Željka Lovrenčić: ROMAN NALIK GLAZBI / Tihana Petrac Matijević

TIHANA PETRAC MATIJEVIĆ: IDENTITET, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Sisačko-moslavačke županije, Novska, 2021., 227 str.

 

Ogranak Društva hrvatskih književnika Sisačko-moslavačke županije i njegov agilni predsjednik Siniša Matasović prošle su godine pokrenuli književni natječaj „Korzo slova“ za najbolju neobjavljenu knjigu s područja te županije. Povjerenstvo koje smo sačinjavali Davor Šalat, Siniša Matasović i ja, odlučilo je da od 18 prijavljenih djela na natječaj u završnicu uđe njih šest. Prvu nagradu dodijelili smo Tihani Petrac Matijević za prvijenac naslovljen Identitet. Autorica je ambiciozno odlučila da joj prvo djelo bude roman s intrigantnom i teškom temom bipolarnog ponašanja. Pokazalo se da je dobro odlučila.

Djelo obrađuje nekoliko tema. Uz osnovnu, psihološku, bavi se prikazom društvene zbilje u suvremenoj Hrvatskoj te prikazuju neke aspekte života u našoj zemlji. U njemu ima elemenata ljubavnoga romana kako bi priča dobila na dinamičnosti i kako bi radnja romana bila napetija.

Glavna junakinja romana 23-godišnja Ida Novak koja bi, da nema bolest u kojoj se izmjenjuju dva suprotna osjećaja – euforija i depresija, bila poput mnogih svojih vršnjakinja, živi s ocem i sestrom Lorenom. Majka joj je umrla dok je bila malena. Budući da se otac ne snalazi u ulozi odgajatelja, o djevojčicama se uglavnom brine baka koju zovu Bakačom. To je profinjena žena, ljubiteljica glazbe i književnosti.

Zbog dijagnoze bipolarnog ponašanja, Ida je ponekad vedra, vesela i poletna (tu fazu zove Marylin), a drugi put depresivna i nesretna (faza gospodina Hydea). U fazi depresije njeno je pouzdanje na nuli, ima košmarne snove, osjećaj gušenja: Osjećala se zarobljeno poput štakora u zamci. Postala bi nepristupačna, rezervirana i hladna. Poput sebe bi izgradila štit od tuđih očekivanja jer je smatrala da je sve što može ponuditi razočaranje. (Str. 9.) Stanje depresije navodi je na mračne misli, preispitivanje već donesenih i drugih odluka, povlačenje od ljudi.

Ali, zato je u fazi Marylin sasvim drugačija: puna pouzdanja, snažna, pozitivna, pristupačna. Veselošću i „ružičastim naočalama“ osvaja sve oko sebe: od djedica na autobusnim postajama do vozača autobusa i mladića koje šarmira u nekom kafiću. Kad bi bila u toj fazi, voljele bi je čak i žene: Utjecaj koji je imala na ljude oko sebe bio je realan, opipljiv i stvaran poput materije. Žene su je voljele i zavidjele joj u isto vrijeme, osvajala ih je jednako brzo i s lakoćom kao i suprotni spol. Muškarci su je idealizirali i željeli. Gdje god bi prošla onako prpošna i samopouzdana, efekt ne bi izostao. (Str. 12.)

Ida je dvostruka ličnost i život joj zbog toga nije nimalo jednostavan. Često se pita tko je i uranja u ponore svoje duše kako bi to otkrila. U mračnim trenutcima čak pokušava počiniti samoubojstvo… Usprkos psihološkim stanjima, trudi se normalno živjeti: studira književnost, pohađa predavanja na Filozofskom fakultetu, druži se s prijateljima i sestrom, izlazi s mladićima, javljaju se prve simpatije…

Autorica ne prati samo duševna stanja svoje junakinje nego i događaje povezane s njom. Ovo nije teško prohodno štivo u kojemu se samo nižu misli. Iz dijelova u kojima opisuje suvremeno hrvatsko društvo, zapaža se spisateljičino zanimanje za obespravljene i siromašne ljude (skitnica Stanislav, djeca koja se brinu za psa lutalicu Gara) kojima glavna junakinja pomaže koliko može. Dakako, u svojoj pozitivnoj fazi. U trenutcima dok pršti od energije ima volje za sve sitnice koje nam omogućuju ljepši život: između ostaloga, za kupnju odjeće pa čak i za odlazak u kladionicu.

No, crta između euforije i depresije vrlo je tanka: Ida za Božić (koji u mnogih osamljenih i tužnih ljudi izaziva osjećaj beznađa), koji kod Bakače provodi s obitelji, doživljava slom. Nakon pokušaja samoubojstva, završava u bolnici. Slijede dugi mjeseci oporavka. A onda, jednoga „vrućega svibanjskog dana“, susreće prijateljicu Mare koja živi u Njemačkoj. Ona joj pronalazi posao kod obitelji Baumann gdje će raditi kao dadilja, čuvarica djece („babysitter“). Tu završava prvi dio romana, naslovljen Uvertira.

