljenu autoru, odnosno epskomu dijelu njegova opusa (koji je već u trenutku nastanka bio svojevrsni kuriozitet) može se sagledavati u svjetlu autorovih dosadašnjih interesa za književnoteorijska pitanja – napose ona genološka koja u analitičkome fokusu imaju teorijske, a potom i praktične aspekte u razmatranju tekstova nastalih sukladno uzusima pojedinoga žanra.

Epski se žanr u Nazorovoj izvedbi (po mnogočemu) pokazao osobitim. Razloge tomu, prema autoru studije, valja tražiti (i) u činjenici da pjesnik za takvu vrstu reinterpretacije tradicije nije imao ni prethodnika ni takmaca. On je, podsjeća Pavličić, jedini u nas koji se podrobnije bavio slavenskom mitologijom i jedini koji je stvorio životinjski ep. Zbog toga je i analiza tipa naracije u stihu kakvu je prakticirao zahtijevala određene metodološke prilagodbe. One su se najbolje vidjele u Pavličićevu funkcionalnome kombiniranju različitih pristupa u kojima su, sukladno potrebama i ciljevima istraživanja, naglašavani teorijski, književnopovijesni i književnokritički aspekti.

Pavličić Nazorove epove tumači imajući u vidu (teorijski opisane) osobitosti žanra, ali i specifične značajke pjesnikova književnoga rukopisa. Takva se metodološka pozicija pokazala višestruko korisnom. Ono što je na početku zamišljeno kao usredotočeno čitanje četiriju Nazorovih epova postalo je studija u kojoj se doznaje (i) o njegovu književnome opusu, poziciji odabranoga žanra u vremenu, ali i o modelima pjesnikove kreativne nadgradnje osnovnoga (u teoriji opisana) modela.

Činjenica da su sva četiri epa nastajala u dugome vremenskom rasponu, kao i saznanje kako im se Nazor neprestance vraćao te ih (sukladno vlastitu poimanju njihova značaja i funkcije) mijenjao, otvorila je pitanje njihova statusa unutar pjesnikova opusa, ali i u širemu književnopovijesnom okviru. I jedno i drugo impliciralo je potrebu njihova razmatranja s obzirom na poetičke tijekove u novijoj hrvatskoj književnosti. Da bi to problemsko područje bilo dostatno proučeno i prezentirano, neminovno je bilo napraviti pojedinačne analize Nazorovih epskih uradaka. One su provedene u zasebnim poglavljima u kojima je autor pomno raščlanio, opisao, a potom i analizirao relevantne pojedinosti. Podrobnost u predstavljanju detalja, kao i analitičnost Pavličićevih uvida, pokazuju ozbiljnost njegova pristupa, ali i probleme s kojima se suočavao. Jedan od većih izazova ticao se (već spomenute) činjenice da je Nazor stalno radio na svojim epovima zbog čega oni, kako je naveo autor knjige, funkcioniraju kao svojevrsni work in progress. Metodološke su pretpostavke za valjan opis takve građe podrazumijevale usredotočenost na naknadne strukturalne i semantičke promjene. Nužan je bio i povećan oprez u iznošenju konačnih zaključaka. Naknadne su se piščeve intervencije, uza sve ostalo, morale protumačiti i u širemu kontekstu mijenâ Nazorove poetike. Tu se pokazalo kako je trag praćenja modifikacija epova podudaran sa smjenom poetičkih faza koje su odredile njegovo književno stvaralaštvo. Iz takvoga je poimanja naravi stilskih promjena (tj. njihovih uzroka i posljedica) logično izvedena teza o tomu kako Nazorovi epovi svjedoče o karakteru njegova djela u vremenu.

Veza se između četiriju epova i Nazorova književnoga opusa pokazala iznimno čvrstom. Zbog toga ni njegovu poetiku nije bilo moguće opisati bez proučavanja načina na koji je pjesnik vidio svoje (kako ih je sâm nazivao) epose, tj. njihov značaj i svrhu u svekolikome prostoru književne komunikacije.

Rezultati dobiveni analizom pojedinačnih primjera pokazali su se lako primjenjivima i na opis Nazorove poetike. Oni bi se mogli predstaviti u nekoliko osnovnih teza.

Nazorove je epove, s pozicije vremenske distance, moguće promatrati kao niz projekata koji se okupljaju prema, kako veli Pavličić, razaznatljivim načelima.

Svi su epovi bili (u većemu ili manjemu stupnju) modificirani. Unatoč tim preinakama koje odražavaju faze kroz koje je pjesnik tijekom svoga stvaralačkog puta prošao, oni funkcioniraju kao skupina s jakim identitetom.

