T. Tarle, Đ. Vidmarović, N. Nekić i D. Šalat: ČETIRI ČITANJA JEDNE KNJIGE / Dragica Vranjić Golub

DRAGICA VANJIĆ GOLUB: JEZIK JEZIKA, Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, knj. 248, Zagreb, 2022., 102 str.

 

JEZIK JEZIKA DRAGICE VRANJIĆ GOLUB

Zamoljena za recenziju pjesničke zbirke Jezik jezika Dragice Vranjić Golub, osjetila sam potrebu promijeniti diskurs i ući u dijalog s autoricom te pokušati u suzvučju s njezinom filozofskom porukom oblikovanom poetskim riječnikom iščitati njezinu viziju misterija jezika. Čitam: “[…] jezikom biti u jezika biti / razvezan smisao života, / glasnicama majeutički pohod / muke i muka.”  Odlistavam ovu zbirku “uspinjanja u jezik” Dragičina stiha da bih zaronila za njom u dubine mističnoga svijeta jezika – tamo gdje se otvara mogućnost hermeneutičkog dijaloga jezikom o jeziku. “Zatvoren za jezik, piše Dragica, ovaj glas donosi sluh da me dočeka u nijemosti, / šuplje udara u meni, / nepce kuša smisao ovoga uspinjanja u jezik. / Jezikom jezično kušam, / grleno savladavam ove suše.”

Čitajući ovu rukovet pjesama ili misaonih zrnaca mudrosti, prisjetila sam se jednoga svježeg osobno iskustva kojemu upravo svjedočim – naime, prvom rađanju riječi smislonoše, mukotrpnom probijanju, oblikovanju riječi, riječi koja se priljubljuje uz pojam, uz osobu, uz predmet i daje im ime, daje im život. Moj unuk upravo pokušava oblikovati svoju prvu poruku. Dragica bi rekla: “udicama hvata(š) prvu riječ” / “rječita budi nam svjetiljka, počelo kruha, bogojavljanje jezikom”. Tu je kruh, zaista kruh, kruh života… jezik  koji je moj, “MOJSTVEN” (!), kako kaže Dragica. Tu, u toj zbirci, prepoznajem to prvo iz-govaranje, oblikovanje riječi ma-ma, ma-ma – svemir djeteta koje započinje igru neslućenih mogućnosti imenovanja svega postojećega, prvi put.

Da bismo istražili duboke prostore fenomena jezika, moramo naučiti šutjeti (slušati). I Dragica u svojoj rukoveti o jeziku, kad treba, doista šuti, osluškuje zadivljena; zna da u dubokoj tišini kreativnog kaosa, na podlozi (naše) žudnje za općenjem, proplamsava jezik / poruka/ riječ. To je trenutak kada se iz kaosa šutnje pojavljuje nešto strukturirano i organizirano. Mi to zovemo jezik / govor – rođen iz želje da otkrije svoju autentičnu prirodu ili bit, da nas uvede u svijet života. A Dragica će ovako: “I ako te itko pozove iz ove raskoši, / neka bude najbolji, / da te imaju zauvijek u dragocjenoj vječnosti / i znak da su bili s tobom, / u šutnji u kojoj si ti govorio.

Wayne Owens u radu Heidegger and the Philosophy of Language (1987.)[1] ističe: “Bitno biće jezika je pojavljivanje kao prikazivanje u samozatajnosti. Jezik odvodi pozornost od sebe na ono što on dovodi do jasno utvrđene pojave”. To će Dragica izreći ovim stihom: “stigao si prije mene jeziče, / odlukom da ćeš mi se dati, / razlogom od svijetla, / sveznačan si, / na dlan te zapisujem rukopisom. Jezik se predaje subjektu kao riznica puna dragulja u kojoj subjekt pronalazi šifre vlastite prirode, prepoznaje sebe. Sabire se u rečenome. “Tu na žalu jeziče kazuješ mi svoju kazu”, piše Dragica.

Rukoveti Jezik jezika Dragica nas dovodi pred neizrecivu tajnu po kojoj smo to što jesmo, a da ne znamo o sebi ništa osim po tome ključu. Taj misterij će nam zauvijek biti izazovom dešifrirati i zato se Dragica divi, zaranja u najdublje dubine do izvora odakle izvire riječ kao ono provotno, iskonsko Božjega sebedarja po čemu možemo doći u odnos s onostranim i s drugim ljudskim bićem i odgonetavati znakove bujnog života koji nas posvuda okružuju.

Što je jezik?

Heidegger nas uči da je jezik prije svega dar, nešto što treba njegovati i štititi od propadanja.  “Tako se  uvijek može reći  nešto više o jeziku, kako se on nastavlja davati i dokle god nam se jezik dariva, ne možemo nikad sve o njemu izreći”. Štoviše, piše Heideger: “Jezik je kuća bitka ili temeljni način bitka-u-svijetu. ”[2]

Jezik osim toga “čuva izvornu bit poezije” ističe Heidegger.[3] Jezik nije puko sredstvo komunikacije, on je polifacetičan. Prožima sve naše moći, mišljenje i osjećaje oblikujući identitet nas kao jedinstvenih bića. Jezik je poezija koja dovodi u odnos spoznaju i maštu.[4] Spoznajom prepoznajemo stvarni svijet, maštom kreiramo nove svjetove. Jezik imenuje bića da jesu i tako ih uvodi u postojanje.[5] Jezik govori istinu buća.