Slijedi drugi dio Interludij – U tuđini. U ovome dijelu autorica obrađuje još jednu aktualnu temu hrvatskoga suvremenog društva – iseljavanje. Ida postaje jedna u nizu mladih Hrvata koji su prisiljeni otići u tuđinu. Doduše, njezin je slučaj (ipak) drugačiji jer ne odlazi iz ekonomskih razloga. Domovinu napušta jer mora pronaći sebe i otići iz sredine u kojoj živi. Život nastavlja u gradiću Lindau, smještenome u podnožju Alpa, na tromeđi Njemačke, Austrije i Švicarske. Zadatak joj je brinuti se o trogodišnjoj Elli i petogodišnjoj Carlotti, kćerima Klare i Liama Baummana, vlasnikâ golf kluba Monterey. Ali, po potrebi obavlja i druge poslove koje joj daju jer radi „na crno“. Njezin je boravak u Njemačkoj (uglavnom) ugodan. Prate ga uobičajeni sitni problemi: loše vrijeme, mala plaća, čežnja za domom, osamljenost, dvojba ostati ili otići…

Tihana Petrac Matijević dotiče još jedan vrlo aktualan problem suvremenoga svijeta, posebice prisutan u razvijenim zemljama: roditelji su toliko zauzeti poslom da nemaju vremena za vlastitu djecu koja su materijalno više nego zbrinuta. Ali – Svoj je toj djeci nedostajala pažnja roditelja, poljupci, zagrljaji i bezuvjetna ljubav. Bilo je tek 15 sati kad je Klara došla i rekla idi da je slobodna. „Danke, Mama, dass du frei hast“, ciknula je Ella i opet osjeti tugu. Tugu zbog te djece koja jedino što trebaju i žele jest vrijeme s roditeljima, a to vrijeme se činilo kao osobito nedostižna i vrijedna valuta. Tugu što trogodišnjakinja zahvaljuje majci jer ima slobodno popodne. I tugu zbog sebe i svoje neopisive čežnje za domom. (Str. 94.)

U trećemu dijelu romana, naslovljenom Krešendo – Potpuni preokret, pratimo daljnje događaje vezane uz glavnu junakinju kod koje se i dalje izmjenjuju stanja depresije i euforije praćena svakodnevnim događajima u novoj sredini. Ida se zbližava s kuhinjskim pomoćnikom Leom za kojega saznaje da je iz Sarajeva. Tome zbližavanju pridonosi i Klara koja je moli neka mu dopusti da prespava u hodniku njenog apartmana jer se bliži golferski turnir, a on stanuje predaleko da bi mogao neprestano biti na raspolaganju. Slijedi ljubavna priča: zavođenje, igre, zajednički izlasci, Leova traumatična prisjećanja na ratne dane u Sarajevu i Idina na silovanje njezina trenera plivanja prije puno godina.

Uspostavlja se da je Leo slikar i student druge godine arhitekture. Idi se događa ljubav. Svjesna je toga i želi joj se prepustiti, ali ipak ima svoje dvojbe: Ljubav? Nekad je vjerovala da je ljubav stvarna, a nekad nije. Željela je ponovno duboko osjećati, ne samo superiornost i pogotovo ne očaj. Željela je osjećati ljubav. Možda čak i bezuvjetno obožavati; predano, duboko i bez puno smisla – smije li to uopće sebi dopustiti? (Str. 156.)

TIHANA PETRAC MATIJEVIĆ (booke.hr)

Želja za ljubavlju isprepliće se s mučnim sjećanjima na silovanje, a gospodin Hyde ponovno ovladava njome. No, tu je i Marylin koja ga potiskuje i pomaže Idi da uživa u životu… Slijedi iznimno loša vijest – umire Bakača i junakinja se mora vratiti u domovinu.

U četvrtome dijelu romana, naslovljenom Epilog – Traženje, Ida tuguje za bakom koja joj je bila čvrst oslonac u životu i njena sigurna luka… U pismu koje je ostavila unukama, voljena baka između ostaloga piše: „…i kad osjetite ljubav, držite ju svim silama, borite se za nju jer ako je išta vrijedno borbe na ovome svijetu, onda je to ljubav.“ (Str. 195.)

Ida počinje tražiti Lea – čini to preko raznih sarajevskih institucija i društvenih mreža; čak naziva Klaru. No, ne pronalazi ga. A onda joj padne na pamet jedan njihov razgovor i odlazi na Lastovo. Naime, u Njemačkoj su se dogovorili da će se naći na tome otoku za vrijeme Martovskih ida, odnosno 15. ožujka. Ponovno se susreću i odlučuju živjeti u kući koju je Leo naslijedio od djeda. Nakon svih životnih peripetija, glavna junakinja ipak pronalazi svoju mirnu luku i odlučuje se na spokojan život s voljenim čovjekom. Čini se da je zbog ljubavi dobro pobijedilo zlo, a Ida je prevladala svoja toliko različita duševna stanja i unutarnje borbe. Jer, uz ljubav koja je glavni životni pokretač, sve je moguće – čini se da poručuje autorica.

Osim što je tematski raznovrstan, roman je vješto napisan, što svakako pridonosi napetosti radnje. Autorica uspješno prodire u svijest svoje junakinje, ali jednako tako uspješno opisuje likove s kojima je junakinja povezana kao i raznovrsne događaje. Rječnik djela pristupačan je, a dijalozi pridonose dinamici radnje koja lagano teče. U nju čitatelj u potpunosti uranja i bez problema se poistovjećuje s glavnom junakinjom i drugim likovima.

Ovo se štivo ne ispušta lako iz ruku i, ako je suditi prema prvome romanu, pred našom je spisateljicom lijepa književna budućnost.

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.