U svakome se od njih zrcali autorska, ali i poetika vremena u kojemu su nastajali.

Sâm ih je Nazor držao važnim. Za njima je, podsjetio je Pavličić, posezao uvijek kada je imao nešto važno reći iz svjetonazorske domene.

Na njih se pozivao i u drugim svojim tekstovima, što opetovano potvrđuje tezu o snažnoj povezanosti svih sastavnica njegova književnoga opusa.

Jaka sprega cjeline i njezinih dijelova u potpunosti je opravdala stav koji je ujedno i okosnica Pavličićeva metodološkoga pristupa. On polazi od pretpostavke da se na osnovi temeljite analize reprezentativnoga uzorka (u ovome slučaju epova) mogu izvoditi zaključci o cjelini Nazorova opusa.

Ostajući dosljedan ovakvomu pristupu, Pavličić je izborom specijalizirane teme načinio dvostruki pomak. Svojim je istraživanjem postigao značajne rezultate u sferi bolje istraženosti Nazorovih epova, ali i dao pouzdane smjernice budućim istraživačima njegova književnoga stvaralaštva. One će, u to nema sumnje, uvelike promijeniti dosadašnji način recepcije.

A kakva je bila recepcija Nazorovih djela u prošlosti i koliki je pomak Pavličić napravio na tome polju, svjedoče autorovi zapisi i kritičke objekcije o prihvaćenosti njegovih epova u širim čitateljskim slojevima, ali i u stručnim krugovima. Kako se pokazalo, spomenuti su sastavci (uz iznimku Medvjeda Brunde) uglavnom bili izvan interesa tzv. širega čitateljstva. Ni recepcija se kritičara i povjesničara književnosti nije pokazala mnogo boljom.

Promišljajući o uzrocima koji su doveli do tako nepovoljnoga stanja, Pavličić je došao do niza održivih pretpostavki. Nepovoljno stanje s recepcijom djelomično se može opravdati činjenicom kako čitatelji modernoga doba nisu bili previše zainteresirani za djela, tj. žanrove koji su smatrani nepopularnima, čak i prevladanima.

Ako bi se takva argumentacija možda mogla primijeniti u razmatranju smanjena interesa tzv. širih čitateljskih slojeva, postavlja se opravdano pitanje može li ona vrijediti i za tzv. stručne recipijente s kojima Nazor također nije imao previše sreće. Premda niječni odgovor nema alternative, situacija je opet bila nepoticajna. Književnopovijesna se znanost, podsjetio je autor studije Nav i raj, povremeno bavila V. Nazorom (najsustavnije je to radio N. Mihanović), ali su njegovi epovi ostali nedovoljno proučeni. Tako se i Pavličić (kao istraživač) našao u relativno nezavidnoj poziciji. Oslanjanje na rezultate prethodnika nije moglo mnogo pomoći. Mogli su poslužiti tek kao neka vrsta orijentira u predstavljanju dinamike recepcijskoga života četiriju Nazorovih epova.

Svaki je od njih, kako se pokazalo, imao svojih boljih i lošijih recepcijskih trenutaka. Medvjed Brundo je svojedobno bio jako popularan. Razlog tomu, prema Pavličiću, treba tražiti u činjenici da je spomenuto djelo bilo uvršteno u onodobni popis obvezne školske lektire. Kada su se, međutim, okolnosti promijenile, popularnost je Nazorova epa opala. Živana i Utva bile su gotovo posve zaboravljene, unatoč činjenici da ih je Nazor držao važnim. Ništa bolje sudbine nije bio ni Ahasver koji, kako je upozorio autor, također nije privlačio veću pozornost.

Nepovoljno je stanje glede popularnosti epova (u širim čitateljskim krugovima, a i među književnim kritičarima) utjecalo i na ocjenu vrijednosti epova. Nazoru je na tome polju, sugerira se na više mjesta u studiji, učinjena svojevrsna nepravda. Zauzimajući se za promjenu takvoga nepovoljnog stanja, Pavličić je argumentirano pokazao kako njegovi epovi zaslužuju bolju poziciju (negoli su je dosad imali) na pretpostavljenoj ljestvici vrijednosti.

Značaj ovih sastavaka, sugerira se u studiji, treba tražiti (ponajprije) u osobitu načinu na koji se u njima uspostavlja odnos epike i lirike. Tu se najbolje vidi koliko je Nazorova naracija u stihu bila inovativna i vrijedna.