Ako se bitak javlja kroz otkrivenje životne istine, onda je jezik njezino ruho. Mi ne znamo odakle dolazi i kako se jezik utiskuje u našu svijest. Jedino što sigurno znamo o jeziku jest da je veliki misterij. Došao si da me uspraviš / riječima od svrhe, / začinom od razloga, zapisuje Dragica.

Heidegger je zapisao da se čovjek ponaša kao da je pastir i gospodar jezika, dok je u stvari jezik njegov gospodar.[6] Riječ koja mu navire na usta razotkriva ga u svoj njegovoj nagosti. Jezik ga gradi, ali ga i razodijeva. “To što znamo o jeziku odgovara naletu jednoga vala na tajanstvenom oceanu samoga jezika”, kaže Heideger. Wilhelm von Humboldt,[7] njemački filozof, lingvist i diplomat ukazao je na činjenicu da nutarnji život i nasljeđe govornika oblikuju karakter i gradbenu strukturu jezika, dok se individualnost jezika pojavljuje u svakom pojedinom govorniku. Stoga bismo mogli reći: “Koliko govornika, toliko jezika”. O tome svjedoči i Dragičin Jezik jezika: Dragica piše: “kazivo, nekazivo / igraš svoju igru, /  zapisujem te i ne govorim ti, / moja je kob gdje si, / moje je ime predjel tvoj…”

To znači da bez tebe ne bi bilo ni mene, bila bih bez-imena, ne bi bilo drugoga, bližnjega, su-govornika. Kome bih uputila riječ? Raz-govor bi bio nemoguć, svijet bi bio nenaseljeno mjesto, Ništa. Stoga će Dragica na kraju zapisati: “Jeziče, / s tvojim sam gradivom / o tebi raz-govarala.”

Dragica Vranjić-Golub stihovima dotiče i odnos jezika i osobnog te nacionalnog identiteta koji bitno ovisi o jeziku, kroz jezik se opredmećuje, utiskuje u kamen, hram, u papir, u pjesmu, u pokret – u povijest naroda. Jezik oblikuje arhitekturu bivanja svjesnog subjekta kao i autentične kulturne i povijesne zajednice koja se temelji na zajedničkim uspomenama, dijeli zajedničku sadašnjost i stvara planove za zajedničku budućnost održavajući na životu svijest o identitetu koja se zrcali u jeziku. Dragica zapisuje: “Kada se rodi jezik, / njegov znak slijedi narod / noseći sa sobom kamen zaglavni, / vatru zavičaja, djevičansko ulje / kojim će poškropiti nove maslinike, / izabrano vrijeme… te nastavlja: …to naši preci prolaze kroz nas, / jekom baštinim njihove odgovore.”  I dalje: “…domovinu u jeziku tražim, / donosim jednu bezslovnu knjigu /da jezik sam sobom govori.”

Koliko je to u ovom globaliziranom svijetu važno, svijetu koji pretvara sve pa i jezik u robu, nije potrebno ni spominjati. Jezik je prvi čimbenik humanizacije i ne smije se dogoditi da se izrodi u puko oruđe razumijevanja. I neće se dogoditi – dok je čovjeka i njegove osjećajnosti, dok je ljubavi i skrbi o potomstvu. S obzirom na to da jezik pripada biti samoga bića (Heidegger, 107), riječ se u njemu nastanjuje kao “istina bića”.[8]

Svakome je dano da oplođuje svoj jezični instrumentarij, da stvara svoje jezične vinjete i plete svoje pletere riječi i rečenica u okviru vlastite intelektualne i duhovne predispozicije i osnovnih formi zajedničkih svim jezicima. “Moj vrt jezični / pjesme sadi u male gredice”, zapisuje Dragica. A njezine duhovne predispozicije donose obilan plod.

“Jeziče nasušni kao kruh naš svagdanji, u kući za stolom jezik obiteljski blaguje. Sadim drvo jezika, zalijevam vrijeme za razgovor, poškropi me vodom iz jezičnih zdenaca sve rečenim listanjem, jer glasom položih plod u tvoje ruke”.

Dragičino stablo (drvo) jezika ima jedan zajednički korijen. Mogli bismo reći da je taj korijen u Božjoj namisli. U Evanđelju po sv. Ivanu stoji: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog / Ona bijaše u početku u Boga / Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa…”  Zato putem jezika kao posrednika ljudsko biće može iskusiti Božju narav stvaranja. Čovjek imenujući predmete, objekte, postaje sustvaratelj svega što ga okružuje i odgovoran za stvoreno.

