Tin Lemac: EKSPONENCIJALNI POETIČKI UZLET / Neva Lukić

 

NEVA LUKIĆ: JEŽENJA, Fraktura, Zaprešić, 2020., 81 str.

 

Neva Lukić, književnica, likovna kritičarka i kustosica, svjetska putnica i moderatorica sinkretizma književne i likovne umjetnosti iznjedrila je novu pjesničku zbirku Ježenja. Naslov je vrlo znakovit s više različitih razina. Prva je denotativna, druga konotativna, a treća ona koja nastaje interakcijom tijela čitatelja koji oprezno uranja u tijelo teksta. Na denotativnoj osi riječ je o leksemu koji znači doći u stanje uzdignutih dlačica od hladnoće i straha ili nakostriješenja. U konotativnom smislu možemo se nadovezati na onu pomalo arhaičnu definiciju poezije i poetskog, a ta je da nam ona zasljepljuje čula i da se od nje ježimo. Naravno, ježenje je u tom slučaju reakcija je na govornu izvedbu pjesme, na njezinu eufoniju, ritam i druge fonostilističke značajke. Kao treći integralni efekt ježenja u ovoj ćemo zbirci pronaći ukupnost interpretacije ježenja kroz tijelo i tekst. U tjelesnome smislu, kao jedan od mogućih tjelesnih narativa, a kroz tekst na pretapanju fonološke i semantičke razine stihovnih uradaka.

Kompozicija knjige pomno je vođena ježenjem kao provodnim motivom i diskurzivnom strategijom, osviještenim glasom lirske junakinje i rasporedom ciklusa koji se smisaono povezuju u cjelinu. Svi su ciklusi semantički utopljeni u ježenje (Plohe ježenja, Trbuh ježenja, Glina ježenja, Amnezija ježenja, Potankosti ježenja i Modra ježenja), dok je središnji dio napisan u obliku pjesme u prozi i „lomi“ knjigu na dvije koherentne cjeline. Nazvan je Kazaljke, znamenke, krugovi. Mnogostrukosti ježenja obogaćene su kategorijom vremena koja je prisutna u tome središnjem dijelu.

Poetičke ovojnice prisutne u zbirci povezujemo s označiteljskom, fenomenološkom, intimističko-refleksivnom i metapoetičkom matricom. Bitno je naznačiti to da svaka navedena matrica nudi novosti u predmetnotematskom i idejnotematskom sloju. Ingeniozni jezični zavijutci, prerezane metafore kao plodno voće s imaginativnih plantaža, silne poetske vrtnje… vode čitatelja i kritičara u pećinu koja plijeni neistraženošću. Ježenje kod čitatelja izazivaju aliteracijski efekti i to poglavito ostvareni glasovima s i r. Na kraju knjige dodan je popis događaja i slika koje su nadahnule autoricu, čime se u stilskom smislu koristi i ekfraza kao stilotvorbeno načelo.

Prvi ciklus (Plohe ježenja) broji metapoetičku (Monokrom, Sito), intimističko-refleksivnu (Preobražaj Krika, Sakupljači sjena, Dva menhira) poeziju. U pjesmi Monokrom spominju se boja, papir i slovo kao metapoetički entiteti, dok se u pjesmi Sito metapoetički efekt ostvaruje ulančanim metaforizacijama koje idejno i stilsko podrijetlo vuku iz jezičnoga hermetizma i neokončetizma (stvarnost uška na međi / uskličnika i pomaka u san; //… // rane postaju pješačke plohe) i isticanjem smisla nad značenjem (Punine i praznine su praznine). Intimističko-refleksivni odvojci nude samopredstavljačku idejnotematsku matricu (Preobražaj Krika) koja se ostvaruje metaforizacijom jastva kroz sintagmatsku i paradigmatsku os te zajedništvo lirskih aktera predstavljeno kroz idejno razmotrenu simbiozu (Sakupljači sjena) ili uprizorenje na meta-razini (Dva menhira).