Nazorov model modifikacije (tradicionalnoga) epskog žanra implicira naglašenu epsko-lirsku dvojnost. Znameniti je pjesnik slijedio tradiciju u poimanju glavnih funkcija epa te, u suglasju s tim, svoje sastavke koncipirao kao umjetničke tvorevine u kojima razglaba o filozofijskim sadržajima i svjetonazorskim pitanjima. S druge je strane naginjao lirskom modelu izražavanja pokazujući da su mu, osim sadržaja i poruke, bili važni i načini formalne artikulacije teksta.

Osobit spoj epskoga s lirskim modusom izražavanja, kao i piščeva navada da u epovima problematizira svjetonazorska pitanja, zahtijevali su posebnu skrb oko modela interpretacije. Autor studije Nav i raj morao je voditi računa proučiti s jednakom pozornosti sadržaj epa, ali i njegove formalne aspekte. Taj je zahtjev odredio i način koncipiranja tijeka istraživanja koji je, u slučaju ove studije, zasnovan na dobro razrađenome modelu interpretacije.

Analiza epova (u svim četirima poglavljima) započinje opisom stanja s recepcijom, nakon čega slijede informacije o formalnim obilježjima teksta. Poslije dolazi detaljno predstavljanje sadržaja i komentiranje glavnih motivskih linija. U tome su segmentu podrobno opisani modeli naracije, tj. njezini ciljevi, podrijetlo i svjetonazorska podloga. Tijekom analize izdvajaju se znakoviti detalji koji se tumače u kontekstu šire, značenjske konfiguracije epa, a onda i odnosa koje on uspostavlja s drugim tekstovima. U istraživačkome su fokusu i naknadne modifikacije epova. U završnome se dijelu poglavlja iznose zaključna razmatranja i opservacije o vrijednosti epa.

U posljednjemu su poglavlju knjige, naslovljenomu kao Nazorov svjetonazor, detaljno predstavljene sve važne poetičke stavke te tako dodatno istaknute međusobne sličnosti, ali i razlike.

Kada je riječ o razlikama, one su, kako pokazuju Pavličićevi uvidi, uočljive u nekoliko karakterističnih točaka. Jedna od njih tiče se načina na koji u epovima funkcionira kazivačka instanca. U Živani kazivač preuzima kompetencije bardova. U Medvjedu je Brundi situacija drugačija zbog izraženijega ironijskog stava. U slučaju Utve zamjetno je da je kazivač blizak autorskoj, empirijskoj osobi, dok se kod Ahasvera kazivač gotovo niti ne spominje. Razlike se očituju i u drugim stavkama (u kazivačkoj/kompozicijskoj stilizaciji, potom načinu na koji su stilizirani likovi i razlozi nastanka epova i sl.) koje autor također prikazuje.

Osim razlika, Pavličić je u završnome poglavlju studije predstavio i međusobne sličnosti. Zaključci koji se tiču ovoga dijela istraživanja također su prezentirani izdvajanjem glavnih teza među kojima ovdje izdvajamo najznačajnije.

Nazorove epove povezuje intenzivan odnos prema tradiciji koju je, kako se navodi u studiji, pjesnik smatrao nekom vrstom interteksta. Izvan toga se odnosa, smatra Pavličić, Nazorovi epovi ne mogu niti razumjeti. Ističe kako su spomenuti sastavci prepoznatljivi po jako naglašenoj nedoslovnoj dimenziji što je, kako sugerira, jedan od glavnih zaloga njihove umjetničke vrijednosti. Ono što je epovima također zajedničko jest da svi nose naslov po glavnome junaku. Ipak, svojevrsni je paradoks činjenica da taj junak nikada nije pojedinac, nego je to uvijek zajednica. Nazorovi epovi, istaknuo je Pavličić, imaju osobit odnos prema kategoriji temporalnosti, tj. načinu na koji koncipiraju vrijeme radnje, kao i vlastito postojanje u vremenu. Od svih se spomenutih stavki kao posebno važna izdvaja ona u kojoj se ističe kako Nazorovi epovi zrcale piščev svjetonazor. U njegovu je temelju misao o tomu da u svemiru traje stalna borba između dviju suprotstavljenih sila: života-smrti, duha-materije, topline-hladnoće, dobra-zla i sl. Njihov se sukob, pokazuje se u Nazorovim epovima, analoški preslikava na čovjeka i njegov unutarnji svijet koji se, kako veli autor studije, pokazao podložan utjecaju kozmičkih mijena. U Nazorovim se epovima, upozorava Pavličić, misli o svijetu iznose izravnije i koncentriranije zbog čega oni imaju povlašten položaj u piščevu opusu.

