Vinko Brešić: KROATISTIČKA ČITANJA MARINE PROTRKA ŠTIMEC

MARINA PROTRKA ŠTIMEC: POLITIKE AUTORSTVA. Kanon, pamćenje i zajednica u novijoj hrvatskoj književnosti, Hrvatska sveučilišna naklada i Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2019., 237 str. Urednica: Danijela Lugarić Vukas.

 

Marina Protrka Štimec izvanredna je profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na kojemu je diplomirala kroatistiku i filozofiju, potom magistrirala i doktorirala.* Znanstvenim, stručnim i nastavničkim radom vezana je uz teme novije hrvatske književnosti (kanon, identitet, mediji, povijest i teorija nacionalne i dječje književnosti). Sudjelovala na mnogim domaćim i inozemnim znanstvenim skupovima. Osim više znanstvenih i stručnih članaka, recenzija i prikaza, objavila je studiju Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. st. (2008.), priredila kritičko izdanje Članaka Ivane Brlić-Mažuranić (2013.) i suuredila zbornik Veliki Vidar. Stoljeće Grigora Viteza (2013., s D. Zalar i D. Zima).

Predmet prve autoričine knjige Stvaranje književne nacije uspostava je institucionalne autonomije književnosti u sklopu hrvatskih društvenih kretanja 19. stoljeća, odnosno stvaranje i oblikovanje nacionalne književnosti unutar časopisnog medija. Analizom dinamike književne slike u časopisnome korpusu, njezina autorica pokazala je kako novi oblik komunikacije, tj. periodika kao nov medij hrvatske kulture, između ostaloga proizvodi i sami pojam nacionalne književnosti, zadaje okvire i naznačuje strukturu književnog kanona. U tome je smislu ova autoričina studija, postavljena na široku interdisciplinarnu osnovu, bila važan prilog izučavanjima modela novije, post/preporodne hrvatske književnosti, posebice studiju periodike kao njezinu užem području.

Nova knjiga Marine Protrka Štimec pod naslovom Politike autorstva i podnaslovom Kanon, pamćenje i zajednica u novijoj hrvatskoj književnosti rezultat je bavljenja strukom, tj. istraživanja, nastave i sudjelovanja na raznim skupovima u čijem je interesu bila i hrvatska književnost, tj. njezin model koji se studijski i danas naziva novija hrvatska književnost. Dio svoje po časopisima i zbornicima objavljene produkcije okupila je u korice jedne knjige koju je iz metodoloških razloga organizirala u tri cjeline sa sveukupno trinaest članaka, a sve je popraćeno autoričinim uvodom te na kraju predmetnom literaturom i imenskim kazalom.

U prvoj grupi (Autorstvo – sekularno i sveto) pet je priloga. U prvome (Očevi književnosti i djeca vremena. Komemorativne ceremonije u proizvodnji početaka hrvatske nacionalne književnosti) govori se o ceremonijama koje su u 19. st. bile posvećene Ivanu Gunduliću, kultnome imenu naših iliraca ukazujući pritom na status i funkciju autora koji zadobiva mjesto kanonskoga pisca, a to prati, dakako, i proces autonomizacije institucije književnosti u mladoj europskoj naciji. Ta instalacija slavnoga pisca imala je svoje faze kako to autorica upućuje u drugome svome prilogu (Svečana sveta borba. Prisvajanje, prijepori i performativnost „Gundulićeve slave“) – od simboličkoga do performativnog.

