Vinko Brešić: KAKO ČITATI LJUBIMCE / Ana Batinić

ANA BATINIĆ: „JUDI IMAJU DUŠU, A ŽIVINE PARU“? Književnoanimalistička čitanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2021., 264 str.

 

Pandemija je nesumnjivo duboko utjecala na naše živote, pa jedva i da postoji područje koje je ostalo „normalno“. Tiče se to i područja knjige, tj. svega što svaka knjiga sa sobom nosi i podrazumijeva. Koliko je knjiga zbog ove pošasti nestalo, okasnilo ili ostalo bez odjeka, teško je reći, pa je uspjeh svake one koja je svoj put – nevoljama usprkos – uspješno prevalila ravan pravome podvigu. Jedna od njih je knjiga HAZU-ove znanstvene suradnice Ane Batinić Judi imaju dušu, a živine paru?, knjiga koja dolazi kao kruna decenijskog rada i posvećenosti animalistici kao još relativno mladoj znanstvenoj disciplini.

Prvi korak učinila je autorica kad je prije desetak godina izradila doktorsku disertaciju pod naslovom Animalističko čitanje hrvatskih dječjih časopisa. U njoj je provela analizu priloga za djecu i mladež u časopisima  „Bosiljku”,  „Smilju” i „Smibu“, koji su pokrivali razdoblje od 1864. do suvremenosti. Analizi je pristupila sa stajališta medija, dječje književnosti i animalistike, dok je metodološko uporište našla u radovima hrvatskih i stranih animalista i kulturologa, povjesničara književnosti, etnologa, antropologa i filozofa. Cilj joj je bio ukazati na časopisni medij koji unutar svojih najrazličitijih diskurzivnih praksi generira i diskurs o životinjama, koje su oduvijek bile važan faktor u dječjim životima. Prateći tradiciju toga govora i tekstualne proizvodnje figure životinje, autorica je spoznala da je s vremenom došlo do promjene percepcije životinje ne više isključivo kao objekta, nego kao subjekta. Čitanje časopisa, njihovih uređivačkih politika i učinaka na medijski oblikovanu ideju djeteta-čitatelja dovela je mladu znanstvenicu do zaključka kako se odnos čovjeka prema prirodi i životinjama kretao u dvije faze. U prvoj su prilozi bili usmjereni uglavnom na koristi i opasnosti od životinja, pa iz njih izbija izrazita antropocentričnost. U drugoj fazi antropocentričnost prelazi u biocentričnost, pa postupno raste svijest o tome da i ljudi predstavljaju opasnost za životinje, da neke vrste nestaju te da ih treba zaštiti i sl.

Kako se radilo o fundamentalnoj, u nas zapravo pionirskoj i izrazito poticajnoj interdisciplinarnoj raspravi, koja je predstavljala važan doprinos uspostavljanju animalistike, disertacija je ubrzo bila i objavljena kao knjiga (U carstvu životinja, 2013.). Ovime je bio učinjen važan iskorak iz akademske prema široj kulturnoj javnosti.

No, realno gledajući, sada se moglo očekivati da tek stasala znanstvenica i s formalnim kompetencijama ode u neka nova istraživača područja i teme. Na to su upućivale knjige koje je u međuvremenu objavila (npr. Liječnici u hrvatskoj književnosti), te zbornici i projekti na kojima je surađivala (npr. Moderne misleće žene). Činilo se, naime, kako bi autoričina po svemu važna studija mogla tu i stati – barem na neko vrijeme. Međutim, oni koji su pratili njezin sve razgranatiji i angažiraniji rad mogli su primijetiti da interes za animalistiku nije sasvim nestao, nego se, dapače, postupno širio i na tekstove nedječjih hrvatskih pisaca te na druge medije.

Bio je to zapravo onaj treći iskorak kada je u sljedećih nekoliko godina Ana Batinić izložila i objavila desetak rasprava iz područja književne animalistike. Dovoljno za novu knjigu književnoanimalističkih čitanja, koju je lani objavila Naklada Jesenski i Turk, a javnosti je predstavila početkom ove godine kad se činilo da korona napokon jenjava.

Nakon autoričine izrazito nadahnute Uvodne riječi, prva rasprava govori o animalnom svijetu (bajki) Ivane Brlić Mažuranić, a pokazuje da je Ivana zbog svoje duboke fascinacije prirodom minimalno u nj intervenirala, tj. antropomorfizirala ga. Druga rasprava o pripovijestima Jagode Truhelke pokazuje da je ova autorica –  po nekima Ivanina preteča – „svojim poetskim realizmom kreirala upečatljive životinjske likove, dala im individualnost i stvorila djeci blizak svijet koji je u isto vrijeme poučan i zabavan“. Neljudska životinja u dječjoj prozi Josipa Pavičića je, nastavlja autorica, „tekstualni, verbalni i vizualni konstrukt“ koji se djelomice opire strogoj antropocentričnoj hijerarhiji, ali je tradicionalna granica između ljudskog i neljudskog zadržana. Na pitanje Jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“, naša autorica u istoimenome svome prilogu o stihovanom romanu slavne pjesnikinje Vesne Parun odgovara da jesu: „…u njih je primjetan relativan deficit pravih mačjih osobina u odnosu na visoki stupanj antropomorfizacije, jer im je zadaća isključivo zabavljačka“, zaključuje.

