Željka Lovrenčić: U DUHU NADREALIZMA / Slavko Jendričko

SLAVKO JENDRIČKO: PISMA, vlastita naklada, Sisak, 2021., 71 str.

 

Slavko Jendričko nedvojbeno je jedan od najboljih i najplodnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Njegovoj su nadrealističkoj poeziji, plodu izvorne pjesničke vokacije, između ostaloga svojstveni onirički motivi, prštave erotske strasti i tajnovitost. Poput Lorke, Albertija i drugih španjolskih nadrealista, Jendričko istražuje skrivene predjele ljudske duše, bavi se metafizičkim temama, a često se bori i protiv (malo)građanske tradicije. Njegovu poeziju obilježavaju ludizam, hermetičnost i višeznačnost; ona nije uobičajena ni logična. Nije ni „lagana“.

Ovaj osebujan pjesnik teme pronalazi svuda oko sebe. Često ih obavija ruganjem, parodijama, sarkazmom i groteskom. Ne zaobilazi ni našu (ponekad) sumornu stvarnost, naprotiv. Iznimno ga zanimaju socijalne teme, stanje u našoj državi, tranzicija, položaj pojedinca u svijetu, primitivizam… U poeziju, često ispunjenu podvojenim stanjem svijesti, vješto uklapa sasvim realističke motive hrvatske svakodnevice, ali i oštru kritiku.

Čini se da Jendričko čitav život piše samo jednu knjigu u kojoj niže teme što ga zaokupljaju. Najnoviji nastavak te „jedinstvene knjige“ zbirka je naslovljena Pisma. Sadrži 63 pjesme napisane prepoznatljivim stilom pjesnika čija je sklonost nadrealizmu razvidna i na naslovnici koju krasi slika Salvadora Dalíja. U zbirci pismo je putokaz koji vodi kroz hermetičke labirinte vještoga graditelja koliko lijepih toliko i neobičnih stihova. Svatko ih može tumačiti na svoj način i onako kako mu odgovara; u tome i jest čar ove/ovakve poetike.

Ovdje se pjesnik bavi osobnim svijetom, ali ne zaobilazi ni neposredno okruženje: piše o našoj svakodnevici, gladi, starosti, bolesti, životu ostarjelih parova, ekologiji, nedostatku ljubavi, ljudskim dvojbama… Njegovo se moćno ja bori protiv stvarnosti, osobito ako je mračna. Ponekad joj se ruga i smije.

Dojam je da pjesnik koristi svoj zaigran i uvijek svjež jezik kako bi se odupro zlu i podržao dobro.

U knjizi Pisma osobitu pozornost privlače simbolika, groteska i snažna metaforika, što je posebice vidljivo u pjesmama na neki način posvećenim ženama: „Pismo ženskoj duši“, „Ženski stid“, „Bumbar Jadranka“… Uz poneki „žalac“, u njima se nazire (i) pjesnikova osjećajna duša. Bogatstvo jezika i blistave metafore pronalazimo u pjesmi „Tužna zmija“ u kojoj se ističu stihovi: tamne su vam riječi kao ugar kaže ujutro / tužna zmija čuvarica dok s nama pije mlijeko, ili pak u onoj naslovljenoj „Sretan dan“ u kojoj se lirski subjekt preobraća u kristalnu vazu koja sjaji.

Prolazeći kroz gustu šumu simbolike Slavka Jendrička, pronalazimo njegove prepoznatljive teme. Primjerice, u pjesmi „Prazne žlice“ izražava se tjeskoba zbog bolesti, nesigurnost u sutra: Nitko mjesecima / ne izlazi iz kuća / ni zmije čuvarkuće / ispod pragova / perad je prenapučila sva dvorišta / u nekoj novoj stvarnosti / svi se boje krvi / bolesni liječimo se / ljekovitim molitvama / u praznim žlicama / buncamo kokošju juhu / prizivajući čudesna ozdravljenja. Da je pjesnik zaokupljen temom smrti,  očito je u pjesmi „Intimna molitva“, koja je ujedno i nježna ljubavna poruka.   

Valja izdvojiti tipičnu nadrealističku pjesmu „Izdvojeni apokaliptičar“ u kojoj Jendričkova simbolika dolazi do punog izražaja. Stihovi Apokaliptičar s kosom / sjašio s konja, a kosa liže rosu / s mlade djeteline uistinu su lijepa, gotovo plastična slika.

U zbirci se nižu slike obavijene stihovima punima divlje, silovite metaforike: žena ekspres-ptica („Fikcija“), nebom se bučno zakotrljaju naranče („Lijepi mrak“), Kada zvijer široko otvori / vrata šume / ulazim u tvoju mekanu čeljust („Zelena liječnica“). U ovome bogatom poetskom vrtu ima i ugašenih televizora, svjećica na krtičnjacima, sredovječnih parova, diktatora liliputanaca, oproštaja, raznih pisama koja pjesnik čeka ili mu neprestano stižu kao što piše u pjesmi naslovljenoj „Sinkronizirano pisanje“. Dok u toj pjesmi čeka pisma koja mu ne prestaju stizati, u nekoj drugoj govore djeca božanskih pjesama. Pjesnik se dotiče i odlaska našega čarobnjaka poetske riječi, velikoga Tina…

Onda ga odjednom nadahne pijavica: A kada nebo u panici / zabliješti divlje / surva ljetnu pijavicu na pašnjake, ili ga pak gane neki ostarjeli par s kojim se poistovjećuje: Stihovima ostarjela si sa mnom / šutljivo si zvonce / kada ti gladim dugu / dlaku boje mlijeka / u tebi nema ni traga / mirisa mraza inja snijega / premda sterilizirana / imaš srce majki sjenica / večer koja zatvara vrata / škripom budi anđele čuvare pasa. Kad u toj pjesmi prokrčimo put kroz metaforičko žbunje, otkrivamo (ipak) blago srce ovoga pjesnika buntovnika koji iskazuje poštovanje dugoj ljubavi i predanosti. Na istome je tragu i dirljiva pjesma „Pismo starog konja“.

Osim opisa osobnih stanja i iznošenja stavova i misli te već spomenute tematike, Slavko Jendričko bavi se i temama stvaralaštva i pisanja, aktualnim događajima poput stradanja crkve Notre-Dame, te tipičnom hrvatskom problematikom – od odmora na moru do osobina naših zemljaka, o čemu vrlo rječito govori u ironičnoj pjesmi „Hrvatić“: Sezonski šljaker / u splitskoj pivnici / tog ljeta crnog / od vreline posla sunca / do kasno u noć sušio sam fenom / hladnu pjenu na / brkovima pivopija.

Ovaj je oštar kritičar naše zbilje u jednome intervjuu izjavio: „Najvažnije je ne ostati ravnodušan na bilo koje društvene fenomene. Prezirem ravnodušne ili one koji se skrivaju ispod staklenog zvona. Posebno sam osjetljiv jer sam želio samostalnu hrvatsku državu ne pomišljajući u što će se ona pretvoriti“.[1]

A čitatelji zasigurno nisu ravnodušni na njegovu poeziju. Oštar i nježan, izravan i tajnovit, buntovan i miroljubiv, zaigran dječarac i ozbiljan kritičar svega lošeg, rječit i štur, bogobojazan i bogohulan sve je to Jendričko. Čitajmo ga i uživajmo u pjesničkoj izvornosti i bogatoj simbolici.

_____

[1] https://www.matica.hr/kolo/424/ironicni-demistifikator-globalnih-i-lokalnih-mitova-23587/

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.