Tomislav Žigmanov: KORISNA I VRIJEDNA KNJIGA, PROPUSTIMA UNATOČ / Milovan Miković

MILOVAN MIKOVIĆ: MOTRIŠTA, RASPRAVE, OGLEDI, Matica hrvatska Subotica, Subotica, 2019., 207 str.

Ukoliko se referira na cjelinu hrvatske književnosti u Vojvodini, taj regionalni dio hrvatske književnosti kao takve, lako se da uočiti nejednaka razvijenost njezinih imanentnih sastavnica, među kojima je vjerojatno najmanje razvijen dio koji se odnosi na vlastita kritička iščitavanja bilo baštinskih slojeva bilo recentne scene te prateći procesi valorizacije. Toga su vrlo dobri pokazatelji broj i vrsta napisa, napose monografskih publikacija, koji smjeraju na kritičko-valorizacijsko tematiziranje hrvatske književnosti u Vojvodini. Istina, mora se također uočiti da u posljednje vrijeme raste interes za ove književne prakse u književnom životu Hrvata u Vojvodini, da je u posljednjih desetak godina porastao i broj onih koji u istima sudjeluju, stasala je cijela plejada mlađih i obrazovanih praktičara u ovome području, bilježe se i pomaci kada je riječ o kvaliteti ovakvih napisa, povećan je broj objavljenih književnih prikaza, kritika, prosudbenih priloga, studija i rasprava, i istovrsnih objelodanjenih samostalnih djela, no još uvijek ovakvih djela je daleko, daleko manje u odnosu na sama književna djela. U cjelokupnoj povijesti hrvatske književnosti na istočnom rubnom hrvatskom etničkom prostoru književno-kritičarskih je monografskih publikacija još uvijek neznatno više od tek deset.

Jedna od osoba koja je ovim i ovakvim nastojanjima u mjesnoj hrvatskoj književnosti dala značajan obol jest nesumnjivo i nedavno preminuli književnik i publicist Milovan Miković. Naime, osim knjige koju ovdje prikazujemo, objavio je još dvije publikacije koje na esejistički način obrađuju neke fenomene ili individualne opuse hrvatskih književnika iz Vojvodine – najprije je 1999. u Subotici u nakladi Katoličkog instituta za kulturu, povijest i kulturu „Ivan Antunović“ i Hrvatskog akademskog društva – HAD-a objavio knjigu eseja o književnim djelima petnaestak pojedinačnih djela pripadnika tzv. Subotičkog književnog kruga Život i smrt u gradu, a četiri godine kasnije – 2003., u sunakladi „Dore Krupićeve“ Zagreba i Hrvatske čitaonice iz Subotice te, također knjigu književnih eseja, Iznad žito nebo: ogledi iz književnosti, u kojoj su objavljena 22 priloga, koji sada ne tematiziraju samo opuse pojedinaca, već predmetno referiraju i na određene književne fenomene (npr. pripadnost ovdašnjoj hrvatskoj književnosti s obzirom na jezik kojim se piše, o književnom pismu među bačkim Hrvatima na prijelazu tisućljeća, o uređivačkoj politici časopisa Klasje naših ravni i dr.). Uslijedile su zatim dvije „debele“ knjige antologijskih izbora – Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini (dvobroj 3-4 za 2008. godinu Književne revije, časopisa Ogranka Matice hrvatske iz Osijeka) te panoramski prikaz dijela pjesništva Među mnoštvom lica: o pjesništvu vojvođanskih Hrvata u XX. stoljeću, u nakladi Matice hrvatske Subotica, 2019., s, opsegom značajnim, popratnim priređivačkim prilozima.