Na trenutak je uslijedio izlet izvan hrvatske književnosti u svijet filma. Kako je Lassie postala lesi rasprava je o kultnom Knightovu romanu, potom i o filmu o najpoznatijem škotskom ovčaru. Priča je to „koja je postala klasik, jer tematizira univerzalne vrijednosti jednako cijenjene kod ljudi i kod životinja“, ističe autorica.

Posebno zanimljivim čini se prilog o Ilustrovanome mjesečniku Zoološki vrtić (1933.-1937.), jer pruža zanimljivu i kompleksnu sliku pitanja o ulozi i smislu zooloških vrtova, pa tako i onoga u međuratnome Zagrebu sa „zatočenicima u Maksimiru“. Dok s jedne strane neki kritičari zabavnu funkciju zooloških vrtova smatraju nemoralnom, a obrazovno-znanstvenu nemogućom, pa zato „zapravo djeluju neodgojno“, oni drugi zoološkim vrtovima priznaju barem „važnost razmnožavanja ugroženih vrsta“.

Sljedeći prilog vraća nas autoričinim ranijim istraživanjima hrvatskih dječjih časopisa 19. i 20. st. – ovaj put s obzirom na aspekt zle djece i okrutnosti prema životinjama. Naime, kada razmišljamo o odnosu između djece i životinja, obično je to u pozitivnom kontekstu dok se druga, mračnija strana, uglavnom zanemaruje, pa autoricu sada zanima kako se konstruirala predodžba nevaljala djeteta često upravo uz pomoć životinja.

U nastavku svojoj analizi podređuje Dukićevu prozu Iz dnevnika jednog magarca nalazeći joj srodnost sa žanrom životinjske autobiografije. Slijedi potom prilog Neljudska životinja u Šegedinovom romanu Djeca božja iz kojega je naša autorica i izvela naslov vlastitoj knjizi Judi imaju dušu, a živine paru. No, dodavši mu upitnik, odmah ga čini mjestom glavnog prijepora, jer je Šegedinov zaštitnički odnos prema životinjama „na tragu srednjovjekovne mistike i njezine biocentrične poruke o duhovnom jedinstvu svijeta“.

Animalističke teme u Peićevim Skitnjama predzadnji je prilog u knjizi. Prema njemu ovaj je pisac istinski zaljubljenik u prirodu, ali je u isto vrijeme bio opčinjen svim oblicima njezina umiranja, no stav mu o životu nije bio pesimističan kao u Šegedina, „koji se teško mirio sa spoznajom da život od života živi“.

Jedanaesti i ujedno zadnji prilog govori o kritici Ljubomira Marakovića dvojice animalnih pripovjedača – Sivca i Šarka, tj. o tome kako je ovaj katolički kritičar čitao dnevnik magarca Ante Dukića i roman psa Vladimira Nazora.

Na kraju je knjizi priložena bogata predmetna literatura te poseban blok kvalitetnih ilustracija vezanih uz pojedine analizirane predloške.

Iz gledišta književne animalistike kao relativno mlade humanističke discipline može se reći da Ana Batinić i ovom svojom knjigom nudi nov pogled na izabrani korpus djela nacionalne književnosti. Potvrđujući vlastitu kompetenciju, u isto vrijeme novim čitanjima znatno pridonosi etabliranju animalistike i njezinoj popularizaciji.

I što je najvažnije, bez obzira na mnoge interese, čitanje književnosti „kroz animalističke naočale“ ostaje i dalje – uvjerava nas autorica – jedan od njezinih „trajnih interesa“. Vjerojatno je to u dubokoj vezi upravo s njezinom osobnom fascinacijom prirodom i predanosti kućnim ljubimcima. I jedno i drugo diskretno se provlači kroz ovu već naslovnicom sugestivnu, pametnu i toplu knjigu, koja odašilje snažnu poruku:

Dok god naš stav prema animalnome, a posljedično i diskurs o njemu, bude utemeljen na superiornoj bezobzirnosti, specizmu i objektivaciji ostalih vrsta s kojima dijelimo Zemlju – stav da, riječima jednoga lika iz Šegedinova opusa iskazano, „judi imaju dušu, a živina paru“, koja nakon njihove smrti odlazi u vjetar – dotad će… „pjev ptica“ sve rjeđe biti pjev, a sve češće krik. Barem onima koji još osluškuju.

 

(Vinko Brešić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.