Jezik je sve-vremenska domovina ljudskoga postojanja, zavjetrnina u kojoj osoba upoznaje i živi svoje autentično Sebstvo, svoju osobnu povijest, ali i povijest svoga naroda. Jezik prenosi naslijeđenu istinu i sámu spoznaju o osobi odnosno o etničkom identitetu kroz općenje s drugima, prihvaćajući ih kao autentična ljudska bića i kulture, drugačije od nas. Jezik je zadužbina osobnog i kolektivnog sjećanja, utočište sadašnjosti i izvor s kojega slobodan duh umjetnika crpi nadahnuće za nova kreativna djela. Upravo to nam ovom nevelikom, ali dragocjenom zbirkom poručuje Dragica Vranjić Golub uronivši u nadublje dubine otajstva jezika koje može zahvatiti pjesničko-filozofska misao.

“Rasuti, pristižemo u jeci svojega tijela, / s rječju koja pribraja sva naša lutanja, / i traži uporište, / korijensku uputu, / slovo u kojem postajemo vidljivi, / posvojeni jezikom sve baštinimo”.

Dragičina rukovet pjesama filozofski je traktat u ruhu poetskog izričaja – oda jeziku.

Dragica njime poručuje da za čovjeka današnjice još uvijek postoji samo jedno mjesto gdje može sačuvati svoje biće, svoje postojanje od potpune dehumanizacije, a to je mjesto u zavjetrini živoga jezika. Danas, kao i u budućnosti, bit ćemo primorani nastaviti našu borbu za najvažniju vrjednotu našega identiteta: za naš materinski jezik. Smrtnici govore odgovarajući jeziku na dvostruki način, primanjem i odgovaranjem na njegovu prisutnost, ističe Platon.[9] Stvari počinju postojati kada smo im podarili ime. Dok god tražimo i njegujemo “pravu riječ / ime” za svaku stvar koja postoji i počiva u krilu našega jezika, preživjet ćemo kao autentična ljudska bića na vjetrometini globalizacije, jezik će se granati, rast će novi listovi, bujat će novi cvjetovi, rodit će nov plod. U najavi Humboldtove knjige o jeziku stoji: „Odatle se čovjeku jezik pojavljuje kao neiscrpivo nalazište, gdje duh još uvijek može otkriti štošta nepoznato, a osjetilnost zamijetiti nešto što se na taj način još nije ćutjelo.“ Na tom nepresušnom vrelu napajaju svoju žednu dušu nebrojeni pjesnici.

Već prvim stihom u knjizi Jezik jezika Dragica Vranjić Golub poručuje da “zaziv jeziku neće prizvati to što jezikom ne može izgovoriti”. I mi to znamo, jer pjesnička riječ i ne može biti drugo do hvalospjev istini kojom se očituje jezik satkan njegovim vlastitim instrumentarijem.

Hvala ti, Dragice, za ovaj dragocjen dar uzvraćen jeziku tvojom nadahnutom riječju.

_____

[1] Owens, Wayne (1987.). “Heidegger and the Philosophy of Language” Vol. 14 No. 1: Auslegung: a journal of philosophy: Volume 14, Number 1 (Winter 1987).

[2] Torres Gregory, Wanda (2016.). Heidegger’s path to language. Lexington Books, GA9:313/239

[3] Ibid.: 2.

[4] Ibid.: 2.

[5] Ibid.: 2.

[6] PLT, Poetry, Language, Thought (1971.). A. Hofstadter, trans. New York: Harper & Row, str. 215.

[7] Humboldt, Wilhelm (ed.) (2010.). O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i njezinu utjecaju na duhovni razvoj. Prev. Ante Stamać. Zagreb: Alfa.

[8] Ibid.: 2.

[9] Jezik mora progovarati istinom. Jezik ne može biti predmet mnijenja, nego spona ili posrednik između svijeta ideja koji pripada vječnoj stvarnosti, i ovoga svijeta koji je njegova sjena. Kratil

 

(Tuga Tarle © IO DHK)

__________

SNAŽNA POEZIJA KRŠĆANSKOGA NADAHNUĆA

Dragica Vanjić Golub hrvatska je pjesnikinja i filozofkinja. Tako stoji u njezinim životopisima, ali tu činjenicu potvrđuju i njezini književni radovi pa tako i zbirka pjesama „Jezik jezika“. Riječ je o književnom rukopisu vrlo složene poetske i misaone strukture. Pjesnikinja pjesničkim jezikom govori o najvažnijim teološkim i nacionalnim temama. Pri tome se služi pojmom jezik u njegovu višeslojnom značenju. Jedno od njih jest jezik kao govor i kao Riječ, dakle kao emanacija Božanske sveprisutnosti, druga razina njezinog pjevanja tiče se jezika u Marulovu smislu tj. kao hrvatskoga naroda. Treća razina autoričin je pjesnički govor i stil. Nijedna pjesma nema naslov, a interpunkcije su svedene na minimum. Cijela zbirka čini cjelinu i nema podjele na tematske cjeline. Jezik joj je bogat simbolikom i ponekad vrlo neprohodan. Tek znalci filozofije i kršćanske transcendencije mogu uspostaviti komunikaciju s autoričinim metajezikom, porukama i simbolima. Ovo je jedna od nasaloženijih pjesničkih knjiga koje sam do sada predstavio.