Objekcije o naravi intertekstualnih veza koje uspostavljaju s ostatkom Nazorova opusa, a onda i s hrvatskom i europskom književnom baštinom, naznačuju oris književnopovijesnoga okvira studije. Premda Pavličić nije toliko inzistirao na njegovu detaljnome opisu, jasno je naznačio koje su osnovne književnopovijesne, odnosno periodizacijske koordinate u koje smješta epski segment Nazorova opusa. Čitatelju je također sugerirao kojim je stilskim konceptima (npr. secesijskom), ali i književnim uzorima blizak njegov epski korpus.

Za bolje razumijevanje načina na koji Nazorovi epovi funkcioniraju u intertekstualnim relacijama osobito se važnom pokazala slavenska mitologija (osobito u Živani i Utvi), zatim usmena predaja i epika (u Medvjedu Brundi i Utvi), a djelomično i talijanski epovi (Medvjed Brundo i Utva). Važno inspiracijsko žarište Nazor je nalazio i u Bibliji (u Ahasveru), kao i u spjevovima iz starijih razdoblja hrvatske književnosti.

Osim na književnu tradiciju, Nazorovi se epovi često referiraju na zbilju (najizrazitije u Medvjedu Brundi, pa i Utvi) prikazujući način na koji je pjesnik poimao i doživljavao svijet oko sebe te njegove kozmičke, ali i intimističke manifestacije.

*

Studija Pavla Pavličića Nav i raj vrijedan je prinos rasvjetljavanju manje poznatoga, epskog segmenta Nazorova književnoga opusa. Budući da su predmetom njezine analize tekstovi koji pripadaju specifičnomu književnom žanru, istraživanje je moralo uzeti u obzir sve relevantne čimbenike: a) ciljeve i zadatke epa kao književne tvorbe, potom b) mehanizme artikulacije konkretnoga teksta, kao i c) osobitosti u poimanju i izražavanju (autorskih) svjetonazorskih polazišta. Drugim riječima, valjalo je voditi računa o svakoj pojedinosti, dobro odvagnuti što i na koji način apostrofirati. U tome nalaženju srednjega puta između zakonitosti koje nameće žanr, a onda i glavne autorske zamisli o tome kako koncipirati konkretan tekst, Pavao Pavličić pokazao se vrlo pouzdanim istraživačem. Balansirajući osjetljivim rubom koji čini uvijek prisutna tenzija između sadržajnoga i formalnoga aspekta teksta, u svojoj je studiji kritički propitao dosadašnje stavove o Nazorovoj epici i poetici. Također je postavio, a potom i argumentirao, nove teze koje rasvjetljuju nedovoljno istraženu epsku sastavnicu Nazorova opusa. Ono što se (i ovaj put) pokazalo konstantom Pavličićeva znanstvenoga rukopisa jest ozbiljnost i sustavnost u pristupu te svrsishodna metodološka prilagodljivost.

*

Čitajući studiju Nav i raj, čitatelju se raskriljuje nov pogled u jedan stari, iznimno intrigantan poetički svijet. Ona, slobodnije rečeno, otvara vrata jednoga poetičkog nava u kojemu borave neki davni, možda nepravedno zaboravljeni bogovi. Istodobno otkriva rajsku ljepotu (književnoga) svijeta s onu stranu zbilje. Slika koja se u tako koncipiranoj knjizi nudi orisana je u krupnome planu, s detaljima i razmatranjima kakve može ponuditi kreativan znalac i iskusan istraživač. Upravo se zato u Pavličićevoj znanstvenoj studiji o Nazorovoj epici sve doima jednostavno i lako. Istraživanje je vođeno postupno, s dobro osmišljenim sustavom propitivanja i argumentiranja teza.

PERINA MEIĆ (kroatistikabrno.cz)

Vrsnoću Pavličićeva znanstvenoga naslova, uz već spominjane metodološke pretpostavke, potvrđuje i činjenica kako se u njoj može naći niz vrijednih informacija i poticajnih uvida o slabije istraženu segmentu Nazorova opusa. Njezino čitanje donosi užitak otkrivanja dobra znanstvenoga štiva koje, uza sve ostalo, pokazuje širok raspon interpretativnih mogućnosti. Zbog svega rečenog, ovo će izdanje naći zasluženo mjesto u nizu vrijednih naslova koji metodološki i sadržajno obogaćuju hrvatsku znanost o književnosti.

 

(Autoričinom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 3-4, Zagreb, 2020.)

© Perina Meić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.