Figura autora u djelu Antuna Gustava Matoša tema je sljedećega priloga Autor-flâneur i u njemu se autorica bavi ambivalencijama u Matoševu opusu te upućuje na diskurzivnu funkciju institucije autora koja bi omogućila nov način njegova razumijevanja služeći se figurom flâneura kao oznake književnih postupaka. Sličnim problemom autorica se bavi i u četvrtome prilogu, sada pak na primjeru Ivane Brlić-Mažuranić (Publikacije, biografija i rod. Ambivalencije autorstva Ivane Brlić-Mažuranić) čije ambivalencije na kraju vidi realizirane kroz teme i okvir književnih tekstova, idejni okvir antimodernizma i kroz konceptualizaciju autorstva kao tjeskobne borbe između želje i uvjerenja. Ovu cjelinu zaključila je člankom Nazor u kanonu gdje autorica tumači kritički i historiografski status Vladimira Nazora, upućuje na širi kontekst recepcije, na političke i estetske dosege i reperkusije te na mjesta potencijalno inovativnih pristupa opusu ovoga pisca.

Druga cjelina (Etika i politika post/modernog teksta) otpočinje čitanjem Smail-age Čengića (Prirodno pravo u Smrti Smail-age Čengića: Mažuranićev fuit tyrannus). Pozivajući se na svoja ranija čitanja, autorica interpretaciju Mažuranićeva kultnoga spjeva detaljnije tumači u sklopu ideja koje su zahvatile Europu nakon Francuske revolucije, a koja postavlja političku slobodu kao pravo i svrhu društva i države. Upravo to, ističe autorica, povezuje Mažuranićev književno-publicistički s državno-pravnim angažmanom, pa se slavni spjev može razumijevati i izvan svoga osnovnog referencijalnog sloja, sugerira autorica. Ponovno Ivana Brlić-Mažuranić (Etika i mitologija u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić – „Jedno polje ruševina, iz kojega kao uspravni stupovi vire baš samo imena“) i recepcija njezinih Priča iz davnine, tj. upućivanje na dihotomiju autorstva i mitskog naslijeđa, ali autorica sada inzistira na Ivaninu odbijanju važnosti slavenske mitološke matrice, te nudi argumentaciju za nova značenje mitološkog sloja u Ivaninim klasičnim pričama.

U strahu su velike oči ne tiče se Šimićevih Pjesnika, nego Marinkovićeva Melkiora Tresića. Naime, u članku Ra/stvaranje modernog (muškog) subjektiviteta u Kiklopu Ranka Marinkovića strah je, sukladno distopijskim romanima poput Orwellove 1984, stavljen u kontekst obezličavanja ljudskoga bića, pa autorica upućuje na retoriku distopije koja na strahu počiva – baš kao što utopija počiva u nadi. Sljedeći prilog (Mišolovka za Horacija. Djelokrug kazališta, teksta i izvedbe u Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja) tumači Brešanovu grotesku s obzirom na otklone od Shakespeareova teksta, pa taj otklon (nedostatak, izuzeće ili prazno mjesto) postavlja kao polazište za tumačenje. Ovime se Shakespeareov „ključni tekst“ pretvara u izvedbu ideje o svijetu kao pozornici izvan koje ne postoji neka druga tekstualna ili društvena stvarnost, zaključuje autorica.

Zadnjim člankom ove druge skupine (Radikalna pedagogija i nastava (nacionalne) književnosti) autorica se osvrće na teorijske pristupe kanonu i upućuje na koncepte koji u humanistici vide uvjet održanja demokracije i mogućnost reafirmacije zajednice, čime studij hrvatske književnosti reafirmira u svjetlu teorijskih i pedagoških koncepata.

Treću skupinu priloga pod zajedničkim naslovom „Kineskim zidom odvojeni“ – Orijentalizam i politike identiteta predvodi članak u čijem je središtu Desničin roman Zimsko ljetovanje („Kineskim zidom odvojeni“. Politike identiteta, nejednakosti i isključivanja u Desničinom Zimskom ljetovanju), a nastavlja ga članak o Andrićevoj Travničkoj hronici („Ovo tursko i iracionalno“. Orijent kao bolest, otrov i lijek u Travničkoj hronici Ive Andrića…).