Dragica Vranjić Golub svoj je poetski diskurs uzdigla na filozofsku razinu dajući svim pjesmama auru tajanstvenosti. Možemo prepoznati i snažan utjecaj Heideggerove hermeneutike fakticiteta.

Premda je lirski subjekt autorica sama, atmosfera pjesama od njega je udaljena i, patetično rečeno, kao da stihove izgovara netko iz daljine, anđeo, ili neko sakralno biće. Na taj način Vranjić Golub kani uspostaviti vezu s najstarijim jezičnim supstratima koje karakterizira maksimalna sažetost. U nekim stihovima koristi pojam prajezik. Ponekad su ti stihovi kao gnose. Navodim pjesme kao primjer rečenoga (uz ispriku što ih navodim u cijelosti):

 

Uspravit ću te izgovorom

i više nećeš padati,

zasipaš me riječima

jezičnom domovinom neba,

pripravljaš za put

na kojem ćemo se podupirati.

Što si mi dao u slovu,

ja sam ti vratila sobom,

usnim putokazom,

duhom na tvojim krilima.

Ove su oči zagledane u znak

jezika u jeziku ove putanje,

vežem smjerove,

berem konačno Tobom.

(Str. 6.)

 

Tvoju sam svjetlost,

prinos zavjetni,

stavila na svoj put,

jeziče svih vremena,

zavičaj moj bdije

kako si nas učio bdjeti

i slušam te kako govoriš

u mojem zboru.

Marul hoda u tvojim stopama,

grli bilje i ribe,

pridržavam mu čakavicu.

I mene pod ruku uz.

(Str. 19.)

 

Nađoh žilu jeziku,

otkrih mu kosti i udove,

sustav optoka pretačem u svjetlost,

svjedočim da se rodilo sve ono što će pjevati,

duh uzdignut govoreći javnosti,

gradi ovu kulu jezikom,

po kojem zvijezde crtaju našu putanju,

kolijevku korablje što se umnaža u glasu.

To Otac govori,

doziva večer onoga dana

u kojem ćeš razaznati pejzaž u kojem si bio.

To naši preci prolaze kroz nas,

jezikom baštinim njihove odgovore.

(Str. 25.)

 

Jeziče riječju po – ostvaren

jedinstvom riječi i Duha,

jedinstvom Oca i Sina

u jasnoći svijesti

čitav iz samoga sebe,

proričeš svoju bit,

provodnost pred kojom

se povijest jasnije pruža.

(Str. 36.)

 

S druge strane autorica se uključuje u suvremeni život i pjesničke tijekove bogatstvom izričaja i tzv. tijekom svijesti. Ponekad je njezina poezija „komplicirana“ poput teško prevodivih starih knjiga i trebao bi nam pomoći „delfski ronilac“ u njenome dešifriranju. U toj poeziji nalazimo pored filozofije i obilje unutarnjeg života, unutarnje rime i unutarnjega govora. Isprepletenost jezika kao signuma za vlastiti narod, ali i kao signuma za Stvoritelja zahtijeva minucioznu raščlambu. Dragica Vranjić-Golub ne bježi od nacionalne determinante i narodnosnih koordinata i to osjećamo u tim pjesmama, ali i ona osobno, vjerojatno namjerno, ponekad koristi rječnik hrvatske prepoznatljivosti.

 

Kada se rodi jezik,

njegov znak slijedi narod

noseći sa sobom kamen zaglavni

vatru zavičaja, djevičansko ulje

kojim će poškropiti nove maslinike,

izabrano vrijeme

vrt u kojem ne treba saditi drvo jezika,

ono već nosi rađanje svijeta,

noć iz koje izlaze otoci

što vjerom učvrstiše naša rebra,

sabirući u elementima sve iskušano

i ovo darovano vrijeme susreta.

Svjetiljkom hvatam novu svjetlost

slovima put prolaska Sve – riječi.

(Str. 30.)

 

S druge strane, one kršćanske strane, ili prostora transcendencije, Dragičin jezik i stih imaju proročku dimenziju koja se miješa s molitvom. Njezine molitve Gospodinu vrlo su složene i psihološki iznijansirane. Daleko su od molitava koje nazivamo pučkom pobožnošću. U nekim pjesmama stječe se dojam kao da je autorica prošla duhovne vježbe svetoga Ignacija Lojolskog (Azpeitia, 23. listopada 1491. – Rim, 31. srpnja 1556.), velikoga svetca i utemeljitelja „Družbe Isusove“. Gotovo svaka pjesma u ovoj knjizi može poslužiti kao izvor meditacije. Primjer:

 

Tminom skrivaš svoj put,

nepristupačan znak

sada stoji među nama,

različiti glasovi prostornije odjekuju

u noći koja oblaže ovu jeku,

vraća nam se otkupljenjem,

uramljenim smislom

slikom Hrvatske

koja nas još nije ispunila.

Igrom djetinjstva slažem kamenčiće,

insignie naroda, pogled obložen zavičajem,

ulicama hvataš prvu riječ, smisao krajolika

u kojem se odmara Božja ruka u tisućljeću svjetlosti.