U ovim se djelima Miković očituje kao neumorni istraživač i autor koji donosi pouzdane podatke i činjenice, koji je bogato informiran, koji ima istančan osjećaj za detalj i svijest da je hrvatskoj književnosti u Vojvodini potreban pristup koji usustavljuje i gradi njezinu cjelinu, ali istodobno uz stanovitu insuficijenciju kada je riječ o teorijsko-književnom znanju o predmetu o kojem se piše i primjeni pratećih stručno-metodoloških načela – u rasponu od strukturiranja sadržaja eseja pa do začudnih tematskih inklinacija, što je znalo završavati u, istina neizravnim, ali zacijelo nepotrebnim, obračunima s književnim neistomišljenicima. Svojom trećom knjigom književno-kritičkih eseja i ogleda, ranije inače objavljenih u hrvatskim tiskovinama u posljednjih desetak godina, koji su u cjelini posvećeni književnosti Hrvata u Vojvodini, naslovljenoj Motrišta, rasprave i ogledi, u nakladi, pred kraj njegova života jedinoga nakladnika djela ovoga plodnog autora – Matice hrvatske Subotica, Milovan Miković postao je najplodniji publicistički autor ovakvih književnih djela u mjesnoj hrvatskoj književnosti.

Opsegom najmanja – 207 stranica, i za nju vrijede gotovo sve gore iznesene značajke i ocjene glede Mikovićevih publicističkih nastojanja, s time da je ova knjiga s 24 priloga predmetno najheterogenija (od ne dugih govora na predstavljanju knjiga i intervjua za tjednik Hrvatska riječ, preko priloga jezikoslovne provenijencije – npr. o posuđenicama u govorima bunjevačkih Hrvata i odnosu tradicijske kulture podunavskih Hrvata i procesa globalizacije, pa do tema koje su neposrednije povezane s književnošću, kao što su kratki kritički osvrti na pojedina djela koja, prema Mikovićevoj ocjeni, spadaju u razdoblje i pravac postmoderne u ovdašnjoj hrvatskoj književnosti (dvojice Prćića – oca Milivoja i sina Dražena, Sekelja, Vojnića Purčara, Sarića i Franciškovića) ili pak autorefleksivni zapis o vrijednosti časopisa Klasje naših ravni, čiji je Miković glavni urednik ili pak predgovori/pogovori pojedinim knjigama koje je autor uredio, odnosno prilozi koji smjeraju na tematiziranje složenijih književnih fenomena, kao što su književno-kritičarske prakse ili bibliografski rad ili…). Usto, većina ovih priloga nije posljedica autorovih razvijenijih istraživačkih napora, što za posljedicu ima nevelik broj do sada nepoznatih činjenica, a spomenuta teorijska nedostatnost dodatno negativno utječe na moguću, u konačnici, pozitivniju ocjenu djela. Cijeli je sadržaj u knjizi nedovoljno jasnim kriterijima posložen i strukturiran – nije uopće jasno, naime, a nije ni nazivima, niti trima rednim brojevima tek označnih, poglavlja (I. dio str. 5-74; II. dio str. 75-136; III. dio str. 137-204), preciznije ukazano spram čega se ravnalo u redoslijednom nizanju građe – npr. kronologijski, tematsko-predmetno, žanrovski… Na taj način propuštena je prilika da i ova Mikovićeva knjiga ima sadržaj, koji je na suvisli i nekakvoj logici primjeren način, predmetno strukturiran.

Možda se razlog tomu krije u posve raritetnoj činjenici da je autor knjige ujedno i urednik iste (!), postupka koji ne postoji ni u jednoj iole razvijenijoj nakladničkoj praksi. Također smo dužni navesti i niz nedopustivih tehničkih propusta – pojedini dijelovi sadržaja jedan na jedan objavljuju se u dva priloga, ni na koji način nije riješeno pitanje odnosa naslova i međunaslova tekstova u knjizi, u sadržaju izostaje navođenje poglavlja u knjizi, velik je broj lektorsko-korektorskih pogrešaka, a pojedine su ilustracije nepojamno „musave“ (str. 34, 113, 192, 204). U knjizi nedostaju nužne informacije koje sadržavaju ovakvovrsne knjige – to su podaci o prvoobjavi priloga i kazalo osobnih imena. Tim prije se moglo da se tako što u knjizi ne pojavi, jer se kao nakladnik javlja jedan ogranak i više nego renomirane kulturne ustanove – Matice hrvatske. Dakle, riječju, hrvatska književnost u Vojvodini dobila je, naravno, korisnu knjigu iz područja vlastitih književno-kritičarskih i valorizacijskih nastojanja, no ne i s previše podatkovnih novuma, trajnijih interpretativnih spoznaja i drugih prinosa značajnijih književno-teorijskih vrijednosti.

 

(Tomislav Žigmanov © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.