„Šireći djelokrug svog teksta na vrijeme i prostor koji nadilaze odrednice samog romana, Desnica je ovim svojim tekstom, ne slučajno, pogodio neuralgijske točke mladog, poslijeratnog poretka koji je svoju ideologiju zasnovao upravo na savladavanju ili negiranju ovakvih društvenih mehanizama. Stoga su kritički angažman i politička progresivnost, a ne ‘objektivnost’, ‘neideologičnost’ ili pesimizam Zimskog ljetovanja bili uzrokom promptnih i glasnih negativnih kritika“ – ističe autorica na kraju analize Zimskog ljetovanja.

Travničku hroniku pak analizira kroz postkolonijalne i imagološke koncepte koji u središte pozornosti stavljaju auto- i heteropredodžbe važne u oblikovanju narativnih kolektivnih i osobnih identiteta, a autorica pri tom upozorava na reduktivne i stereotipizirajuće u koje mogu i često upadaju srodni pristupi ovome kanonskom tekstu.

Sljedeći članak Kanon, zajednica i kriza humanističkih znanosti problematizira krizu kanona u vremenu koje je i samo obilježeno institucionalnim svjetonazorskim i drugim previranjima, a pridonosi razumijevanju širih društvenih i kulturnih promjena, također i novom razumijevanju književnih fenomena.

MARINA PROTRKA ŠTIMEC (kroat.ffzg.unizg.hr)

Sve su svemu, uzevši funkciju autora u procesu oblikovanja i održavanja književnog kanona kao središnju distinktivnu kategoriju u estetskom, periodizacijskom i simboličkom smislu, autorica je na primjerima hrvatskih pisaca, njihovih djela i fenomena opisala mehanizme koji su utjecali na proizvodnju institucije autorstva u modelu postilirske, tj. novije hrvatske književnosti, u prvome redu na mehanizme pamćenja i sjećanja koje su u 19. i 20. st. generirali nacionalne, klasne, rodne i regionalne razlike. Književnopovijesnu kontekstualizaciju proizvodnje kanonskih autora popunila je interpretacijama kanonskih književnih tekstova kao onih toposa na kojima se razaznaju književnopovijesni, kulturni i politički procesi te pojedinačna čitanja. Autoričin se pristup temelji na modernim teorijama politike autorstva, odnosno politike književnosti kako je shvaćaju predstavnici postkolonijalne i feminističke kritike. Zato je knjigu i organizirala kroz tri glavna problemska poglavlja s pripadajućim potpoglavljima, odnosno analizama i interpretacija konkretnih književnih fenomena od romantizma do postmodernizam kao višestruko kodiranih društvenih praksi.

Valja li potražiti ono bitno, novo i poticajno u Marininu čitanju fenomena modela koji se i dalje zove novija hrvatska književnost, onda bi se u najkraćemu moglo sažeti onako kako sam to kao recenzent učinio na poleđini njezine nove knjige: „Problem autorstva i njegova tumačenja s obzirom na obrat koji su u mišljenju 20. st. generirali lingvistika i psihoanalize važna je istraživačka tema i u hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj zajednici. Naime, otkad je pojam znaka počeo gubiti svoju autonomiju te se počeo razumijevati ne više unutar tradicionalnih razina jezične analize, nego unutar sklopa višega reda, tj. diskursa, u komunikacijskom lancu sve je postalo konstrukt, a težište čitanja, pa i odgovornost za pročitano, prebacilo se s autora na čitatelja i njegovu sposobnost de/konstrukcije teksta kao poprišta više ili manje prikrivenih i u tekst upisanih strategija javnosti. S novih metodoloških pozicija književna se tradicija zadnjih nekoliko desetljeća počinje ukazivati u novom svjetlu u čemu je naročiti doprinos svojim istraživanjem stvaranja i oblikovanja nacionalnoga književnog kanona dala upravo Marina Protrka Štimec. Ovom knjigom ona nastavlja jednu od svojih važnijih istraživačkih preokupacija na najbolji način pridonoseći nacionalnoj znanstvenoj i akademskoj zajednici.“

Čestitke autorici, izdavačima i urednici!

_____

*Tekst promotivne besjede izgovoren 21. listopada 2019. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

 

(Vinko Brešić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.