Bogorječita budi nam svjetiljka,

počelo kruha, bogojavljanje jezikom.

(Str. 66.)

 

Pjesnički put  Dragice Vranjić-Golub kreće se, dakle, od božanske emanacije u prajeziku, kojim je čovjeka učinio „na svoju sliku i priliku“, preko jezika kojim je odredio ljudsku opstojnost, ali i opstojnost naroda, pa sve do Golgote i zaključka, životne konkluzije, koja ima eshatološku dubinu: „totus Tuus“:

 

Odriješi nas od usuda

smjernim glasom, blagim kišama,

dovedi posvećene u gaj,

daruj ih čuvarima tajni,

u samotnim perivojima,

i dok te čekam da se oglasniš,

odlažem ovaj zapis u tvoju školjku,

kamenicu smisla,

bisernu ogrlicu ove mijene,

tamo gdje se rastvara priča

u višeglasju galaksija,

možeš pobijediti zrak,

sve opjevati i sve pozvati.

S tobom je lako biti

krijesnica u noći svijeta.

(Str. 80.)

 

Zbirka pjesama Dragice Vranjić-Golub Jezik jezika pomiče granice poetskoga diskursa kršćanske inspiracije prema novome pjesničkom sakralnom postvarenju pa njeno pjesništvo možemo, uvjetno rečeno, uključiti u sretnu nisku u kojoj sjaje opusi Nikole Šopa, Drage Čondrića, Davora Šalata, Anke Petričević…

 

(Đuro Vidmarović © IO DHK)

__________

Sedma zbirka poezije: Jezik Jezika

U svojoj studiji o pjesništvu Tina Ujevića auktorica je između ostaloga navela i misao J. G. Hamanna: ”Poezija je materinski jezik ljudskoga roda.” I u tom smislu dvije bitne odrednice poezija i jezik ostaju kao i prije spomenute studije, do danas njena opsesija.  Jezikom kao kućom bitka, a poetskim artizmom kao  hoelderlinskom konstatacijom: ”Bit poezije je povijesna jer unaprijed određuje  neko povijesno vrijeme.”

Prateći pjesnikinju od prve zbirke, u rasponu od 1992. do 2022. godine, neke su konstante prepoznatljive i čine rukopis D. V. G. izdvojenim od inače masovnog pjesničkog arsenala u Hrvatskoj. Čak površan pogled na polje pjesničkih ostvarenja u Hrvatskoj ostavlja, s jedne strane, dojam beznadne ispraznosti, sklonost doskočicama i efemernom ili čak uličarskom zgrtanju riječi, poput rimskih plautovskih predstava u kojima je jedini uspjeh postizavala bestidnost. S druge strane, postoji zabačeno i nepriznato u recentnim povijestima književnosti pjesništvo prožeto transcendentalnim ili sakralnim mislima. Ono je već desetljećima izopćeno iz kanona.

Dragicu Vranjić Golub ne može se svrstati ni u jednu od ovih struktura ni misaonih aglomeracija, ona se izdvaja po nekoliko značajnih elemenata. Činjenica je da su njeni pjesnički uradci dubinski ozbiljni, da sadržavaju balansiran omjer onoga što se govori i kako se govori. U dubini dvadesetoga stoljeća i ovoga nastavka dvadeset i prvoga, živjela je nakana da se artizam kako nešto reći razvijao i bujao u odnosu na to što kazati. Ovo što postalo je potpuno efemerno i nadjačano od dopadljivoga i beznačajnoga kako te još uvijek zauzima prvo mjesto. Razina stilistike izgubila je također na značenju, jer u općoj slobodi nema granica, često nema potrebne ljepote, mudrosti i svetosti. Nema ili sve je manje ovoga trojstva gotovo ni u jednome književnom rodu. O dramskim tekstovima nije gotovo vrijedno ni raspravljati.

Tako je odbacivanje sadržaja razorilo i potrebe ikakve vrline, o kojima ovo pjesništvo D. V. G. progovara, naprotiv, dosljedno od prve zbirke do ove posljednje. Pjesmu gradi od probranih riječi i u njima je tajna njezine egzistencije. Ova moderna lirika inzistira na riječi, to znači na jeziku. Strogost i antropocentričnost poezije ovdje ne kida nasilno vezu s tradicijom, nedohvatljiva je u bitnosti danas omiljenom  dehumanizacijom, izbjegla je agresivnu sirovost, a duboko poštuje obespravljenu sakralnost.

Sakralnost pjesnikinjine lirike oslanja se na hermetički zasnovanu intimu, odnos Boga i osobe, ne samo u sadašnjosti, nego u dugom nizu tradicijskih dodira i susreta osobne punine transcendencije. Upravo na krilima Ujevićevoga stiha „za let si dušo stvorena”, u tihom često spominjanom vrtu Gospodara, Onoga Koji Jest, počiva korijen i snaga njenoga stiha: na jeziku rodnoga jezika. Tu u tišini nalazi se smisao zajedničkih  susreta   sve do Marula. To je vremenska pustolovina u koju se  auktorica ponekad upušta na rodnoj čakavštini. Ona to čini u sveukupnom djelu intimno i kultivirano, izbjegavši leksički ludizam.