Drugi ciklus (Trbuh ježenja) sadrži metapoetičke pjesme koje počivaju na označiteljskoj igri i motivskoj asocijativnosti (Opera brade, Metafora, Raspeće, Sjemenka, Divljak i La luna). U njima se osviješteno poigrava nekim metapoetičkim načelima; komunikacijskom između dijelova pjesme (metakompozicijska razina), pitanjem podrijetla pjesme (početak kao idejni ili tekstualni konstrukt u vidu stvaranja ex nihilo ili onoga potaknutog ucijepljenošću svojega spisateljskog iskustva u složene semiotičke mreže raznorodnih diskurzivnosti, pitanjem odnosa prirode i kulture te otkrivanjem zapretanosti značenja u poigravanju s tradicionalnom poetskom topikom.

U Glini ježenja nastavlja se vesela označiteljska igra u kodu jezičnoga hermetizma (Kosti), odnosa glazbe i tijela (Chopin) te pitanju prvotnosti (Mater est, Let).

Poetska proza satkana na semantičkoj deprozaizaciji proznoga sloga (po tipologiji Marine Kovačević) u mitološkom kodu govori o dobima kazaljki, znamenki i krugova s aspekta simboloških i simboličkih značenja u relaciji prema vremenu kao jednoj od fundamentalnih kategorija bivanja. Doba kazaljki povezano je s drhtanjem vremena, znamenki s gledanjem vremena, a  krugova s nemogućim zbližavanjem s tom kategorijom. Oživotvorenje ili dubinska perosnifikacija ne omogućuje potpunu sjedinjenost s propusnim značenjem te kategorije.

NEVA LUKIĆ (fraktura.hr)

U Amneziji ježenja pojavljuju se i fenomenološki satkane pjesme (Čipka, Preko reda, Sporije dijete, Kurac, Utroba kose). U njima se kreće ili od stvarnosno dočarane situacije i njezine smjele fenomenologizacije ili fenomenoloških vizija vezanih za ono što to filozofski jest.

Potankosti ježenja nude ravnomjernost označiteljske i fenomenološke matrice, dok je završni ciklus obilježen nekim pjesmama koje možemo smatrati manifestnima za ovu knjigu. To su pjesme Buđenje, Prelazak i Posljednja metafora. U pjesmi Buđenje nalazimo višetipsku tematizaciju ježenja; metaforičku (noževi), fizikalnu (visoku frekvenciju) i jezično-ludičku (visoki ježevi, ježurci). To nam razotkriva samu narav knjige i bitno usmjerava kritičku recepciju. Pjesmom Prelazak eksplicira se ježenje kroz imaginativnu metaforičku sekvencu (Kad bi trnci mogli danima trajati / osušili bi se kao bobice na kupini, / iz naših tijela ispadala bi brda / suhih, ljubičastih sjemenaka; / granica bi zauvijek bila uništena!) i upozorava na prijelaz iz svijeta teksta u svijet, tj. reanimaciju jedne od temeljnih ideja literarnosti (Svijet bi čekao na prelazak). Posljednja metafora pjesma je koja proročanski progovara o posljednjem trenutku literature i literarnosti. Govori o moru kao o posljednjoj metafori, a na čitatelju je zaključiti što to posljednji stihovi sugeriraju. Maritimnu tematiku, opći topos, arhetipski simbol života, ludičko poigravanje? Prebacit ću se iz brzine kritičara u brzinu metakritičara i neću otkriti čitatelju njihovu formu ni značenje.

Otvoren kraj nije ništa, već isklišejizirana postmodernistička fraza. Mogu samo reći kako sam osupnut čitao knjigu koja je nastala prije projekta unutar radionice Tijelo riječi gdje se umjetnosti pristupilo interdisciplinarno i gdje je i sam autor ovoga teksta sudjelovao. Pomno oblikovana cjelina, izravnani dijelovi, mnoštvenost asocijacija, refleksija i jezičnih križaljki, osviještena pozicija autora/lirskoga subjekta u metapoetičkim sekvencama… Možemo reći kako je prijašnja Nevina refleksijska i samorefleksijska poetika zaista nadrasla vlastite rubove i centar i pretvorila se u osviješteno traganje koje nije omeđeno ovim jednim specifičnim projektom. Zrelošću poetskoga umijeća mogu ovu knjigu proglasiti najboljom objavljenom pjesničkom knjigom u 2020. godini.

 

(Tin Lemac © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.