Kazuje se da pisac piše uvijek istu knjigu. A ipak nailazi u majstora riječi ono sjenovito i bljeskovito uvijek kao novo i do sada neizgovoreno. Kao plod veličanstvenoga voća, koji je od početka isti plod kao na kraju, ali mijene se javljaju unutar dijaloga sa svijetom ili solilokvija sa samim sobom. U pjesništvu D. V. G. vidljiv je profinjen uspon u prostoru metafore i kontemplativnosti sakralnoga kao i ozbiljnost pristupa fenomenu jezika. Duboko je njeno poštovanje, adoracija, prema tajnama nastanka jezika i složenim neiscrpnim vještinama njegova pojavljivanja. Ima tu zadivljenosti i strasti u odnosu na jezik koji ona doživljava kao živo biće. Antropomorfni pristup pojačan je mnoštvom glagola kojima jezik: korača, pada, dijeli, lomi, iskri, utiskuje, vodi, sluša, odustaje, pečati, rađa.. – Oni su odredili tempo poetskoga koraka.

Kao moćni dio priče o tvrdom glagolskom koraku jezika, pojavljuje se jezik čas u ritmu stupova romaničke katedrale, ili auktorica u „sunčanom zrenju / baštini svetost prohoda” kao lagani prolaz uz rubove stare hrvatske crkvice, gdje „tvoj svijet nadvisuje ovaj zemni”.  Česti su uzlasci u metafore, odlazak u muku i mûk, bilježenje u skrovitom satu, a pijesak ne prestaje” sipiti niz naša lica”. Metafore su duša koju jezik D. V. G. nosi na rukama, stvara „pejzaž duha / ogrlicu od pjene”. On je „ikona uzleta”, „zagonetka Svevišnjega”.

Na rimskoj fresci ispod pepela izronila je muza Klio kao znak pismenosti i jezika – u ruci joj knjiga i pisaljka. Kao da je izišla iz knjige ovih stihova:

„sada te imam pisaljkom zarobljena / od tebe primih vjeru”. Tako se pretapaju vrijeme i prostor. „To naši preci prolaze kroz nas, / jekom baštinim njihove odgovore”.

Ljepota teksta obiluje asocijacijama na Bibliju, poseže u duboke temelje i dodiruje ih poniznim i dostojanstvenim dodirom.

 

„Kada se u jeziku rodiš,

tobom se poziva Svevišnji

pod smokvu koja rađa

u zagrljen predjel mudrosti,

da mu budeš čempresima

koji okružuju malene crkvice,

neka te u tvojemu tragu slijede slova glagoljice,

znak vjere na čelu,

razabrane misli, blagoslov pohoda,

plam srca na dlanu,

uramljujem te u ovom prostoru korablje

okupane morem

u baštinu govorećih slova,

u riječ u kojoj se okupljaju izrečeni. ”

ili

„…zapisujem jezik jezikom domovinskim…”

„ …u početku i na kraju bijaše Riječ…”

 

Istina jezika Dragice Vranjić Golub kći je osobnoga  vremena. Ona je grimizna crta koja odvaja nehaj efemerija i blasfemija od popudbine smrtnoga i besmrtnoga. Ta poezija ne prezire prošlost i ne ruga se budućnosti, a ponizno podnosi sadašnjost. Ne posrće i ne baulja, uspostavlja ravnotežu viđenoga i transcendentnoga.

Književnik Davor Velnić napisao je: ”Bez nazočnosti svetoga ne treba ni izvlačiti mač iz korica, a sveto ne treba tražiti samo u svetištima, ono je svuda oko nas, samo ga treba vidjeti i prepoznati.”

I onda boraviti u književnom svijetu.

Ozbiljnost zbilje polazi od rodnoga materinskoga krila i završava u Bogu. Taj redoslijed jeziku daje beskrajnu moć, a čovjeku identitet i dostojanstvo.

Kao i u novoj zbirci pjesama Dragice Vranjić Golub.

 

(Nevenka Nekić © IO DHK)

__________

ZAZIVANJE JEZIKA, OSLUŠKIVANJE BOGA

U životopisu na poleđini zbirke pjesama Dragica Vranjić Golub Jezik jezika piše da je ona „pjesnikinja i filozofkinja“. Takvo (samo)određenje važno je za njezin način pisanja poezije. Naime, u pjesništvu u spomenutoj knjizi (kao i u drugim zbirkama pjesama ove autorice) filozofija uistinu ima veliki udjel, njezin se utjecaj proteže od svjetotvorne razine književnoga teksta, preko prevlasti mudroslovno-filozofskoga diskursa sve do retoričkih oblika i karaktera korištenog leksika (apstraktni pojmovi i sintagme, metaforika koja se, između ostalog, oslanja na filozofeme, hipostaziranje apstrakcija koje se personificiraju u tekstu). Sve to naglašava već uvelike zatomljenu spoznajnu funkciju poezije, što ipak ne znači da je to samo neka „filozofija u stihu“. Pjesnikinja se, uz filozofiju, možda još više oslanja na religiju, odnosno kršćansku vjeru koju pak u prvome redu izražava poetskim sredstvima.

A kako bismo opisali profil autoričine poetike, važno je utvrditi njezine svjetonazorske i svjetotvorne izvore. Riječ je, prvenstveno, o biblijskoj teologiji Riječi Božje, najistaknutijoj u evanđelju i poslanicama svetog Ivana, apostola i evanđelista, kao i o Heideggerovu shvaćanju jezika kao „kuće bitka“. Kako je to poezija visoke misaone eksplicitnosti, Dragica Vranjić Golub i sama izričito spominje biblijske i heideggerijanske pojmove i motive (uz mnoge biblijsko-kršćanske, tu su i heideggerijanski: „kaza“ i „raz-govor“, jezik kao „kuća spasa“, „noć Svijeta“, „prispjelost“). Ipak, posve je jasno da je pjesnikinja najviše usredotočena na kršćanski shvaćen duhovni i materijalni univerzum. Usred njega je, s jedne strane, Riječ Božja, sam utjelovljeni Bog, koji je cijelome stvorenom svemiru istodobno transcendentan i imanentan, i kojega su sva stvorenja slike, otisci ili tragovi. S druge strane, tu je hipostazirani jezik koji se, primjerice poput mudrosti u Starome zavjetu, istodobno doživljava kao jedan od fenomena Božjega stvaranja, ali i kao jedan od atributa samoga Boga.

Kada se, dakle, pjesnikinja stilskom figurom apostrofe obraća jeziku, ona se istodobno obraća i Bogu prisutnom u jeziku, ali i jezičnom prostoru u kojemu se čovjek može samoreflektirati i samoidentificirati. Ta samoidentifikacija, ta čovjekova i pjesnikova artikulacija samoga sebe riječima, zapravo i biva naslovni „jezik jezika“. Odnosno, to su one riječi koje artikuliraju i konkretiziraju nadređeni „jezik“, u kojemu se, po Heideggeru, može osluškivati „istina bitka“, a u kršćanstvu sama Riječ Božja. Zato je poezija Dragice Vranjić Golub uvelike osluškivalačka, ona je izrazito senzibilna na ono što će je poučiti jezik, što će je poučiti Riječ Božja kroz taj jezik kao, kako kaže pjesnikinja, „bogojavljanje jezikom“. Ta je poezija i implicitno dijalogična, ali tako da su u pitanjima i konstatacijama lirskoga subjekta već i odgovori koje jezik daje naslutiti („Zadrži me u svojemu pohodu riječi, / jezik da nam bude molitva, / reljef ljudski, / izvor cijelosti, / uslišani i iskupljeni od nijemosti, / vrutak svega, / predriječ, riječ za riječ, jezik jezika“).

Zanimljivo je da pjesnikinja utjelovljenje Riječi, odnosno „jezik jezika“ proteže na konkretizirane prirodne, kulturne i narodne fenomene i osobnosti kao što su hrvatski jezik i domovina, glagoljica, starohrvatske crkvice, čakavica, Marko Marulić, Vladimir Nazor, dalmatinski zavičaj i krajolik. Tako se Božja, ali i ljudska riječ posve inkulturira i utjelovljuje, ona, dakle, uvelike poprima oblik one kulture i onoga ambijenta koji je prima i koji se i sam dodatno izgrađuje u susretu s njome. Time se, ujedno, konkretna stvarnost koja pjesnikinju okružuje, sa svim svojim lokalnim obilježjima, promatra kao dio Božjega svijeta, kao ono što je – u krajnjoj liniji – bogoduho („uramljenim smislom, / slikom Hrvatske / koja nas još nije ispunila. / Igrom djetinjstva slažem kamenčiće, / insignie naroda, pogled obložen zavičajem, / udicama hvataš prvu riječ, smisao krajolika / u kojemu se odmara Božja ruka u tisućljeću svjetlosti“). Uz apstraktno pojmovlje, u ovoj poeziji dominiraju upravo motivi iz pjesnikinjina dalmatinskog zavičaja pa se razmišljanja o jeziku provode putem, primjerice, metaforički korištenoga maritimnog leksika (sidrište, more, otok, plovidba, brodovlje, nasukana korablja, napeto jedro, ribe, žal, zapljuskivanje jezika), kao i leksika vezanog uza sredozemne gradove i krajolike (vestibul, Peristil, trg, zvona, zvonici, jezični zdenci, jablani, crkvice, vrt s krijesnicama, maslinici, smokva, čempresi).

No, pjesnikinja u prvome redu nastoji oduhoviti vidljiv svijet, uglavnom je zanima vertikalna os unutar svega konkretnog, „smisao krajolika“, odnosno razmatranje jezika pomoću kojega se sve nastoji uspraviti u duhovni prostor i uvesti u jedinstvo s Bogom („Jeziče riječju po-ostvaren / jedinstvom riječi i Duha, / jedinstvom Oca i Sina / u jasnoći svijesti / čitav iz samoga sebe, / proričeš svoju bit“). Motrenje Boga kroz jezik i spiritualizacija stvarnosti zapravo bivaju gotovo jedina tema poezije u zbirci Jezik jezika, to je pjesništvo svo u zazivu i njegov je, dakle, stil posve određen apelativnošću i povišenom intonacijom. A apelativnost često posljeduje imeničnim izrazom u kojemu prevladavaju kumulativne imenične sintagme bilo one apstraktnih pojmova („točke uporišta, upitnike smisla“, „znak vjere na čelu, razabrane misli, blagoslov pohoda, plam srca na dlanu“, „završenost misli, protjecanje, stvarnija od svih tvorbi, mjero naših dosega“), bilo one u kojima se metaforičnost postiže konkretnijom slikovitošću („zvonici iznad neba, živ jezik u kamenu, zbor umnožen zrakom“, “odlažem ovaj zapis u tvoju školjku, kamenicu smisla, bisernu ogrlicu ove mijene“).

Uistinu, stil Dragice Vranjić Golub obilježen je kombinacijom filozofičnoga, mudroslovnog diskursa i tradicijom ustaljenih, jakih motiva i simbola, čime se pjesnikinja nastoji približiti mogućnosti da se iskaže neiskazivo, da se u jeziku začuje sáma tišina. Zato su u njezinoj poeziji česte antiteze, paradoksi pa i oksimoronske sintagme kao stilske analogije spomenutoga gotovo neostavariva spoznajnog nastojanja („kazivo nekazivo“, „nepotpuni u svojoj dovršenosti“, „ribe govore nijemim jezicima“, „u šutnji lakše razgovaram s tobom“, „molim šutnju da me primi u riječ“). Prevlast refleksivnosti u ovome pjesništvu vidi se i u konstruiranju stihova u kojemu se favorizira razumljivost i prohodnost teksta, odnosno zaokruženost misli, i to tako da se stih uglavnom lomi na kraju rečenice ili na kraju pojedinog njezina dijela. Opkoračenja i prebacivanja su razmjerno rijetka, a autorica preferira kraće stihove kako bi snažnije istaknula njihov najčešće zaokružen sadržaj („Ovaj vir jezika / širi krugove u vodi, / more još čeka odjeke, / okovan je otok, / čovjek usidren u njemu, / opire se vjetru / i stoji na mjestu“).

Poezija Dragice Vranjić Golub u spiritualizaciji vidljivoga svijeta, inkulturaciji kršćanstva u konkretan dalmatinski prostor i artikulaciji razgovora s Bogom, odnosno jezikom u kojemu je On prisutan, ima određenih sličnosti s poezijom Jakše Fiamenga, ali je od nje ponešto apstraktnija i ipak manje oslonjena nego Fiamengova na mnoštvo motiva i poetskih slika primorskih i morskih krajobraza i kamenih gradova. Poneki autoričini stihovi – svojom zazivnom, povišenom intonacijom, odnosno neprestanim apostrofiranjem božanske instance – mogu podsjetiti i na poeziju Vesne Krmpotić. No, u pjesmama Dragice Vranjić Golub očito je ozračje obilježeno katoličanstvom, filozofičnošću i hrvatskom inkulturacijom, dok u pjesništvu Vesne Krmpotić uglavnom nema lokalizama, a duhovnost joj je profilirana vrlo dosljedno i koncentrirano, ali više u smislu neke božanske svijesti (nadahnute hinduizmom i novodobnim sljedbama), nego li kršćanskoga osobnog, Trojedinog Boga.

U svakom slučaju, u kontekstu kršćanski nadahnutog pjesništva Dragica Vranjić Golub izdvaja se filozofijskom fundiranošću, kojom istodobno očituje potrebu da poezija govori o odnosu s Bogom, ali i problem da se Njega, koji je u Isusu Kristu Riječ Božja, riječju i jezikom zapravo i ne može posve dohvatiti. U tome paradoksalnom nastojanju da se riječima iskaže neorječivo, takovrsna poezija često dolazi do rubova jezične nemoći i počinje kružiti unutar jedne te iste situacije – žudnje za spoznajom i iskazne nemogućnosti. U kršćanski nadahnutoj poeziji, ali i u onima drugih religija, takav se paradoks najbolje prevladavao ili, bolje rečeno, umanjivao takozvanim mišljenjem u slikama, neprestanim analogijskim evokacijama otajstvenoga svijeta u konkretnim motivima vidljivoga svijeta, simbolizacijama koje katkada dobro uspijevaju uprisutniti i onaj utjelovljeni i onaj čisto duhovni sadržaj bogootajstva. Zato se i poezija Dragice Vranjić Golub u knjizi Jezik jezika pokazuje najuspjelijom kada spomenutu filozofijsku fundiranost religijskoga doživljaja povezuje s konkretnim ambijentima i kulturom vlastitoga zavičaja i naroda, a nešto manje uspješnom kada razgovor s jezikom i Bogom izriče uglavnom apstraktnim pojmovljem.

 

(Davor Šalat © IO DHK)

        

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.